Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteDom sv. AnđeleSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaLiturgijski listićNedjeljna poruka
Od:
Do:

31. nedjelja kroz godinu B

VJERA U BOGA I LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU - TEMELJ SVEGA! (Mk 12, 28b-34)

Isus je često raspravljao s rabinima o važnosti pojedinih zapovijedi, propisanih vjernicima, kao i o odnosu bogoštovlja i svagdanjeg života. Ako znamo da je bilo 613 zapovijedi onda možemo razumijeti njihove probleme, nejasnoće i dileme. Najčešće su ti razgovori pismoznanaca s Isusom bili provokativni. No, u današnjem odlomku iz Markova evanđelja Isusu dolazi iskreni tražitelj Boga s pitanjem koja je ipak najveća zapovijed od svih. On tada još nije ni znao ni spoznao da je Bog Otac po Isusu zapravo došao k ljudima. Isus mu u odgovoru iz svih zapovijedi naglašava ljubav kao ključni pojam. Poučava ga da je upravo ljubav prema Bogu i bližnjemu najvažnija u tom odnosu. Znamo, Židovi su ljubav prema Bogu svjedočili svakodnevnom jutarnjom i večernjom molitvom u kojoj ispovijedaju vjeru u jednog i jedinog Boga - Jahvu, koji ih je izveo iz egipatskog ropstva i uveo u obećanu zemlju. Slave Boga kao Spasitelja i zahvaljuju mu na svim dobročinstvima. No, često su zbog revnog vršenja zapovijedi zanemarivali potrebe bližnjega.

Pismoznanac je bio zadovoljan Isusovim odgovorom jer mu je tako potvrđen njegov stil života i njegova vjera u Boga. Čini korak bliže Isusovom nauku zaključkom da su djela milosrđa i ljubavi prema bližnjima važnija od prinošenja paljenica i žrtava u Hramu. Isus nakon toga nije mogao ostati ravnodušan nego ohrabruje sugovornika govoreći mu da je blizu kraljevstva Božjega. Ovaj nam pismoznanac svjedoči kako je i tada bilo iskrenih i istinskih tražitelja Boga među vjerskim vođama Izraelaca. Napravio je iskorak u ispovijedanju vjere tako da je shvatio povezanost odnosa čovjek – Bog = čovjek – bližnji.

Isus nadalje povezuje liturgiju i vjernički život, ističući kako ona treba vjernike voditi u život, crpeći snagu za to u milosnim susretima s Bogom. U liturgiji iskazujemo Bogu ljubav tako što mu se zajedno molimo, pjesmom ga slavimo, njegovu riječ slušamo i njegovim posvećenim kruhom se hranimo. Tako uprisutnjujemo spasonosna djela Božja, hvaleći Boga kao vrhovnog gospodara i dobrog Oca, moleći snagu kako bismo istinski ljubili bližnje, pokazujući to u svojim djelima i akcijama, kao same sebe. Mojsije je svoje sunarodnjake upravo podsjećao na djela Božja u prilog Izraelu i potiče ih neka obdržavaju Božje zapovijedi.

Moramo preispitati kakva je naša molitva. Prevladavaju li u njoj naše zahvale i hvale Bogu za dobročinstva poput onih u židovskoj molitvi, na koju ih  je poticao Mojsije,  ili nam je molitva često puna želja i zahtjeva upućenih Bogu - poput daj mi ovo, usliši ono, slušaj me, ozdravi me, čuvaj i usliši me... Isus nas poziva i svojim primjerom poučava da nam molitva više bude slušanje i osluškivanje Božje volje, a manje razna „djetinja“ zahtijevanja, očekivanja ili naređivanja. Ako je molitva ispravna ispnjeni smo radošću zbog Božje blizine i prisutnosti u našem životu, kako je to iskusio današnji Isusov sugovornik. Zajedno nam je živjeti u toj radosti služenja iz ljubavi prema bližnjima, iščekujući dolazak kraljevstva Božjega, crpeći snagu u nedjeljnoj liturgiji u zajedništvu s župnom zajednicom.
 
Vladimir Cesar