Povijest biskupijeBiskupKatedralaStolni kaptol Blažene Djevice Marije na Nebo uzneseneČazmansko-varaždinski zborni kaptol Svetoga DuhaSvećeniciŽupeRedovničke zajedniceIn memoriam

Čazmansko-varaždinski zborni kaptol Svetoga Duha

Čazmansko-varaždinski zborni kaptol Svetoga Duha, danas sa sjedištem u Varaždinu, osnovao je zagrebački biskup Stjepan II 1232. godine u Novoj Čazmi, naselju koje je sam utemeljio i naselio. Kako je tamo imao vlastitu rezidenciju, vjerojatni razlog za utemeljenje Kaptola bila je pomoć u upravi biskupijom kao i asistencija u svečanim biskupskim bogoslužjima u crkvi Duha Svetoga, koju je isti biskup sagradio.

Kaptol se, prema biskupovoj zakladnici, sastojao od dvanaest kanonika koji su svoga prepozita trebali birati između trojice ili četvorice zagrebačkih kanonika koje bi im biskup predložio. Biskup Stjepan II pobrinuo se i za uzdržavanje kanonika, pa ih je opskrbio posjedima, koji su se kasnije povećavali darovima raznih plemića. Kao vjerodostojno mjesto (locus credibilis), Kaptol je obavljao i pravne, najvećim dijelom javnobilježničke poslove, te držao u pohrani spise i povelje raznih stranaka.

Pred turskim nadiranjem kanonici su 1548/49. definitivno napustili Čazmu i sklonili se u Zagreb. Budući da je Kaptol ostao bez svojih imanja, a kanonici bez sredstava za život, u idućih 250 godina biskupi su čazmanskim kanonicima imenovali uglednije župnike i, ponajviše, prebendare stolne crkve. Nakon oslobođenja od Turaka Kaptol je tražio povrat svojih bivših posjeda, pa je u tom smislu i Hrvatski sabor donio zaključke 1715. i 1741. godine, ali od svega toga nije bilo ništa, jer su imanja zaposjeli što Vlasi, što vojnokrajiške vlasti.

Napokon je 11. VIII. 1806., kao odštetu za izgubljene posjede, kraljevskom darovnicom Kaptol dobio dominij Lepoglavu, bivši samostan i posjed pavlina, s time da preuzme i lepoglavsku župu. Kanonici su se 1807. i nastanili u nekadašnjem pavlinskom samostanu, no već slijedeće godine, 1808., na inzistiranje biskupa Vrhovca, čije je mišljenje podupro i Sabor, kralj Franjo I. određuje da sjedište Čazmanskog kaptola bude u Varaždinu. Kanonici su se isprva protivili, ali su ipak, nakon dugog dopisivanja i sporenja s biskupom, 1811. definitivno prešli u Varaždin.

Od samog početka svoga boravka u Varaždinu Kaptol je htio za svoju crkvu dobiti nekadašnju isusovačko-pavlinsku, a tada gimnazijsku crkvu, u čiju je sakristiju 1810. doselio svoj arhiv i u kojoj je počeo obavljati službu Božju, no tome se usprotivila gimnazija, tako da su se kanonici za zajedničko moljenje časoslova i konventualne mise od 1811. pa sve do 1954. morali služiti župnom crkvom sv. Nikole. Iznad njezine sakristije su također smjestili svoj arhiv i knjižnicu. U prvih stotinu godina kaptolskoga boravka u Varaždinu gotovo je redovito jedan od kanonika bio gradskim župnikom.

Nakon što je gimnazija uslijed prilika koje su zavladale poslije II. svjetskog rata napustila crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, nadbiskup koadjutor Franjo Šeper predao ju je 1954. Čazmanskom kaptolu.  Dekretom nadbiskupa kardinala Franje Kuharića od 15. V. 1987. kaptol mijenja ime u Čazmansko-varaždinski. U svojim obnovljenim statutima iz 1988. Kaptol kao svoju svrhu navodi slijedeće: vršiti sveto bogoslužje u svojoj zbornoj crkvi, na sjednicama raspravljati i odlučivati o materiji svoje kompetencije, primati i izvršavati dužnosti povjerene od dijecezanskog biskupa. Kad je 1997. osnovana varaždinska biskupija, kojoj je Kaptol, u osobi svoga lektora Alojzija Domislovića, uvelike pripremio teren, nastale su nove prilike, koje će s obzirom na statutarni ustroj i djelovanje Kaptola tek trebati uzeti u obzir.

Kao što je već spomenuto, kanonika je u početku bilo dvanaest, a 1806. godine je taj broj smanjen na sedam. Sve slabije materijalne prilike bile su uzrokom daljnjeg smanjivanja broja kanonika, odnosno nepopunjavanja ispražnjenih mjesta. Kad je Kaptol 1982. gotovo izumro, uslijedila su nova imenovanja, a 1988. i obnova statuta, prema kojima je broj kanonika vraćen na nekadašnjih dvanaest.

