Lako je istraživati svemir, diviti se egzotičnim krajolicima, suosjećati s patnjom ljudi u nerazvijenim zemljama, prigodno počastiti djedove i bake kada čujemo da se slavi njihov dan, letimično prohujati Svetim pismom i njime se busati. Sve je to samo naše zakamuflirano odlaženje od realnosti, gdje, hrvajući se sa svakodnevicom, shvaćamo da svaki uzlet završava na zemlji jer Bog nije čovjeka stvorio s krilima i nije zamislio da leti, već da iz dana u dan živi ljepotu i istinitost težine njegove riječi.
Na to upozorava sv. Franjo Saleški: „Ponekad se toliko trudimo biti dobri anđeli, a propuštamo biti dobri ljudi.“ Ne može čovjek biti anđeo, ali može biti svet. Razlika je u tome što se svetost u muci rađa. Iz temelja položenih u tvrdoću zemlje raste, propinje se k nebu i prkosi vjetrovima vjerno se držeći za svoj križ. U njemu je mudrost što nas čuva od zaletavanja u bestežinsko stanje i težina što nas čini sposobnima da budemo ljudi na svome mjestu.

Lako je biti vjernik i koljena spustiti na ulaštena klecala za Veliku Gospu, Božić, Uskrs... No ljepota tih dana ne nastaje preko noći, već se glanca u danima između. U njihovu anonimnost prati nas Gospa naša svagdašnja. U one obične trenutke čija su klecala preoblikovana u radni stol, ponekad u obiteljski stol, katkad njihovu tvrdoću pod koljenima srca osjećamo i na ulici ili u usamljenosti svoga doma, ponekad u nerazumijevanju okoline i iznevjerenom povjerenju.

Svatko je najvrsniji teolog, najmudriji egzegeta, najučeniji tumač crkvenoga prava i zagovaratelj evanđeoskih vrijednosti – sve dok voda ide na njegov mlin. No, čim se nešto prepriječi zamišljenim idejama i planovima, čovjeku počne smetati Bog, počnu ga žuljati Božji zakoni te se okreće, prema modi i prigodi, dezinformacijama i onim stvarnostima koje može kontrolirati, vlastitim ih potrebama podčiniti, a koje nisu dio naše vjere i kulture, nego se oslanjaju na ina religijska uporišta ...  vremenu koje nas guši propagiranjem isprazne pozitive, imajmo mi odvažnosti biti promicatelji snage i ljepote kršćanske nade, a naša nada nije u pukom optimizmu, nego u osobi i riječi Isusa Krista.

Nije svrha našega djelovanja uspjeh, nego vjernost Bogu, bez koga ne možemo učiniti ništa. No u kulturi samoslikanja, u kojoj se lako lažnim efektima uljepša ili prikrije stvarnost, u kojoj se bezbolno mogu odrezati osobe koje su višak ili dodati one koje nedostaju, nije čovjek vjeran ni samome sebi, a kamoli Bogu i bližnjemu. Takva selfie vjera, u kojoj samoljublje nadvisuje bogoljublje i čovjekoljublje, vodi nas pred sliku nalik onom tužnom prizoru s početka evanđeoskog ulomka kada mnoštvo vidi da nema Isusa ni njegovih učenika.

Trebamo prestati kukati kako ništa nemamo i početi zahvaljivati za sve što imamo. Najveći Božji dar naši su bližnji. Početkom godine papa Franjo ustanovio je Svjetski dan djedova i baka odredivši da će se slaviti 4. nedjelje u srpnju. Promatrajući njihove živote, prisjećamo se kako su oni imali malo, ali imali su dvije ruke i pet minuta vremena za Boga i čovjeka. Radišne ruke i posvećeno vrijeme, to je bilo dovoljno da nas podignu i postave na dobar put života. Nije li i to prelijepo Božje čudo?

Živimo li bezglavo, bezobrazno, beskarakterno, bezosjećajno, bezizražajno, bezbožno...? Činimo to kada se navikavamo na život bez sklada s prirodnim zakonitostima i ne marimo što u društvu poželjno postaje da se Božji zakoni prirodnosti i normalnosti zamjenjuju ljudskima koji toleriraju sve, pa i uvrnutosti bez zadrške, bez cenzure.

Listajući ilustriranu Bibliju, zapitao je jedan dječak: „Zašto Isus uvijek nosi sandale?“ Pitanje koje nije tako naivno kako izgleda. Obuća označava tragove koje čovjek za sobom ostavlja prolazeći svijetom. Sveto pismo kaže da je Krist prošao čineći dobro. U tom pogledu, za razliku od čizme koja agresivno gazi sve pred sobom i bosih nogu koje se brzo zaprljaju do neprepoznatljivosti, u slici sandala uočavamo potrebu da čovjek koji hoda s Bogom prolazi zemljom blago i čiste savjesti - ne podižući prašinu oko sebe, što posebno Gospodin naglašava: „Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.“

332. put misli Varaždinaca pohrlit će k njoj jer tko ne bi htio da opet bude sve dobro. Naši će se koraci zaputiti utabanom stazom koja je čula toliko molitava, koja je u sebe pohranila bezbroj suza i isto toliko osmijeha. Što je sve te godine gorjelo u dušama naših predaka da su ostajali nepokolebljivo vjerni hodočasničkim koracima? Jedni su zahvaljivali za svoje bogatstvo, dok su drugi oplakivali svoju bokčiju. Ili je bilo obrnuto? Razlike, u biti, nema. Svaki od nas, bio u društvu prvih ili drugih ili zadnjih; bio šepavi, betežni i pomudni ili fletni i preštimani; i gladni i žejni i z prazni žepi, kak i oni penežljivi i siti i zadovoljni; i oni fajni i još fajneši, i oni spamenti i još spametneši, i prefrigani; oni koji imaju velike stroške na na hrptu i na duši, kak i oni koji nemaju ništ; zvali se bogci ili bogatuni – svima je korijen u riječi Bog.
 

Jer vjera nije teorija koja se može kampanjski naštrebati. Vjera je svakodnevno srčano svjedočanstvo onoga što ispovijedamo. Ako je istina da bismo sve dali da sačuvamo živote svoje djece blizu Božje ljepote, smisla i zdravlja, ne smije nam biti teška dosljednost u pružanju uzora hrabrog kršćanskog života, jednako u iskustvu radosnog slavlja, kao i životne borbe.

Slika lađe koju nam predočava evanđelist Marko metafora je u kojoj promatramo svoje životno poslanje. Premda je lađa najsigurnija u luci, nije ona stvorena za to da se usidri u nekoj uvali. Jasan je Božji poziv da se iz prosječnosti otisnemo prema veličanstvenosti njegova poziva, što podrazumijeva prelazak preko mentaliteta plićaka.
Prostor je to u kojem se život podčinjava konformizmu i oportunizmu, brzom uspjehu, lakim rješenjima, površnostima koje samo kratkoročno zadovoljavaju ljudska čeznuća. Promatrajući kako struje ovoga svijeta u njega naplavljuju razne prljavštine i podižu mulj duhovnih i materijalnih trivijalnosti, prepucavanja i tračeva, prijevara i smicalica itd., pitamo se nije li se i Bog umorio od ljudskog muljanja. Zato razumijemo opasku Isusovih učenika kada su se našli u nevolji i neveri: „Zar ne mariš što ginemo?“