18. nedjelja kroz godinu
ISUS - KRUH ŽIVOTA!
Činjenica je da je čovjek u raznim životnim okolnostima sklon uspoređivati i mjeriti prošle događaje s onima koji se trenutno događaju. Bježi od stvarnosti i odgovornosti za ono sada. U novim poteškoćama čovjek brzo zaboravlja muke i probleme koji su ga prije mučili i bili mu teret. Kao da bi se barem u mislima i na riječima htio vratiti u ono ropstvo iz kojeg je izbavljrn uz Božju pomoć.
Čitajući i razmišljajući danas o nezavidnoj situaciji gladi Izraelaca u pustinji, a nakon čudesnog izbavljenja iz egipatskog ropstva, zaključujemo da je i to dio Božje pedagogije kojom je odgajao svoj izabrani narod, usmjeravajući ga dolasku Mesije - kruhu života. Skupljanje mane i lov prepelica u pustinji bio je njihov prvi fizički posao, a uputama ih je vodio k tjednom ritmu rada i odmora na kraju - baš poput biblijskog opisa o stvaranju svijeta. Poučava Izraelce postojanosti, redovitosti i ustrajnosti u svakodnevnoj molitvi. Bog čovjeku indirektno govori da zgrtanje blaga i materijalnih dobara nemaju smisla jer samo opterećuju savjest. Izraelci su svi jednako jeli bez obzira koliko su skupili i uvijek je bilo dovoljno za sve.
Odlomak iz Ivanova evađelja izvještava nas o vrhuncu Isusovog uspjeha u očima ljudi koji su ga slijedili. Isusa je ražalostila njihova površnost jer su od njega samo tražili i očekivali čudesa, materijalne stvari. Nisu shvatili da ma svijet nij edošao samo umnažati kruh i ribu, liječiti i ozdravljati bolesne nego da ljubav prema bližnjemu te djeljenje dobara s drugima donosi razumijevanje, mir i zadovoljstvo. U Isusovom odgovoru okupljenom mnoštvu jesna je poruka - vjerovati u Onoga i Onomu koga je poslao Otac nebeski. To ostvarujemo ako čitamo i usvajamo Božju riječ, ako živimo prema svetopisamskim uputama. Nije dovoljno reći, priznati pred drugima da je Isus postojao te da je propovijedao jednakost i ljubav prema Bogu i bližnjemu. Trebamo vjerovati i u djelo provoditi njegove zapovijedi.
Vjera je zapravo stalno traženje Boga iz želje da budemo uvijek u njegovoj blizini, zauvijek s Njim. Dok čovjek svaki dan razmišlja o prehrani i vodi brigu o tjelesnom životu postavljamo pitanje kako čovjek hrani dušu? Istinska hrana vjerničke duše je slavljenje pashalnog otajstva. Na taj se način hrani duša i izgrađuje Crkva. Po liturgiji i našem predanom sudjelovanju u slavlju, postajemo sve snažniji i time ukorijenjeni u tijelo Crkve – Kristove zaručnice. Naš Spasitelj Isus Krist, po riječi i sakramentalnoj prisutnosti osigurava udioništvo u svojem vazmenom otajstvu, te tako ljudima-spašenicima pruža mogućnost da Ocu uzvrate iskazivanjem hvale za svu brigu i darovane mogućnosti u životu.
Činjenica je da je čovjek u raznim životnim okolnostima sklon uspoređivati i mjeriti prošle događaje s onima koji se trenutno događaju. Bježi od stvarnosti i odgovornosti za ono sada. U novim poteškoćama čovjek brzo zaboravlja muke i probleme koji su ga prije mučili i bili mu teret. Kao da bi se barem u mislima i na riječima htio vratiti u ono ropstvo iz kojeg je izbavljrn uz Božju pomoć.
Čitajući i razmišljajući danas o nezavidnoj situaciji gladi Izraelaca u pustinji, a nakon čudesnog izbavljenja iz egipatskog ropstva, zaključujemo da je i to dio Božje pedagogije kojom je odgajao svoj izabrani narod, usmjeravajući ga dolasku Mesije - kruhu života. Skupljanje mane i lov prepelica u pustinji bio je njihov prvi fizički posao, a uputama ih je vodio k tjednom ritmu rada i odmora na kraju - baš poput biblijskog opisa o stvaranju svijeta. Poučava Izraelce postojanosti, redovitosti i ustrajnosti u svakodnevnoj molitvi. Bog čovjeku indirektno govori da zgrtanje blaga i materijalnih dobara nemaju smisla jer samo opterećuju savjest. Izraelci su svi jednako jeli bez obzira koliko su skupili i uvijek je bilo dovoljno za sve.
Odlomak iz Ivanova evađelja izvještava nas o vrhuncu Isusovog uspjeha u očima ljudi koji su ga slijedili. Isusa je ražalostila njihova površnost jer su od njega samo tražili i očekivali čudesa, materijalne stvari. Nisu shvatili da ma svijet nij edošao samo umnažati kruh i ribu, liječiti i ozdravljati bolesne nego da ljubav prema bližnjemu te djeljenje dobara s drugima donosi razumijevanje, mir i zadovoljstvo. U Isusovom odgovoru okupljenom mnoštvu jesna je poruka - vjerovati u Onoga i Onomu koga je poslao Otac nebeski. To ostvarujemo ako čitamo i usvajamo Božju riječ, ako živimo prema svetopisamskim uputama. Nije dovoljno reći, priznati pred drugima da je Isus postojao te da je propovijedao jednakost i ljubav prema Bogu i bližnjemu. Trebamo vjerovati i u djelo provoditi njegove zapovijedi.
Vjera je zapravo stalno traženje Boga iz želje da budemo uvijek u njegovoj blizini, zauvijek s Njim. Dok čovjek svaki dan razmišlja o prehrani i vodi brigu o tjelesnom životu postavljamo pitanje kako čovjek hrani dušu? Istinska hrana vjerničke duše je slavljenje pashalnog otajstva. Na taj se način hrani duša i izgrađuje Crkva. Po liturgiji i našem predanom sudjelovanju u slavlju, postajemo sve snažniji i time ukorijenjeni u tijelo Crkve – Kristove zaručnice. Naš Spasitelj Isus Krist, po riječi i sakramentalnoj prisutnosti osigurava udioništvo u svojem vazmenom otajstvu, te tako ljudima-spašenicima pruža mogućnost da Ocu uzvrate iskazivanjem hvale za svu brigu i darovane mogućnosti u životu.
Vladimir Cesar
