VARAŽDIN, 29. 12. 2014.

Umirovljeni svećenik Sisačke biskupije vlč. Franjo Oreški, koji je preminuo 21. prosinca u svom domu u Varaždinu u 86. godini života i 60. godini svećeništva, pokopan je na varaždinskom gradskom groblju u ponedjeljak 29. prosinca. 

Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio je sisački biskup mons. Vlado Košić u zajedništvu s 15-tak svećenika, dok su se zbog pastoralnih obaveza tijekom blagdana ostali svećenici pridružili u molitvi. Biskup Košić uputio je izraze sućuti pokojnikovom bratu Antunu i ostaloj tugujućoj rodbini, dok je u ime Varaždinske biskupije riječi oproštaja uputio generalni vikar mons. Ivan Godina.

Generalni vikar naglasio je kako se svećenički život pokojnog Franje može sažeti u dvije osobine: bio je skroman i vjeran svećenik. U toj je skromnosti kao župnik u miru živio u Varaždinu, a duhom skromnosti i vjernosti odiše i njegova oporuka, napomenuo je mons. Godina te oslikao njegov životni i svećenički put.

Predvodeći misu zadušnicu u župnoj crkvi Dobrog Pastira, biskup Košić kazao je da su se okupili da bi Bogu zahvalili na životu pokojnog Franje i službi koju je vjerno vršio. U homiliji je istaknuo kako je kao svećenik Franjo doista nasljedovao svog učitelja Isusa Krista i svog nebeskog zaštitnika svetog Franju Asiškog. Po svom stilu života, naime, bio je vrlo  jednostavan, ponizan, pristupačan i vedar svećenik. Osobito ga je krasila njegova vedrina, radosno je živio svoje poslanje i navještanje Radosne vijesti. Živeći Evanđelje i okupljajući Božji narod spremno je u dva navrata prihvatio obnovu razrušene crkve nakon dvaju ratova, rekao je biskup Košić dodavši kako je uvijek svjedočio da je živa Crkva važnija od one zidane, ali se trudio da župna zajednica ima svoj zajednički duhovni dom.

Franjo Oreški rođen je 14. listopada 1929. u Pretetincu u župi Nedelišće u obitelji Josipa i Katarine, rođ. Marciuš, koja je imala sedmero djece. Djetinjstvo je provodio u rodnoj župi Nedelišće sve dok nije čuo Božji poziv za duhovnim zvanjem, te je nakon priprave za svećenički poziv zaređen 29. lipnja 1955. u zagrebačkoj katedrali po rukama nadbiskupa koadjutora Franje Šepera. Svećenički život počeo je kao kapelan u Radoboju kod Krapine, gdje je službovao od 1956. do 1957. godine. Potom je imenovan župnikom u Komarevu kod Siska gdje je službovao 45 godina "liječeći rane" župljana iz dvaju ratova - II. svjetskog i Domovinskog rata. Premda je u Komarevo došao 12 godina nakon II. svjetskog rata, dočekala ga je još uvijek napola porušena župna crkva sv. Katarine. Započeo je s obnovom crkve i izgradio prvi privremeni župni stan. Desetljeće kasnije podigao je novi crkveni toranj, izgradio veću župnu kuću, a 1983. i novu vjeronaučnu dvoranu. Crkva je na isti način ponovno stradala 1991. kada je porušen crkveni toranj s krovištem crkve. Već iduće godine obnovio je krovište, a novi crkveni toranj podignut je 1996. U poratnim godinama okupljao je svoje župljane, raspršene zbog ratnih strahota, kako bi se vratili u svoje domove, da im obnovi duše i da im zacijele one rane koje su zadobili za vrijeme ratnih stradanja.

Po umirovljenju 2002. godine preselio je u Varaždin, gdje je vrlo rado sudjelovao u životu mjesne Crkve i pomagao u pastoralnim aktivnostima varaždinskim župnicima. Kao svećenik bio je zauzet u pastoralu, rasplamsavanju duša, te se zauzimao za najpotrebnije. U pastoralni rad uložio je velik trud i dobra djela. Posebnu radost doživio je 2005. godine slaveći zlatni jubilej misništva u rodnoj župi Nedelišće kada je istaknuo da svoje jubilarno misno slavlje prikazuje za sve žive i pokojne vjernike župe Nedelišće i pokojne iz svoje obitelji, a nadasve za sve poginule i stradale u svim ratovima za slobodu Hrvatske.

Jasminka Bakoš-Kocijan