5. uskrsna nedjelja
JA SAM TRS, VI LOZE (Iv 15, 1-8)
Peta uskrsna nedjelja u biblijskim čitanjima govori nam o nužnosti trajne povezanosti vjernika s Isusom. Ona se ostvaruje kreposnim životom, životom u milosti posvetnoj, koju dobivamo po sakramentu krštenja. Tako nas nebeski Otac poziva na djelotvornu suradnju te postajemo njegovim suradnicima. Prve kršćanske zajednice, a posebno apostoli i njihovi učenici, prednjačili su u savjesnoj, neustrašivoj i zanosnoj suradnji sa Stvoriteljem u življenju i naviještanju Kristove radosne vijesti. Njegovo djelo spasenja tako se prenosi kroz povijest sve do naših dana.
U Djelima apostolskim čitamo o duhu zajedništva i međusobnom povjerenju prvih kršćana u Jeruzalemu. Poštuju i cijene apostole kao svjedoke spasenjskih događaja. Tako Barnaba pred njih dovodi obraćenika Pavla, kako bi ga svima predstavio kao novog čovjeka-vjernika. Svjedoči o njegovom putu obraćenja i moli neka ga prihvate u svoju zajednicu. Zauzimanjem Barnabe za Pavla naglašava se važnost brige i otvorenosti zajednice za pojedinca. Apostoli su bili svjesni da njihovo vrijeme prolazi i da je nužno odgajati i prihvaćati nove propovjednike, sljedbenike Uskrsloga pa u Duhu i istini Pavlu iskazuju povjerenje. Svjedoci smo Pavlovih misionarskih putovanja na kojima je pred poganima neustrašivo i autentično propovijedao Isusovu radosnu vijest spasenja svih ljudi. Danas crpimo duhovnu snagu čitajući njegova pisma svojim suradnicima, u koje je imao veliko povjerenje, kao i poslanice koje je upućivao netom osnovanim kršćanskim zajednicama u gradovima Sredozemlja koje je obišao.
Naše nasljedovanje uskrsloga Krista ne smije ostati na razini ugodnih osjećaja i razumskog prihvaćanja činjenice da Bog postoji, redovitog slavljenja sakramenta pomirenja i euharistije te raznih pučkih pobožnosti, ispovijedanja vjerskih istina propisanih od Crkve. Kršćanstvo mora biti djelotvorno. Vjera je prepoznatljiva po djelima i u djelima. Mnoga naša braća i sestre danas misle kako su učinili dovoljno ako negdje na anketnom listiću ili u razgovorima priznaju da su kršteni, vjenčani u crkvi, da im djeca idu na vjeronauk i primaju sakramente. Pitanje je žive li, jesu li u onoj krsnoj milosti posvetnoj koja nas pokreće i potiče na dobra djela, djela ljubavi prema bližnjima.
Isusov ljubljeni učenik, apostol Ivan u ovim nam uskrsnim nedjeljama posebno naglašava i na prvo mjesto stavlja zapovijed ljubavi kao mjerilo i uzor vjernosti prema Bogu i prema čovjeku. Potiče nas na djela ljubavi u istini i pravednosti. Čuvanjem Božjih zapovijedi, usklađivanjem svojeg života prema njima, ostvarujemo onu krsnu milost od Boga darovanu. Ostajemo u Bogu i On ostaje u nama po Duhu Svetom.
Zanimljivo je kako nas Isus primjerom iz židovske svakodnevice poučava i navodi na nužnost jedinstva i međusobnog zajedništva. Ukoliko želimo zdrave i obilne plodove svakako trebamo ustrajno, savjesno raditi i pravovremeno djelovati. Trebamo slušati Očeve savjete i poticaje koje nam daje po biblijskim tekstovima. On je izvor svih naših uspjeha i plodova. On uvijek čini taj prvi korak, spušta se k nama kako bismo mi bili u mogućnosti uzdići se k njemu. Zato je iz ljubavi i stvorio čovjeka na svoju sliku te ga tom istom ljubavlju vodio kroz povijest spasenja. On želi da mi to shvatimo, da smisao našega života postane želja da mu se predamo, da ostvarimo zajedništvo s njime već na ovom svijetu.
