---

Kada sam u svibanjskom broju župnoga lista "Sveti Martin - Voća" na posljednjoj stranici pročitala poziv fra Krste Martina Hrženjaka: "I Vi dođite 12. srpnja 2015. godine na Voću, da zajedno zahvalimo Bogu za 50 godina služenja Bogu, Crkvi i Domovini!" znala sam da ću se pozivu odazvati i da ću događaj i doživljaj toga dana i zapisati.

I sve se posložilo. Nedjelja, toplo i ugodno vrijeme; divan srpanjski dan. Glavni ulaz u našu crkvu okićen vijencem. Dio ljudi u crkvi, a dio pred crkvom u svečanom iščekivanju.

U 10.45 sati na putu prema župnoj crkvi sv. Martina biskupa krenula je procesija od župnoga dvora. Zvonila su crkvena zvona. Vijorile se zastave Općine Donja Voća, Župe svetoga Martina biskupa, Molitvene zajednice  "Marica Stanković" , Kulturno-umjetničkoga društva "Voća",  Udruge vinograda i voćara "Barilček". Za njima Voćanski tamburaši KUD-a Voća, članovi župnog zbora "Ljubav i mir", članovi KUD-a u narodnim nošnjama, predstavnici DVD-a Donja Voća, predstavnici Udruge privatnih šumovlasnika "Breza", predstavnici Udruge "Zraka sunca" te zlatomisnik fra Krsto Martin Hrženjak.

Uz slavljenika su bili i svećenici: vlč. Josip Drvoderić - župnik, svećenici rodom iz Voće: vlč. mo. Miroslav Martinjak, fra Josip Patrčević - kapucin, vlč. dr. Josip Gregur - salezijanac. Slavljenika fra Krstu pratili su i njegova subraća kapucini - fra Ivan Markanović, fra Ante Kukavica te fra Bono Šagi - propovjednik.

Prije početka svete mise nazočnima se obratio naš velečasni Josip Drvoderić. Nadahnuto, toplo, s ljubavlju domaćina. Pročitao je prigodnu pjesmu Jeronima Kornera "Zašto sam postao svećenik" te pjesmu "Molitva" Izidora Poljaka. Zahvalio je svima koji su došli na euharistiju - molitvu hvale, kojom fra Krsto Hrženjak slavi zlatnu misu, pedeset godina služenja Bogu, Crkvi i Domovini.

Predstavio je dar voćanske župne zajednice zlatomisniku - misnicu, koju je župnik Josip pomogao obući slavljeniku fra Krsti na samom početku misnog slavlja, a kako je to na ređenju 1965. učinio i pokojni župnik vlč. Josip Šmuc.

Na samom početku pročitan je životopis zlatnog jubilarca. Životopis fra Krste pročitala je Danica Gregur, članica župnog zbora "Ljubav i mir".

Svetu misu služio je fra Krsto uz koncelebraciju već prije spomenutih svećenika. U uvodnoj riječi naglasio je da će sveta misa biti prikazana za sve naše žive i mrtve;  prisutne na slavlju i one u svijetu, za sve naše pokojne ovdje i u svijetu  te kao osobna zahvala Bogu za 50 godina svećeništva.

Misi su nazočili brojni članovi slavljenikove šire i uže obitelji, brojni župljani Voće, župljani župa u kojima je fra Krsto službovao, prijatelji, svećenici...

Propovjednik na zlatnoj misi bio je, kao i na mladoj misi prije pedeset godina, fra Bono Šagi, po majci također sin voćanskog kraja.

U propovijedi je naglasio da je fra Martin rano pozvan naviještati ljubav i mir što je on bezuvjetno prihvatio jer je bio poslušan i skroman. U obitelji je odgajan u vjeri. A ime Krsto uzeo je da pokaže kako želi biti Kristov od početka.
"Gdje god je službovao, u Splitu, Karlobagu, Zagrebu, svugdje je ostavio trag.  Bog Te šalje, dragi Krsto tamo gdje te hoće čuti. Uvijek ima ljudi koji žele čuti istinu, pravednost, ljubav i zajedništvo", govori fra Bono.

"Fra Krstine godine naviještanja Krista prilika je da promislimo i o sebi. Neka Duh Sveti prosvijetli i naša srca da budemo predani Isusu Kristu, da idemo Njegovim stopama naviještajući ljubav i pravednost, život po Evanđelju", završio je propovijed fra Bono.

Misno slavlje uzveličao je župni zbor "Ljubav i mir" uz orguljaša Miru Denaca, bogoslova, koji nas rado okuplja u pjesmi kojom slavimo Boga.

Primjer jednostavnosti i skromnosti franjevca, zapravo svoje veličine u skromnosti, fra Krsto pokazao je još jednom, na kraju mise, kada je pozvan da se zahvali. Očekivali smo malu propovijed. Izrekao je jedinstvenu zahvalu: "Hvala Bogu i hvala svima Vama!"

