Na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja u Molvama je obilježena 125. obljetnica rođenja mons. dr. Jurja Mađerca (Molve 1885. – Rim 1957.).

U župnoj crkvi Marijina Uznesenja misu je predvodio molvarski župnik fra Tomislav Glavnik. Na misi i nakon nje ispred crkve na kratku molitvu i nagovor okupio se lijepi broj vjernika. Članovi Društva za povjesnicu i starine Molva položili su vijenac kod poprsja velezaslužnog Molvarca, tj. svom “presvjetlom“ kako su ga svojedobno zvali u Molvama do početka II. svjetskog rata kada se smio vratiti u svoj rodni kraj. Do tog vremena, a i kasnije puno dobrog i hvalevrijednog napravio je ne samo za svoje zemljake nego i šire izvan domovine.

Zahvaljujući svom crkvenom položaju i funkciji kao dugogodišnji rektor Zavoda sv. Jeronima pomogao je Molvarcima na putu do svećeničkog zvanja, a svojoj župi darovao je nekoliko vrijednih misnica, plašt, srebrni kalež, kadionicu, misal, skupocjeno bijelo odijelo za kip Majke Božje Molvarske te zastavu Majke Božje Molvarske. Njegovom zaslugom izgrađena je crkva Presvetog Srca Isusova u Repašu, a pred sam početak II. svjetskog rata doveo je sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog i za njih kupio kuću u Molvama.

Njegov najveći građevinski pothvat je svakako nova zgrada Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu čime je uspješno okončao pitanje lokacije zavodskog sjedišta jer je ono bilo ugroženo premještanjem na periferiju grada. Mađerec je u tim teškim i predratnim danima bio odlučan da na tom mjestu Hrvati moraju ostati pod svaku cijenu. Zahvaljujući njemu ostali su do danas upravo tamo gdje su Mađerec i njegovi suradnici postavili temelj svećeničkog zavoda na tlu vječnoga grada. Povodom inauguracije nove zavodske zgrade jedan od Mađerčevih pitomaca u Zavodu glasoviti zagrebački kanonik Janko Peić zapisao je u svojoj autobiografiji: „Novim si je Zavodom Mađerec podigao krasan spomenik i dok bude Zavoda sv. Jeronima, uvijek će se s dužnim pijetetom i dubokim poštovanjem spominjati ime mons. Jurja Mađerca.“

Nakon tog njegovog građevinskog pothvata uslijedio je u ratu i nakon njega onaj humanitarni kada je pružao ogromnu i bezrezervnu pomoć hrvatskim izbjeglicama koji su privremeno utočište nalazili u Rimu i Italiji, a kasnije odlazili najčešće u prekooceanske zemlje. Za svog života odlikovan je i nagrađivan, a nakon smrti zahvalama i sjećanjem vrednuju se njegov život, rad i djelo.

D. Kokša