Ako našu kršćansku vjeru doživljavamo kao skup istina u koje vjerujem, kao pripadnost jednoj zajednici koja se zove Crkva, ili pak kroz vršenje određenih propisa pravila i zapovijedi, sve je to premalo da bi se mogli zvati Kršćani. Kršćanin sam po tome što se osobno odlučujem i opredjeljujem za Krista, što osobno idem za njim jer je on postao smisao i mjerilo moga života.
 

Ako smo svjesni velikog dara života koji smo primili od Boga, najmanje što možemo je dati tome životu smisao, upotrijebiti ga, utrošiti, založiti za dobro koje smo spoznali. U Mariji, proslavljenoj na nebu, gledamo konačni smisao ljudskog života jer svi smo stvoreni za vječnost, bez obzira što nam se tako uvjerljivim i konkretnim čini ovaj naš zemaljski dom.
Marija nas potiče i ohrabruje da ne napuštamo naše ideale, da ne napuštamo nadu, pa ni onda kad izgleda kao da će opaki Zmaj progutati dijete naše nade, naše budućnosti; ni onda kad nas Bog povede u pustinju osame. (Otk 12, 4-6) Želim, poštovani čitatelji, da se za sve nas ispuni zborna molitva na blagdan Velike Gospe koja govori: „ Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave“.

Molitva je okosnica našega života u vjeri, naše povezanosti s Bogom koja nam i u kriznim i teškim situacijama, u olujama života pomaže prepoznati i uhvatiti Isusovu ispruženu ruku. Zanimljivo je u tom kontekstu oluje pogledati i prvo čitanje današnje nedjelje iz Prve knjige o Kraljevima 19, 9a.11-13a u kojem prorok Ilija prepoznaje Gospodina u laganom lahoru jer Bog nije oluja, potres ili oganj. Bog se služi našim životnim olujama kako bismo u Njegovom dolasku i prisutnosti u našem životu prepoznali blagi lahor. Gospodin je zaklon od nevremena i oluja, on stišava oluje našega života, u njegovom društvu otkrivamo tko smo, ali otkrivamo i tko je Bog za nas, te koliko nas ljubi.
Baš kao i kod apostola Petra naš je vjernički život ispunjen usponima i padovima, vremenima vjere i vremenima sumnje, trenucima borbenog zauzimanja i trenucima izdaje, ali ne smijem u svemu tome zaboraviti Isusovu ispruženu ruku. Oluja će biti mnogo, a jedini pravi odmor je u Bogu koji nam po svome Sinu Isusu Kristu govori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ 

Kada od Porcijunkulskog proštenja maknemo ono izvanjsko, ostaje nam otkriti ono izvorno, a to je franjevačka svetkovina Gospe od Anđela. Porcijunkula je drugi naziv za malu crkvicu Gospe od Anđela koja je oko 2 km udaljena od grada Asiza. Tu je crkvicu sv. Franjo popravljao; u njoj je slušao evanđelje koje ga je radikalno promijenilo; u njoj su se počela okupljati prva braća; u njoj su osnovane sestre klarise; na koncu, u tu je crkvicu sv. Franjo tražio da ga donesu kad je vidio da će uskoro umrijeti.
Ali za nas vjernike najznačajnije je dar porcijunkulskog oprosta. „Sve vas želim poslati u raj“ – rekao je sv. Franjo Asiški vjernicima okupljenim u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. godine i objavio im da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, pokaju se za svoje grijehe i ispovijede. Oprost je prvotno bio vezan uz pohod crkvice u  Porcijunkuli, ali kasnije se proširio na franjevačke crkve i na sve crkve  u vremenu od podne 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza ako vjernici pohode crkvu, prisustvuju euharistijskom slavlju, ispovijede se i pričeste te izmole Vjerovanje, Oče naš i pomole se na nakanu Svetoga Oca.

Moramo se prestati zanositi nevažnim stvarima koje proglašavamo najvažnijima i sve im podređujemo. Bilo bi zanimljivo zapitati se što bismo mi tražili od Gospodina na mjestu kralja Salomona kad bi nam Gospodin rekao: „Traži što da ti dadem.“ Bismo li kao on tražili mudro i pronicavo srce kako bismo mogli ostvariti svoj poziv i poslanje ili bismo tražili „dug život, bogatstvo, smrt svojih neprijatelja“? (Usp. 1 Kr 3, 11)
 Otkriti Boga kao najveću vrednotu života prema kojoj ćemo usmjeravati svoj život znači imati neodoljivu potrebu boraviti s njime u molitvi, susretati ga u sakramentima Crkve, pronalaziti vremena i načina kako biti u Njegovoj blizini, učiti od Njega kako bi svoj život mijenjali na dobro nadajuć se da ćemo na kraju vremena u ribarskoj mreži biti prepoznati kao pravednici. Kristov učenik nije netko tko je nešto ostavio, izgubio ili napustio, nego netko tko je našao i to ne bilo što nego sve!