Dokaz vjere i zajedništva. Osobni primjer. Sve što Crkvi treba! Nastala je tišina, a onda se crkvom prolomio pljesak. Svoje su prigodne poklone nakon sv. pričesti fra Krsti uručili Ljudevit Minđek - kipar u ime kiparske kolonije, Krunoslav Jurgec u ime Općine, Rahela Blažević u ime Osnovne škole, Ljubica Galić u ime Župe i KUD-a Voća.

Nakon mise slijedilo je fotografiranje s ministrantima koji su ministrirali na mladoj misi 1965. godine. Tada dječaci,  desetogodišnjaci, u svojoj najboljoj odjeći, nasmijani i sretni  uz mladomisnika, a danas šezdesetogodišnjaci bogatog životnog iskustva uz svoga zlatomisnika. Među njima i tri svećenika: fra Josip Patrčević, vlč. Miroslav Martinjak  i vlč. Janko Bunić.

Pred crkvom je organizirana okrepa (vino i kolači) koju su za sve nazočne pripremili članovi Župnog Caritasa i udruge "Barilček". Članovi KUD-a Voća, plesači i tamburaši, izvodili su narodna kola i pjesme voćanskoga kraja.

Druženje je nastavljeno za obiteljskim stolom u Vatrogasnom domu, a koje je svojim dobročinstvom upriličio g. Alojz Krobot, uz dobru vinsku kapljicu voćanskog župnika.

Zlatomisnik fra Krsto Martin Hrženjak dan je završio svetom misom u Kapeli sv. Ivana Krstitelja u Gornjoj Voći za sve pokojne župljane i sve dobročinitelje.

Za kraj poželimo fra Krsti zdravlja i još puno godina služenja Bogu. Hvala što smo sudjelovali u proslavi ovog iznimnog jubileja.

Hvala i našem župniku, velečasnom Josipu Drvoderiću koji svojom energijom, idejama, duhovnošću, snalažljivošću vodi našu župnu zajednicu, a ovaj je događaj uokvirio u zlatan okvir kako i priliči.

Svi smo pomogli. Vjerujem, dali sve od sebe. Zato ću ponoviti riječi fra Krste: "Hvala Bogu i hvala svima!"  

Rodio sam se 8. ožujka 1939. u Voći Gornjoj, od roditelja Franje i Antonije rođ. Križnjak. Osnovnu školu (tada četiri razreda) završio sam u Voći Gornjoj 1950. godine. Na veliko inzistiranje moje učiteljice Slavice Rosir da moram ići dalje u školu, a to je bila želja i moga tate, odlazim u Varaždin u gimnaziju, koja je trajala tada osam godina.

Došao sam u Varaždin, u svijet gdje nikoga nisam poznavao niti pak tko mene. Kome sam rekao da sam iz Voće, nitko nije znao gdje je to. Prve godine bilo mi je jako teško. Osamljen, htio sam pobjeći kući. Svakih petnaestak dana pješice bi netko od kuće došao k meni i to me zadržalo. Redovito sam išao na misu k franjevcima.

U drugom razredu gimnazije išao sam na misu u kapucinsku crkvu jer mi je tu bilo bliže. Tu me zapazio fra Silvestar Pustaj, sakristan i portir i pitao hoću li biti ministrant. To sam prihvatio i počeo dolaziti svako jutro na misu jer mi je škola bila uvijek poslijepodne. Tu sam nekako našao smirenje i mir. Jednom prilikom nakon mise pitao me fra Jerko Črnila, kapucin: "Bi li ti bio kapucin?" Odgovorio sam potvrdno jer sam razmišljao o tome da postanem svećenik.

Nakon četvrtog razreda gimnazije, 1954. odlazim u Zagreb - Dubravu, kapucinima i pohađam 5. razred gimnazije u sjemeništu na Šalati. Sljedeću godinu sam završio u našem sjemeništu u Osijeku.

Iza šestog razreda gimnazije, 1956. odlazim u Varaždin u novicijat. Tu sam dobio drugo ime - fra Krsto. To je godina svestranog upoznavanja i prihvaćanja redovničkog života. Trebalo je na neki način donijeti konačnu odluku. Sjećam se toga 15. srpnja kada sam po velikoj vrućini išao u Ivanec pješice na vlak za Varaždin. Prije Lipovnika, dolje u ravnici, stao sam i promatrao donju i gornju našu crkvu i htio se vratiti kući jer je mojima kod kuće bilo teško, bio sam im potreban. Rekao sam u sebi: "Idem dalje pa što bude  s Božjom pomoću."

Završio sam godinu dana novicijata i 1957. položio privremene zavjete (sada je 55 godina) i nastavio gimnaziju u Zagrebu.

Maturirao sam 1958. u Zagrebu na Šalati i nastavio studij na bogosloviji - fakultetu. U proljeće 1960. odlazim na odsluženje vojnog roka, a prije toga sam bio na sprovodu u Zagrebačkoj katedrali, sada blaženoga Alojzija Stepinca. Nakon dvije godine, vraćam se iz vojske te u jesen 1962. godine polažem doživotne zavjete, sada je pedeset godina. To je bio trenutak definitivne odluke za redovništvo. Studij se nastavlja.

