I RIJEČ TIJELOM POSTADE, I NASTANI SE MEĐU NAMA!

Crkva zbog važnosti značenja božićnog misterija više puta biblijskim tekstovima u liturgiji naviješta veličinu Božje ljubavi prema čovjeku , koja se očitovala po utjelovljenju i rođenju Sina Božjega te se nastavila u njegovom životu, smrti i uskrsnuću. Sin Božji postao je čovjekom i tako je svima zagarantirao dostojanstvo i poštovanje, a od nas traži da jedni prema drugima budemo kao braća i sestre. Tu si još trebamo posvijestiti privilegiranu činjenicu, saznanje da smo po Kristu zadobili dioništvo u božanskom životu.

Bog je u Starom zavjetu Izraelcima po prorocima otkrivao svoje zakone i smjernice za pravedan život, kako bi svoj život uskladili i živjeli u zajedništvu s Njim. Sve su te objave i pozivi bili (i jesu dan danas) poučavanje u Božjoj mudrosti. Tako sveti Pavao zahvaćen tom mudrošću sretno i ushićeno pozdravlja svoju zajednicu u Efezu, ohrabrujući ih da trebaju biti ponosni i radosni jer su Kristovi sljedbenici, koji ih je sve obdario svim dobrima. No, Pavao i nas danas poziva na potpuno (svim umom svojim, svim srcem svojim) predanje Bogu i braći ljudima. Govori nam da u našim međuljudskim odnosima srušimo sve prepreke koje nas dijele i otuđuju, jer samo tako ćemo doprinijeti izgradnji boljeg i pravednijeg – Božjeg svijeta.

Božja mudrost, naviještana u Starom, objavljuje se u Novom zavjetu u drugoj Božanskoj osobi, u Riječi po kojoj je sve postalo. Tako se Bog spušta k čovjeku, boravi s njim trajno i poziva ga na suradnju. Nas poziva i potiče navješćivati Božju Riječ svim ljudima, a posebno onima koji još nisu ni čuli za njega. Da bismo je drugima pravilno prenosili i mi sami je u vlastitom životu trebamo prihvatiti istinski i potpuno. Ne smijemo se ponijeti činjenicom da je dovoljno reći da smo kršteni, da smo „dovoljno upoznali Boga“. Pitajmo se je li uistinu Bog Otac, koji je po Isusu postao čovjekom, uistinu onaj Emanuel – Bog s nama. Dozvoljavamo li mu da boravi s nama u našem „šatoru“ i dijeli radosti i tuge svakodnevnog života? Zovemo li ga i očekujemo neka uđe i ostane dio našeg života? Jesmo li mi uistinu „njegov narod“?

Bog Otac po Sinu, utjelovljenoj Riječi, prihvaća čovjekovu sklonost pogreškama. Sin je postao povijesna osoba, pripadnik židovskog naroda i član ljudske obitelji. Bio je spreman i sposoban suosjećati s ljudima. Ta utjelovljena Riječ i danas usmjeruje naš život i daje mu pravi smisao. Mi tu činjenicu samo trebamo prihvatiti  i živjeti u skladu s mudrošću Božjom – u ljubavi i vjernosti. Trebamo (p)ostati njegovi, prihvatiti Ga kao svjetlo svijeta i to svjetlo pronositi dalje onima koji još žive u tami. Jesmo li spremni biti prenositelji milosti i istine Božje našim bližnjima, koje nam je  objavio Krist, Gospodin?

Vladimir Cesar