Duhovna obnova, koja je kroz više nedjelja održana u župi sv. Bartola ap. u Bartolovcu kod Varaždina, zaključena je na dan godišnjeg župnog klanjanja u nedjelju 20. veljače kada je središnje župno misno slavlje predvodio zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski.

Suslavili su svećenici Donjovaraždinskog dekanata predvođeni dekanom preč. Mijom Horvatom, te svećenici iz susjednih župa.

Na euharistiji su se okupili župljani iz šest naselja župe Bartolovec, koji su se kroz protekle tri nedjelje za ovaj godišnji župni euharistijski kongres pripremali misama koje su bile posvećene jubileju 600. obljetnice posebnog štovanja Presvete Krvi u Ludbregu i ovogodišnjem pohodu pape Benedikta XVI. Hrvatskoj. Tako je u nedjelju 30. siječnja vlč. Damjan Koren, predstojnik Katehetskog ureda i Ureda za pastoral mladih Varaždinske biskupije na misi govorio o temi «Mladi – budućnost boljeg svijeta», u nedjelju 6. veljače preč. Josip Koprek, predstojnik Obiteljskog centra Varaždinske biskupije, o temi «Život u obitelji i Crkvi», a u nedjelju 13. veljače preč. Josip Đurkan, župnik iz Ludbrega i voditelj svetišta Predragocjene Krvi Kristove, propovijedao je o temi «Euharistija izvor života».

Pozdravljajući nakon ulazne procesije biskupa Gorskog, župnik vlč. Petar Golub kazao je kako su mu župljani, koji su se kroz tri nedjelje pripremali za ovaj dan, zahvalni što se odazvao pozivu da u prigodi župnog klanjanja, proslave 600. obljetnice ludbreškog euharistijskog čuda i skorog dolaska pape Benedika XVI. u Hrvatsku zajedno mole da Isus Krist bude svima nova jakost i snaga.

Pozdravljajući nazočne, biskup Gorski rekao je kako se ove godine u Hrvatskoj slave dva velika događaja, i to jedan vezan uz euharistiju u kojoj se časte Tijelo i  Krv Isusova, te drugi u kojem se očituje jedinstvo Crkve kroz pohod pape Benedkita XVI. koji želi sudjelovati na Nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji i pomoliti se na grobu bl. Alojzija Stepinca te tako dati dodatan zamah našem katoličanstvu koje kao da je pomalo umorno. Pozvao je na molitvu za taj pohod i zaželio da proslava euharistije i klanjanja bude svima izvorište za zemaljski i nebeski život jer u susretu s Kristom doživljava se novi poticaj za jedan novi unutarnji duhovni život.

U propovijedi je biskup kazao:

„Evanđelje koje smo danas čuli daje nam razmišljati. Znam da se mnogi u našem narodu, makar su uvjereni vjernici katolici, ne bi baš mogli složiti s onom rečenicom ljubite svoje neprijatelje, opraštajte. Nekako je puno gorčine u mnogim ljudskim srcima. Ali vidimo najprije zašto Isus o tome uopće govori? I kakve to veze konačno ima s našom euharistijom koju slavimo. Kad je u Starom zavjetu bilo određeno pravilo oko za oko, koje danas nama izgleda nekako grubo, onda se ipak htjelo reći: pazi, ako činiš zlo i tebi će se zlo dogoditi. To je bilo sredstvo odvraćanja od zla, a  htjelo se i reći ako postoji kazna za zlo, kada se nekome određuje neka kazna, ona ne smije biti veća od zla koje je učinio. Pa zapravo na tome danas počivaju svi naši sudovi. Znači, kad je netko pogriješio, učinio je zlo i kad je kažnjen onda se nekako gleda da kazna bude primjerena djelu koje je učinio. U biti, nismo se nikud odmakli od tog pravila oko za oko. Ono u našem sudstvu, u našem postupanju još uvijek postoji.

