IZVOR ISUSOVOG MIRA JE U BOGU OCU!

Evanđeoski tekstovi prožeti su pitanjima o Isusovom porijeklu, o njegovom poslanju i razlogu njegovog dolaska nasvijet.  Apostoli su, hodajući s njim i svjedočeći njegovim brojnim čudesima, napredovali iz dana u dan u spoznavanju Isusa kao Mesije. No, svaka nova situacija ih iznenađuje. Nakon napornih susreta s mnoštvom koje je slijedilo Isusa kao da su svi trebali malo odmora, vremena za sebe. Kao iskusni ribari sigurno se nisu prvi put susreli s takvom olujom. No, ovaj put je Isus s njima, a on umjesto da ih hrabri, mirno spava, odmara. Nakon svega što se tu dogodilo ne znamo čemu su se više čudili, ovome da u pobješnjeloj oluji Isus može bezbrižno spavati ili ono da ga slušaju vjetar i more.
                Razmišljajući nad slikom Isusa koji spava usred oluje koja prijeti da potopi lađu, možemo se pitati odakle Isusu taj mir? Je li on stvarno bio iscrpljen od napornoga dana, od mnogih ljudi s kojima je bio zajedno, koji su ga pritiskali svojim brigama i nevoljama? Sigurno je bilo i toga, ali ne samo to. Njegov mir imao je dublji izvor. On ga spominje, on ga pokazuje apostolima, a samim time i nama, kad im predbacuje pitanjem kako nemaju vjere. Dakle, Isusova vjera je izvor njegovog mira. On počiva u Bogu, svome Ocu. On ima duboko povjerenje, koje može dati samo čvrsta ukorijenjenost u Bogu. On zna da je u ruci Očevoj, i da mu ta sigurnost daje miran san usred uznemirenog mora. Učenici na kraju shvaćaju da Isusova mirnoća nije ravnodušnost prema opasnostima, nego sigurnost u Bogu. To jača njihovu još slabu, malu vjeru.
                Takve uzore i mi trebamo. Vjeru ne učimo iz knjiga, nego od ljudi, koji zrače mirom, povjerenjem, povezanošću s Bogom. Bez susreta s takvim ljudima ne bismo mogli vjerovati. Oni su obilježili našu vjeru, ostaju nam uzori i na njima možemo čitati i učiti što znači vjera.
                Lađu učenika s Isusom možemo uzeti kao simbol za Crkvu, koja stoljećima plovi uzburkanim morem. Mi tražimo da Isus među nama pokaže svoju moć u prirodnim pojavama, nad svim zlom što nam prijeti. Često i u vlastitom životu dolazimo u iskušenje te pomišljamo da Isus opet spava dok mi trpimo, patimo (ginemo). Zapravo bismo mogli reći da smo mi u sebi uspavali Krista, da smo zaboravili na njega i ne računamo s njegovom pomoći. Nužno je da Njemu, koji je na sebe uzeo teret svijeta iz ljubavi, povjeravamo svoje brige, da nas oslobodi od pogibli i daruje nam mir. Svake nedjelje slavimo tu nebesku slavu koja  će  nastupiti kad svijet konačno bude spašen posljednjom riječju Božjom od svih prijetnji, pozivom u vječno zajedništvo s Ocem nebeskim.