Pitanje uzdržavanja riješeno je kao i nekoć za vrijeme zagrebačkog perioda na taj način što se kanonicima imenuju svećenici koji već imaju neki izvor prihoda, uglavnom župnici. Početkom 21. stoljeća samo su dvojica kanonika rezidirala u Varaždinu, jedan u jedinoj preostaloj kaptolskoj kuriji, dok je drugi, koji je bio na službi u katedrali i ordinarijatu, smješten u svećeničkom domu. Ovaj prvi, kanonik i lektor mons. Alojzije Domislović, preminuo je 2006. godine.

Glede svoga unutarnjeg ustroja kanonici su se uvijek dijelili na tri stupnja: kolumne ili dostojanstvenike, magistre i počasne kanonike, s time da su realni ili pravi kanonici, tj. oni koji u Kaptolu imaju prava i obveze, samo dostojanstvenici i magistri. Dostojanstvenici su vršili bitne kaptolske službe i bili nositelji kaptolskih tradicija, a njihovi su naslovi prepozit, lektor, kantor i kustos. Prema zakladnici utemeljitelja, zagrebačkog biskupa Stjepana II., za prepozita je do 1942. uvijek bio biran ili imenovan jedan od kanonika zagrebačkog kaptola, koji bi ustvari nastavio živjeti u Zagrebu bez ikakavih obveza spram Čazmanskog kaptola, a te je godine nadbiskup Alojzije Stepinac dao Čazmanskom kaptolu pravo da može birati prepozita među vlastitim kanonicima. Od 1800. godine imenovanja dostojanstvenika kao i svih ostalih kanonika bila su pridržana vladaru iz dinastije Habsburgovaca, a nakon propasti carstva i dinastije, pravo imenovanja dostojanstvenika pripadalo je, prema Crkvenom zakoniku iz 1917., Svetoj Stolici, dok je ostala imenovanja vršio zagrebački nadbiskup. Prema zadnjim statutima iz 1988. sve dostojanstvenike nakon izbora dekretom potvrđuje dijecezanski biskup, tada još zagrebački nadbiskup, koji također ima pravo i na sva ostala imenovanja u Kaptolu. Najnovija je imenovanja, kao novi dijecezanski biskup, izvršio varaždinski biskup.

Kaptol je od davnine imao i svoje prebendare. U srednjem vijeku ih se spominje sedam, dok je darovnica za Lepoglavu predvidjela dotaciju za dva prebendarska mjesta, no s vremenom su se, radi slabih dohodaka, obustavila njihova imenovanja. Statuti iz 1988. govore o šest prebendarskih mjesta, definirajući ih kao svećenike koji pomažu u pastoralnim poslovima u zbornoj crkvi u Varaždinu. Kako se radi o župnicima i oni se uzdržavaju od župničkih prihoda, budući da prebendarska mjesta ionako nemaju vlastitih izvora prihoda.

U svojoj 770-godišnjoj povijesti Čazmansko-varaždinski zborni kaptol imao je u svojem gremiju svećenike, koji su dali značajan doprinos hrvatskoj duhovnosti, kulturi i znanosti. Među njegove su se članove ubrajali kasniji biskupi Maksimilijan Vrhovac, Antun Mandić, Josip Žalec, zatim Stjepan Ilijašević, Matija Stepinac, Martin Matunci, Stjepan Valdec, Milan Kučenjak.

KANONICI ZBORNOG KAPTOLA

Franjo BIŠKUP, duhovnik sestara Uršulinki;
Izidor FEREK, župnik i dekan u sv. Iliji;
Antun HOBLAJ, župnik i dekan u Prelogu;
Damjan KOREN, predstojnik Katehetskog ureda i voditelj Duhovnog centra na Veternici;
Stjepan NAJMAN, župnik Župe svetog Nikole u Varaždinu i dekan;
Valent POSAVEC, župnik i dekan u Vinici.

UMIROVLJENI KANONICI ZBORNOG KAPTOLA

Ivan BAIS, Josip GROŠIĆ

ZAČASNI KANONICI ZBORNOG KAPTOLA

Josip msgr. ĐURKAN, Ivan msgr. dr. GOLUB, Andrija JAGETIĆ-BOLTEK, Ivan KOZJAK i Mirko TOTOVIĆ 

PREBENDARI ZBORNOG KAPTOLA

Milan LONČARIĆ, Josip PAVLEK
Kontakt:
Zborni kaptol čazmansko-varaždinski Duha Svetoga
Trg slobode 11, 42000 Varaždin, tel: 042/212 412
e-mail: zborni.kaptol@biskupija-varazdinska.hr