Duhovi A
Ljepota Crkve je u ljepoti Duha Svetoga
Svetkovina Duhova, na kraju svibnja koji je posvećen Božjoj Majci i našim majkama, podsjeća nas kako i Crkva upravo majčinskom ljubavlju u svoje krilo prigrljuje i u vjeri podiže svakoga tko iskreno traži Boga.
„Crkva je starica s mnogim ožiljcima i borama. Ali ona je moja majka. A majku se ne tuče i ne vrijeđa“, odgovorio je poznati teolog Karl Rahner na neprimjerene kritike kakve dolaze od onih koji s prijezirom gledaju prema Crkvi jer nalaze uvijek neki izgovor da se udalje i ne poštuju, da napakoste, iskoriste, opsuju i okrenu Bogu leđa.
Uvijek me posebno zaboli kada u našem narodu, kojem je Duh Sveti dao neopisivu ljepotu jezika, čujem psovku. Ona ide protiv najsvetijih stvarnosti – protiv Boga, majke, života, protiv ljudskosti. Mnogima je psovka, kako kažu, ispušni ventil. Zapravo je ona, kao i kritizerstvo koje traži samo greške drugih, a ništa dobrog ne primjećuje, besmislen i neshvatljiv udarac na sve što nas čini ljudima. Takav stav protivan je Duhu Svetom koji se za nas bori „neizrecivim uzdasima“.
Za uzdah se veli da je najkraća molitva. To je „ispušni ventil“ koji dolikuje ljudima. Uzdah podsjeća na Božji dah stvaranja, na njegovu stvaralačku riječ, na Gospodina i Životvorca koji je nešto najosobnije i najintimnije između čovjeka i njegova Stvoritelja. Duh Sveti potvrda je neizmjerne ljubavi Božje jer nakon što nam je dao sve, i svoj život do zadnje kaplje krvi, i svoju Majku pod križem, daje nam i svoju dušu, svoga Svetoga Duha, koga Crkva, u neiscrpnom nizu ljepota u kojima ga prepoznaje, imenuje i „razgovorom žalosnih“.
Taj dah, koji je sastavni dio svakog razgovora, prisutan je i u evanđelju Pedesetnice kada Isus „dahne“ u učenike dajući im Duha Svetoga, nakon poslanja da oni, ali i mi preuzmemo odgovornost za svoje riječi i djela kako bismo jedni drugima stvarno bili dar od Boga.
Ljepota Duha Svetoga zasta nam je blizu poput daha. Otkriva je samo jedan iskren pogled prema stvarnosti koja nas okružuje, prema mudrosti naših djedova i baka, prema naručju majki, očima djeteta. Ona se zrcali u brizi očeva, osjeća se u ispruženoj ruci prosjaka i u zagrljaju prijatelja. Raznosi se po riječima učitelja, poklanja po mirisu ruža cvjećara, po mirisu kruha pekara, po hrabrosti vojnika, zauzetosti policajaca, po harmoniji glazbenika, maštovitosti umjetnika, brižnosti medicinskih sestara, učenosti znanstvenika, neumornosti radnika u tvornicama... Daruje nam se po pripremljenoj večeri, ispeglanoj košulji, promijenjenoj žarulji, položenom ispitu, ispijenoj kavi, osmijehu, pozdravu...
Nastavite niz, dragi čitatelji! Unedogled, dokle god sežu naše misli, seže i ljepota Duha Svetoga, zazibana u majčinskom krilu Crkve.
vlč. Ivica Cujzek
Svetkovina Duhova, na kraju svibnja koji je posvećen Božjoj Majci i našim majkama, podsjeća nas kako i Crkva upravo majčinskom ljubavlju u svoje krilo prigrljuje i u vjeri podiže svakoga tko iskreno traži Boga.
„Crkva je starica s mnogim ožiljcima i borama. Ali ona je moja majka. A majku se ne tuče i ne vrijeđa“, odgovorio je poznati teolog Karl Rahner na neprimjerene kritike kakve dolaze od onih koji s prijezirom gledaju prema Crkvi jer nalaze uvijek neki izgovor da se udalje i ne poštuju, da napakoste, iskoriste, opsuju i okrenu Bogu leđa.
Uvijek me posebno zaboli kada u našem narodu, kojem je Duh Sveti dao neopisivu ljepotu jezika, čujem psovku. Ona ide protiv najsvetijih stvarnosti – protiv Boga, majke, života, protiv ljudskosti. Mnogima je psovka, kako kažu, ispušni ventil. Zapravo je ona, kao i kritizerstvo koje traži samo greške drugih, a ništa dobrog ne primjećuje, besmislen i neshvatljiv udarac na sve što nas čini ljudima. Takav stav protivan je Duhu Svetom koji se za nas bori „neizrecivim uzdasima“.
Za uzdah se veli da je najkraća molitva. To je „ispušni ventil“ koji dolikuje ljudima. Uzdah podsjeća na Božji dah stvaranja, na njegovu stvaralačku riječ, na Gospodina i Životvorca koji je nešto najosobnije i najintimnije između čovjeka i njegova Stvoritelja. Duh Sveti potvrda je neizmjerne ljubavi Božje jer nakon što nam je dao sve, i svoj život do zadnje kaplje krvi, i svoju Majku pod križem, daje nam i svoju dušu, svoga Svetoga Duha, koga Crkva, u neiscrpnom nizu ljepota u kojima ga prepoznaje, imenuje i „razgovorom žalosnih“.
Taj dah, koji je sastavni dio svakog razgovora, prisutan je i u evanđelju Pedesetnice kada Isus „dahne“ u učenike dajući im Duha Svetoga, nakon poslanja da oni, ali i mi preuzmemo odgovornost za svoje riječi i djela kako bismo jedni drugima stvarno bili dar od Boga.
Ljepota Duha Svetoga zasta nam je blizu poput daha. Otkriva je samo jedan iskren pogled prema stvarnosti koja nas okružuje, prema mudrosti naših djedova i baka, prema naručju majki, očima djeteta. Ona se zrcali u brizi očeva, osjeća se u ispruženoj ruci prosjaka i u zagrljaju prijatelja. Raznosi se po riječima učitelja, poklanja po mirisu ruža cvjećara, po mirisu kruha pekara, po hrabrosti vojnika, zauzetosti policajaca, po harmoniji glazbenika, maštovitosti umjetnika, brižnosti medicinskih sestara, učenosti znanstvenika, neumornosti radnika u tvornicama... Daruje nam se po pripremljenoj večeri, ispeglanoj košulji, promijenjenoj žarulji, položenom ispitu, ispijenoj kavi, osmijehu, pozdravu...
Nastavite niz, dragi čitatelji! Unedogled, dokle god sežu naše misli, seže i ljepota Duha Svetoga, zazibana u majčinskom krilu Crkve.
vlč. Ivica Cujzek