Svećeničko ređenje je bilo 27. lipnja 1965. u Zagrebu. Mlada misa bila je u Voći 25. srpnja 1965. Posebno mi je drago da od ministranata, koji su tada posluživali, petorica ih je otišla u sjemenište i trojica su postali svećenici. To su vlč. Miroslav Martinjak, fra Josip Patrčević i vlč. Janko Bunić. To je bila radost za cijelu župu.

Nakon mlade mise, nastavio sam završni dio studija na fakultetu, pomagao ovdje u župi sv. Mihaela, Zagreb - Dubrava i povremeno u Karlobagu. U godini 1966. nalazim se većinom u Karlobagu i poslužujem Rijeku i Zagreb.

Prvi službeni premještaj je bio ljeti 1967. u Rijeku. Tu ostajem petnaest dana i dobivam novi premještaj za Split gdje sam bio dvanaest godina: tri godine kapelan i odgojitelj klerika, devet godina župnik i šest godina gvardijan - poglavar samostana.

U 1979. premješten sam u Karlobag gdje sam bio punih petnaest godina župnik u župama: Karlobag, Baške Oštarije, Cesarica, Lukovo Šugarje i Prizna. Kroz dvanaest godina bio sam i gvardijan - poglavar samostana.

Iz Karlobaga dolazim u Zagreb 1994. godine, Dubrava, sv. Mihael. Tu sam preko sedamnaest godina i vršio sam službu vjeroučitelja, zamjenika gvardijana, ekonoma samostana, tri godine sam bio kapelan i osam godina župnik. Sada sam vjeroučitelj, zamjenik gvardijana i pomažem u župi.

Pripadam redovničkoj zajednici Franjevcima - Kapucinima. Oni potječu od sv. Franje Asiškog (1182. – 1226.) koji je bio sin bogatog trgovca. Franjo je kao mladić živio lakomisleno trošeći očev novac. Takav život nije mu donio sreću i zadovoljstvo. Gospodin ga je pozvao na novi način života, na život po Evanđelju  što je dosljedno prihvatio. To je život siromašnog i raspetog Krista. U očima svojih mještana ispao je luđak. Oko njega su se počeli okupljati i drugi koji su željeli živjeti tako po Evanđelju. Oni žive i propovijedaju Krista siromašnog i raspetoga. Tako je nastala zajednica - Franjina braća - Mala braća - Franjevci. Red je Papa odobrio i brzo se širio po Italiji i Europi. Franjo je svojim životom pokazao da smisao i cilj života nije biti bogat, već biti čovjek, čovjek po Evanđelju.

Tijekom vremena život Braće je malo olabavio, osobito što se tiče siromaštva pa je početkom 16. stoljeća, 1528. jedan dio Braće tražio povratak na Franjine ideale, na siromaštvo i jednostavnost. Braća koja su se vratila prvotnom načinu života prozvana su po kapuljači - kapuci na odijelu - Kapucini - Red manje braće Kapucina. Moraju biti jednostavni, priprosti i bliski običnom puku. Ne smiju imati posjede, samo vrt uz samostan. Crkva i samostan moraju biti skromni i jednostavni bez skupocjenosti.

Braća su išla okolo propovijedati, ispovijedati, radili su po bolnicama, u diplomatskoj službi, kod vojske, dvorili su bolesnike, osobito u vrijeme velikih epidemija, vodili su pučke misije i sl. Kapucini su u Hrvatsku došli prije 400 godina u Rijeku. Osim Rijeke imamo samostane u Zagrebu: sv. Mihael i sv. Leopold, Varaždin, Osijek, Karlobag, Split, Dubrovnik i Topusko.

Osim spomenute djelatnosti u Hrvatskoj smo počeli preuzimati župe i baviti se župnim pastoralom, ali i dušobrižništvom bolnica, zatvora, kao vjeroučitelji u školi i drugo.

U Hrvatskoj je posebno poznat i obljubljen sv. Leopold Mandić. Kandidat za blaženika fra Ante Tomičić (Ričice-Lika). Glasoviti ljudi fra Bernardin Škrivanić, po tisku; fra Anzelmo Canjuga (Vidovec), po glazbi; fra Hadrijan Borak (Križovljan) i fra Tomislav -Janko Šagi - Bunić (Maruševec, a po majci podrijetlom iz Slivarskog) kao teolozi i filozofi.

Provincija izdaje list Leopolda Mandića "Ljudima prijatelj".

Kapucinski Red je prisutan u 106 zemalja svijeta i broji oko 10.500 članova. Red je dao velike ljude Crkvi. Bili su glasoviti pučki propovjednici. Od 1743. godine do danas vrše službu "papinskih propovjednika". Danas Red ima više od 50 svetaca i blaženika.