Današnji nas liturgijski tekstovi, a posebno biblijska čitanja, pozivaju na obnovu vjere u uskrsnuće mrtvih. Činjenica je da u Isusovo vrijeme i nešto kasnije, kad su apostoli propovijedali Radosnu vijest, nije zapravo bilo deklariranih ateista. Na jednoj su strani bili pogani, kao sljedbenici mnoštva bogova i Židovi, kasnije i kršćani, kao vjernici u jednog Boga koji se objavio čovjeku. Apostol Pavao svjestan je da kršćanska vjera ne nailazi na odaziv kod svih ljudi, unatoč velikim zalaganjima neumornih i hrabrih propovjednika, misionara. Neuspjeh ih ne smije obeshrabriti, nego ga moraju prihvatiti i ići (trčati) dalje - propovijedati Krista.

Svjedoci smo danas koliko nas, kao vjernike, sa svih strana zapljuskuju razne liberalne teorije i prakse o različitim pristupima samoj smrti, a još više i tumačenja života nakon smrti. Danas se ne možemo „dogovoriti“ kad započinje život – iako za to postoje znanstveni dokazi, a kako ćemo se onda tek složiti s činjenicom uskrsnuća od mrtvih za koju nam je potrebna čvrsta vjera. Ljudi vole reći kako smrću sve završava, da sve materijalno što je čovjek stekao, stvorio, naučio, naučeno bogato životno i radno iskustvo s njim odlazi u grob. Kad na tu stvarnost gledamo iz svoje perspektive ograničenog vremena i prostora, a ne s pogledom na vječnost – stvaramo si pogrešnu sliku vječnog života. Naša razmišljanja nužno izražavaju napetost između života i smrti, radosti i žalosti, svjetla i tame. Takvima nam je teško zamisliti život bez smrti, radost bez žalosti, postojanje bez rastanka. Međutim, Isus jasno potvrđuje postojanje drugoga života, za kojim u dubini duše ljudi čeznu. Pitanje je samo koliko tu čežnju razvijamo ili je pokušavamo zatrti. Saduceji su tvrdili da nema uskrsnuća pa su postavili Isusu takvo pitanje u današnjem evanđelju. Mnogi Isusovi suvremenici nisu vjerovali u osobno uskrsnuće, nego su nastavak života vidjeli samo u svome potomstvu.

Mi si ne možemo do kraja predstaviti i shvatiti vječni život, ako u tom razmišljanju u središte svega ne postavimo Boga. Mi se nadamo uskrsnuću od mrtvih na vječni život u zajedništvu s Bogom. Naša nada oslanja se na Božju dobrotu, milosrđe i vjernost sklopljenom savezu prijateljstva. Kada bismo Boga pokušali ograničiti samo na ono što mi ljudi možemo zamisliti i sebi predočiti, tada Bog više ne bi bio Bog. Za to nam je potrebna vjera. Njome se oslanjamo na Boga, prepuštamo mu svoj život, a on nam ispunjava našu nadu. Najizvrsnije nam to pokazuje u euharistijskom slavlju, koje je zahvalno slavlje za Isusovu otkupiteljsku smrt i uskrsnuće. Tu je Bog pokazao što je spreman učiniti u svojoj vjernosti savezu s čovjekom – žrtvuje svoga Sina za spasenje čovjeka. Mi zapravo svake nedjelje slavimo stvarnost uskrsnuća mrtvih, koja je već započela s Isusovim, i koja nas poziva na život dostojan uskrsnuća. Taj nezasluženi dar Očev trebamo čuvati i razvijati čitanjem riječi Božje i redovitim sakramentalnim životom. Vjerujemo li u uskrsnuće na život vječni – kako svoje tako i drugih ljudi? Živimo li u skladu s tom vjerom? Hoćemo li biti među onima koji će biti dostojni uskrsnuća na vječni život s Bogom?