Naša briga za ljude je zapravo naša najveća briga za Boga. Kao što grana na stablu ne može živjeti ako u nju ne dolaze sokovi iz stabla, tako ni mi ne možemo živjeti bez božanske ljubavi iz koje smo stvoreni i u kojoj možemo rasti. Kršćanin nema nikakvih plodova, ako bi ostao suha grana. Neki žive baš kao suhe grane - nemaju plodova. Oni se trajno čuvaju, umjesto da se razdaju za druge. Ljude je često strah da ih nasljedovanje Isusa Krista ne udalji od ljudi. A Isusov poziv je baš obrnut. Što se istinitije nasljeduje Isusa to smo bliže ljudima. Više smo ljudi. Što je netko više za Boga više je za ljude. Mi testiramo svoju vjeru kroz svoja djela koja činimo za druge. Dok god naša djela prožima ljubav, sigurniji smo da smo na Isusovom putu. Samo ljubav donosi istinske plodove, samo ona rađa, samo ona usrećuje i daje hrabrost u bilo kakvim životnim situacijama.
Nemoguće je ispuniti Isusovo djelo bez posjedovanja njegova duha i ljubavi. Interesantno je vidjeti u kroz kršćansku povijest kako je više bilo svađa o pravilnom vjerovanju nego li o pravilnom življenju. Isus ipak više stavlja naglasak na život s plodovima dobrote. Njegov je život bio njegov nauk, što nam opisuju evanđelja. Apostoli su imali svu svoju snagu u životnom nasljedovanu Isusa. Plodovi su vidljivi još i danas jer dobrota ne može nestati.
Uzmimo si danas kao zadatak preispitati se, provjeriti po „svojim pretincima“ kakvih sve plodova ima na našim policama. Još uvijek nije kasno vratiti se Ocu!
Peta uskrsna nedjelja u biblijskim čitanjima govori nam o nužnosti trajne povezanosti vjernika s Isusom. Ona se ostvaruje kreposnim životom, životom u milosti posvetnoj, koju dobivamo po sakramentu krštenja. Tako nas nebeski Otac poziva na djelotvornu suradnju te postajemo njegovim suradnicima. Prve kršćanske zajednice, a posebno apostoli i njihovi učenici, prednjačili su u savjesnoj, neustrašivoj i zanosnoj suradnji sa Stvoriteljem u življenju i naviještanju Kristove radosne vijesti. Njegovo djelo spasenja tako se prenosi kroz povijest sve do naših dana.
U Djelima apostolskim čitamo o duhu zajedništva i međusobnom povjerenju prvih kršćana u Jeruzalemu. Poštuju i cijene apostole kao svjedoke spasenjskih događaja. Tako Barnaba pred njih dovodi obraćenika Pavla, kako bi ga svima predstavio kao novog čovjeka-vjernika. Svjedoči o njegovom putu obraćenja i moli neka ga prihvate u svoju zajednicu. Zauzimanjem Barnabe za Pavla naglašava se važnost brige i otvorenosti zajednice za pojedinca. Apostoli su bili svjesni da njihovo vrijeme prolazi i da je nužno odgajati i prihvaćati nove propovjednike, sljedbenike Uskrsloga pa u Duhu i istini Pavlu iskazuju povjerenje. Svjedoci smo Pavlovih misionarskih putovanja na kojima je pred poganima neustrašivo i autentično propovijedao Isusovu radosnu vijest spasenja svih ljudi. Danas crpimo duhovnu snagu čitajući njegova pisma svojim suradnicima, u koje je imao veliko povjerenje, kao i poslanice koje je upućivao netom osnovanim kršćanskim zajednicama u gradovima Sredozemlja koje je obišao.