Ali Isus ide dalje. Kad Isus govori, onda on od ovih zemaljskih stvari smjera prema onima gore, prema duhovnima, prema nebeskima. Pa kaže da treba opraštati, ljubiti neprijatelja. I onda nam se to čini pomalo nemogućim jer kao da traži od nas da posustajemo pred zlom. Evo događa se zlo, kako ćeš ti sad s ljubavlju odgovoriti na zlo? Netko na tebe ide tenkom, a ti ćeš mu donijeti cvijet? Kako? Muž kad se napije u obitelji postaje grubijan, što vrijedi ženi kad mu govori ja te volim? Mora pobjeći. Kad se posvađaju djeca međusobno, što vrijedi da mu drugi kaže ja te volim? Bježi, spasi glavu. Što to znači? Da li nas Isus spušta na tu razinu? Doista, onaj tko prihvaća zlo na način kako on kaže u Evanđelju, da se na zlo ne uzvraća zlim nego da se naprotiv okrene drugi obraz, taj čin i taj stav nutarnji, vjernički, neminovno dovodi do mučeništva. Toga moramo biti svjesni. Mučeništvo pak je najveći oblik ljubavi i najspremniji čin hrabrosti koji čovjek može dati. Mi imamo iz naše bliže povijesti svece, neki već jesu sveti, neki će biti tek proglašeni, da spomenem samo bl. Alojzija Stepinca i drinske mučenice, dakle oni nisu uzvratili zlo zlim. Oni su prihvatili to da se na njih sruči mržnja, da ih ubije ta ista mržnja, ali nisu zlim uzvratili na zlo. To je oblik ljubavi na koju nas Isus poziva načelno u našem životu. Zašto to čini? Zbog činjenice da smo svjesni kako se zlo ne može prekinuti zlom. Zlo izaziva zlo, mržnja mržnju, ubojstvo ubojstvo, neprijateljstvo neprijateljstvo. Ne treba ići daleko, dovoljno je samo pogledati unutar obitelji ili unutar sela.

Svako zlo koje se čini ili koje činimo jedni drugima na drugoj će strani izazvati reakciju. Taj začarani krug zla prvi je prekinuo Isus kad je dopustio da se mržnja na njemu iskali na križu i da bude ubijen, a kad je uskrsnuo on se nije osvećivao svojim ubojicama. Nego je ljubavlju nadvladao tu mržnju, ljubavlju je pobijedio zlo. Ne može se zlom nadvladati zli. Ne može se mir donijeti oružjem, ne može se pomirenje u kući donijeti silom. Samo ljubav je kadra prekinuti taj začarani krug zla koji mi kršćani često puta, iako smo Kristovi i pozivamo se na Isusa, između sebe iznova stvaramo i kao da hranimo. No, učiniti tu gestu na koju nas Isus poziva, to znači prihvatiti da se zlo na tebi slomi, to ima cijenu. To ima cijenu žrtve, patnje, često puta i mučeništva. Ali kad nas Isus na to poziva onda on gleda i na drugu stranu, ne samo da prihvatiš pasivno patnju, kršćanska ljubav nije pasivna. Ona je aktivna, ona djeluje. To znači da mora pronaći neke mehanizme po kojima će djelovati prema van. Sama mržnja nema snagu, mora imati ruku, oružje, sustav, onda razara. Tako i ljubav, sama po sebi ona se ne može suprotstaviti, ona mora imati sredstva s kojima se suprotstavlja. I dok vidimo da zlo ima sredstva jer nas zahvaća i pogađa, koja su sredstva koja stvara naša ljubav? Tu se moramo svi zapitati, koji su naši mehanizmi, koja su to sredstva po kojima kao ljudi vjere i ljubavi djelujemo? Tako da se odgovori na ovaj poziv da se okrene drugi obraz, to nije samo poziv na pasivno trpljenje nego na aktivnost.