Zanimljivo je kako je obilježje ovozemaljske stvarnosti upravo činjenica da zajedno rastu kukolj i pšenica i kako je nemoguće odijeliti dobro od zloga, pravdu od nepravde kolikgod nam se to nekad čini nepoštenim. A svjesni svojih dobrih i loših plodova moramo biti zahvalni na takvom kraljevstvu Božjem u kojem nam strpljivi i milosrdni Bog uvijek iznova daje priliku. Gdje bismo bili da nas je Bog iščupao svaki put kad smo se svojim nedosljednim kršćanskim životom od pšenice pretvorili u kukolj?

Zanimljivo je primjetiti kak Bog nije običan sijač, ne sije sjeme kao što to čovjek radi. Čovjek izabire dobru zemlju za koju je siguran da će donijeti roda. A Bog, Bog sije izobilno i neumorno, mogli bismo reći i da rasipa sjeme svjestan da na nekim tlima neće biti uroda, ali Bog u čovjeka ima ogromno povjerenje. Dajući nam dar slobode i razuma učinio ga je sposobnim da mu bude sugovornik i suradnik u sustvaranju svijeta. Bog svoju riječ spasenja ne ponudi samo onima koji će je prihvatiti i učiniti plodnom, nego je sije i u onima koji je ne prihvaćaju ili je prihvaćaju tek površno ili je nakon prihvaćanja olako zaborave zaneseni drugim vrijednostima. Bog se ne želi odreći ni jednog čovjeka, uvijek iznova sije i daje priliku.
 

Isus je imao srce za svakog čovjeka, pa i za one koje su Isusovi suvremenici rado ostavljali na rubovima „pravovjernog i pravednog“ društva: carinici, grešnici, udovice... Isus voli savršeno, voli sve ljude, u njegovom srcu ima mjesta za sve ljude, naglasio je biskup Radoš i ovom nizu primjera dodao još jedan, a to je ljubav prema pripadnicima drugih naroda. Posebno je to vidljivo u njegovom pozivu ženi Samarijanki da dođe na izvor Žive vode, a pripadnika, Židovima omraženog samarijanskog naroda, dat će im i za primjer dobrote u svojoj prispodobi o milosrdnom Samarijancu.

Ponajprije ove riječi obvezuju službenike Crkve da budu svjesni svojeg odabranja i poslanja u kojem trebaju biti potpuno upućeni na Njega i Njemu pripadati kako bi vrijedilo ova: tko vas prima, mene prima. Oni su pozvani do kraja i iznad svega ljubiti Gospodina i njemu pripadati, kako bi takvi, Kristovi, bili dar Krista za druge.

Ponekad se stječe dojam da se kršćani trebaju bojati pluralističkog društva u kojem postoje različite legitimne ponude, u kojem je kršćanstvo samo jedna od ponuda. Mislim da se ne trebamo bojati pluralizma, već hoće li naša kršćanska poruka koju smo pozvani propovijedati na „krovovima svijeta“ biti i ostati autentična poruka i ponuda Isusa Krista suvremenom čovjeku. Isusova ponuda za nas treba biti iznad svih ponuda, ponuda zbog koje smo spremni iz našeg života ispustiti sve nebitno. U tom procesu ne smijemo upasti u napast prilagođavanja i selektivnosti Isusove poruke zbog straha i obzira, zbog suvremenosti i napretka, modernosti i biti u trendu. Isusova poruka dolazi po Crkvi i u Crkvi vođenoj svojim pastirima, u svojoj hijerarhiji i strukturi, sa svim onim što ona naučava svojim redovitim učiteljstvom. Uklonivši taj izvanjski strah i bojazan za privlačnost Evanđelja suvremenom čovjeku ostat će ono bitno: evanđelje koje otkriva čovjeka u njegovom najdubljem dostojanstvu Božjeg stvorenja i ponudi spasenja po Isusu Kristu.