Naše nasljedovanje uskrsloga Krista ne smije ostati na razini ugodnih osjećaja i razumskog prihvaćanja činjenice da Bog postoji, redovitog slavljenja sakramenta pomirenja i euharistije te raznih pučkih pobožnosti, ispovijedanja vjerskih istina propisanih od Crkve. Kršćanstvo mora biti djelotvorno. Vjera je prepoznatljiva po djelima i u djelima. Mnoga naša braća i sestre danas misle kako su učinili dovoljno ako negdje na anketnom listiću ili u razgovorima priznaju da su kršteni, vjenčani u crkvi, da im djeca idu na vjeronauk i primaju sakramente. Pitanje je žive li, jesu li u onoj krsnoj milosti posvetnoj koja nas pokreće i potiče na dobra djela, djela ljubavi prema bližnjima.
Isusov ljubljeni učenik, apostol Ivan u ovim nam uskrsnim nedjeljama posebno naglašava i na prvo mjesto stavlja zapovijed ljubavi kao mjerilo i uzor vjernosti prema Bogu i prema čovjeku. Potiče nas na djela ljubavi u istini i pravednosti. Čuvanjem Božjih zapovijedi, usklađivanjem svojeg života prema njima, ostvarujemo onu krsnu milost od Boga darovanu. Ostajemo u Bogu i On ostaje u nama po Duhu Svetom.
Zanimljivo je kako nas Isus primjerom iz židovske svakodnevice poučava i navodi na nužnost jedinstva i međusobnog zajedništva. Ukoliko želimo zdrave i obilne plodove svakako trebamo ustrajno, savjesno raditi i pravovremeno djelovati. Trebamo slušati Očeve savjete i poticaje koje nam daje po biblijskim tekstovima. On je izvor svih naših uspjeha i plodova. On uvijek čini taj prvi korak, spušta se k nama kako bismo mi bili u mogućnosti uzdići se k njemu. Zato je iz ljubavi i stvorio čovjeka na svoju sliku te ga tom istom ljubavlju vodio kroz povijest spasenja. On želi da mi to shvatimo, da smisao našega života postane želja da mu se predamo, da ostvarimo zajedništvo s njime već na ovom svijetu.
Naša briga za ljude je zapravo naša najveća briga za Boga. Kao što grana na stablu ne može živjeti ako u nju ne dolaze sokovi iz stabla, tako ni mi ne možemo živjeti bez božanske ljubavi iz koje smo stvoreni i u kojoj možemo rasti. Kršćanin nema nikakvih plodova, ako bi ostao suha grana. Neki žive baš kao suhe grane - nemaju plodova. Oni se trajno čuvaju, umjesto da se razdaju za druge. Ljude je često strah da ih nasljedovanje Isusa Krista ne udalji od ljudi. A Isusov poziv je baš obrnut. Što se istinitije nasljeduje Isusa to smo bliže ljudima. Više smo ljudi. Što je netko više za Boga više je za ljude. Mi testiramo svoju vjeru kroz svoja djela koja činimo za druge. Dok god naša djela prožima ljubav, sigurniji smo da smo na Isusovom putu. Samo ljubav donosi istinske plodove, samo ona rađa, samo ona usrećuje i daje hrabrost u bilo kakvim životnim situacijama.
Nemoguće je ispuniti Isusovo djelo bez posjedovanja njegova duha i ljubavi. Interesantno je vidjeti u kroz kršćansku povijest kako je više bilo svađa o pravilnom vjerovanju nego li o pravilnom življenju. Isus ipak više stavlja naglasak na život s plodovima dobrote. Njegov je život bio njegov nauk, što nam opisuju evanđelja. Apostoli su imali svu svoju snagu u životnom nasljedovanu Isusa. Plodovi su vidljivi još i danas jer dobrota ne može nestati.
Uzmimo si danas kao zadatak preispitati se, provjeriti po „svojim pretincima“ kakvih sve plodova ima na našim policama. Još uvijek nije kasno vratiti se Ocu!
Vlado Cesar