Ne samo da Isus kaže da treba djelovati tako da okreneš drugi obraz, nego ti učini da ne dođe ni do prve pljuske, prvog šamara. Tako živi, tako gradi odnose, tako predviđaj stvari, slaži ljude oko sebe da ne dođe niti do onog prvog šamara da ne bi trebao okrenuti obraz. Drugim riječima, kršćanska ljubav je aktivna spram drugoga pa i onda kad je taj drugi neprijateljski raspoložen prema meni iz činjenice što nitko po sebi nije zao, nije nepopravljiv, osim đavla. Svako je od nas više ili manje zahvaćen zlom. Kad čini zlo mi moramo vjerovati u njegovu promjenu, u tu moć da će ga snaga ljubavi okrenuti i da će mu snaga ljubavi dati tu jednu novu klicu života, iskru vjere i dobrote koju negdje u sebi ima ali je zapletena svim stvarima koje mu se događaju. Inače bi svi naši sakramenti bili uzaludni, počevši od ispovijedi. Dakle, mi vjerujemo u tu moć koju Bog kroz žrtvu Isusa Krista, kroz snagu ljubavi čini u ljudima, iako u sebi možda nose klicu zla. Zato prema njima pokazujemo ljubav.

Kako su bl. Alojzije Stepinac i toliki drugi mučenici Crkve, među njima i vaš zaštitnik sv. Bartolomej, kako su toliki ljudi koje možda poznajete u svojoj sredini imali snage oduprijeti se zlu i prihvatiti žrtvu? Zbog euharistije, zbog živog Isusa Krista, jer su bili svjesni činjenice da su sami po sebi oni nemoćni. Tko od nas može i tko može sam po sebi smoći snage nadvladati mržnju. Mi to ne možemo, to Bog čini u nama. Po Njemu opraštamo, po Njemu se pomirujemo i to su znali sveti naši, to znaju mnogi kršćani danas. Samo snagom Božjeg milosrđa oproštenja može doći do međusobnog pomirenja. Samo je tu izvor snage za život. I hranili su se živim Bogom u njegovoj riječi, u euharistiji, pričesti, hranili su se živim Bogom kako bi bili dovoljno jaki. To iskustvo živoga Boga, prisutnoga u otajstvenom otajstvu presvetog sakramenta, slavimo u Ludbregu. To iskustvo prisutnoga Boga imamo kod svake mise Isusa Krista koji nam se daruje kao kruh za naš život. Zato mi nemamo svetijeg čina od euharistije, nemamo jačeg izvora života od pričesti, nemamo ljepšeg događaja koji bi kao vjernici mogli imati osim naše euharistije. Ne samo da se mi tu nalazimo kao ljudi, nego Isus Krist kao živi Bog u otajstvu kruha i vina je prisutan među nama. Zato, kad su problemi kod kuće, u obitelji, gdje ćeš naći snagu? Ako ti je ljubav u pitanju, dođi nahrani se kruhom ljubavi, ako ti je vjernost u pitanju, dođi blaguj kruh vjere i vjernosti, ako si slab i nemoćan, dođi nahrani se kruhom jakim, ako malakšeš na životnom putu, dođi ohrabri se s Onim koji daje nadu.

Svaki od nas s punim povjerenjem čista srca može pristupiti tom Božjem kruhu koji će ga iznutra ojačati za život, koji će mu omogućiti da se obitelji nađu zajedno po euharistiji, da se djeca i roditelji druže zajedno po euharistiji, da muž i žena sačuvaju bračnu ljubav i vjernost po euharistiji, da se narod pomiri i drži zajedno po euharistiji. Neće nas spasiti nikakve deklaracije, nikakvi zakoni, nikakva pravila, ali će nas spasiti živa vjera u živoga Boga koja iznutra mijenja ljude i koja ih čini sposobnima za neviđene stvari, za djela koja sami po sebi ne bi uopće mogli učiniti.“

Uz molitvu vjernika predstavnici mladih te članice udruga žena Šemovec i Bartolovec prinijeli su kao dar križ, vino i vodu, kruh, Bibliju, plodove zemlje, trnovu krunu, zemlju i ručne radove. Misno slavlje pjevanjem su uzveličali župni i dječji zbor, a u slavlju su sudjelovali i domaći vatrogasci.

J. Bakoš-Kocijan