Braćo i sestre! Dragi članovi Crkve! Draga Crkvo!

Da, mi smo Crkva koja je danas sabrana sa svih strana naše Domovine, ali i iz susjednih zemalja. Raznih smo uzrasta, raznih zanimanja, potječemo iz raznih krajeva i raznih zemalja, ali svi činimo jednu zajednicu, zajednicu Božjega naroda. Što je to Crkva, kakva je to zajednica?

Drugi vatikanski sabor u konstituciji Svjetlo naroda nas podsjeća: “Crkva, u koju smo u Kristu Isusu svi pozvani i u kojoj Kristovom milošću stječemo svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi, kada će doći vrijeme obnove sviju stvari (usp. Dj 3, 21) i kada će se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnoviti i sav svijet, koji je s čovjekom prisno povezan te po njemu napreduje prema svome cilju (usp. Ef 1, 10; Kol I, 20; 2 Pt 3, 10-13).

            Podignut sa zemlje, Krist je uistinu sve privukao k sebi (usp. Iv 12, 32): uskrsnuvši pak od mrtvih (usp. Rim 6, 9), poslao je na učenike svoga Duha oživljavatelja te je po njemu ustanovio svoje Tijelo, koje je Crkva  kao sveopći sakrament spasenja. Sjedeći zdesna Ocu, on neprekidno djeluje u svijetu kako bi ljude priveo k Crkvi i tješnje ih povezao sa sobom te ih učinio dionici ma svojega slavnog života tako što ih hrani vlastitim Tijelom i Krvlju. Obnova, dakle, koju kao obećanu očekujemo, već je započela u Kristu i napreduje u slanju Duha Svetoga te se po njemu nastavlja u Crkvi. U njoj smo po vjeri poučavani također o smislu našega vremenitog života, dok nadajući se budućim dobrima privodimo kraju djelo koje nam je Otac povjerio u svijetu te radimo na svojem spasenju (usp. Fil 2, 12).“

Crkva će biti dovršena u nebeskoj slavi. Ona sada nije dovršena, ona putuje kroz vrijeme, ona putuje kroz povijest ljudskoga roda i ide prema konačnom cilju. Svako putovanje nosi sa sobom razna iskustva bilo da su to radosni događaji i susreti s drugim ljudima, braćom i sestrama u vjeri, ali i trenuci lutanja, trenuci kada se nailazi na razne prepreke i životne teškoće, jednom riječju na životne križeve koje treba prihvatiti i nositi. Naša hodočašća u razna svetišta, bliža ili dalja, upravo su znak putovanja Crkve ovom zemljom, ali i znak našeg osobnog putovanja kroz dane, mjesece i godine koje nam je Božja providnost odredila u ovom vremenitom životu. Kad idemo na putovanje uzimamo sa sobom hranu da izdržimo na tom putu. I Crkva ima hranu na zemaljskom putovanju. Isus koji nas poziva u Crkvu kao sveopći sakrament spasenja hrani nas vlastitim tijelom i krvlju. Svjesni smo da je sudjelovanje u euharistiji hrana koja nas drži u životu. Čovjek bez hrane ne može živjeti. Crkva bez euharistije ne može živjeti.

Danas smo ovdje spominjući se događaja otprije 600 godina. Što se to tada dogodilo?

Iako nema nikakvih pisanih dokumenata, predaja govori da se u Ludbregu 1411. zbio nesvakidašnji događaj. Za vrijeme bogoslužja, svećeniku koji je sumnjajući u istinitost riječi Pretvorbe "Ovo je tijelo moje" i "Ovo je moja krv...." u kaležu je nakon lomljenja hostije na tri dijela potekla prava krv. Zaprepašten i silno preplašen, svećenik je brzo završio svetu misu.

Tekućinu iz kaleža pospremio je u staklenu posudicu, skrio, i o događaju šutio do kraja života. Tek na samrti javno je priznao što se dogodilo i ampulu s tekućinom predao na čuvanje svojoj subraći svećenicima u župnoj crkvi sv. Trojstva.

Glas o tome događaju brzo se pronio cijelim krajem. Narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg. Svi su željeli vidjeti taj opipljivi i svima vidljivi znak Božje prisutnosti u maloj staklenoj posudici. Predaja govori da su se od toga vremena u Ludbregu počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi.

Sumnje u istinitost događaja potakle su plemića Tomu de Zecha iz Lentija da o čudesnom događaju i svemu što se poslije u Ludbregu događalo obavijesti papu Julija II. Papa je istragu povjerio opatima Aquilejske dijeceze, Ivanu i Leonardu Šketa koji su odmah došli u Ludbreg. Istragu pod njihovim vodstvom vodio je odbor uglednih svećenika i svjetovnjaka. Oni su nakon dugotrajnog i temeljitog ispitivanja sastavili zapisnik na temelju kojeg je papa Julije II izdao dva pisma. Prva bula Julija II. je u stvari nalog zagrebačkoj biskupiji da se provede istraga. Druga bula napisana je nakon provedene istrage u Ludbregu i kojom se događaj proglašava autentičnim, te je odlučeno da se na Tijelovo, Malu Gospu i Sv. Tomu mogu dijeliti oprosti vremenitih čistilišnih kazni. Nedugo po izdavanju bule, 21. veljače 1513. papa Julije II je umro.

Njegov nasljednik na Petrovoj stolici, papa Leon X. na temelju bule svoga prethodnika konačno je završio posao svoga prethodnika. 19. ožujka 1513. izdao je bulu, papinsko pismo u kojem nalaže da se Relikvija za sva vremena čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Male Gospe izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Papa Leon X. je crkvu obdario oprostima od vremenitih kazni koje se nakon smrti moraju odsluživati u čistilištu. Četiri su uvjeta pod kojima se može ostvariti taj oprost u ovoj crkvi, gdje se relikvija čuva i izlaže vjernicima na štovanje i poticanje pobožnosti prema Euharistijskom Spasitelju, naročito na prvu nedjelju rujna: pohoditi crkvu u Ludbregu, ispovijediti se i pričestiti, na nakanu pape izmoliti neke molitve u čast Sv. Krvi, izvršiti jedno djelo milosrđa. Ovim papinskim pismom službeno je utemeljeno ludbreško proštenište Predragocjene Krvi Isusove.

Od 1721. godine relikvija se čuva u pokaznici koju je župnoj crkvi darovala bečka grofica Eleonora Terezija Strattman Batthyany.

Godine 1739. u Moslavini i Slavoniji harala je kuga. Stoga je na zasjedanju Hrvatskog sabora u Varaždinu, u prosincu 1739. odlučeno da se u Ludbregu izgradi zavjetno svetište, ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, zbog euharistijskog čuda iz 1411. godine i jer se u njemu čuva relikvija Krvi Kristove. Kuga je prestala, ali zavjet nije odmah učinjen, vjerojatno iz objektivnih razloga i s vremenom je pao u zaborav.

Nakon demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj svake godine se u Ludbregu okuplja sve veći broj ljudi te se konačno blagoslovom temeljnog kamena budućeg svetišta 1993. počinje ispunjati zavjet iz 1739. godine. Radovi su brzo napredovali pa je novosagrađenu kapelu već na Svetu nedjelju 1994. blagoslovio kardinal Franjo Kuharić. Postaje križnoga puta dovršene su i blagoslovljene 3. rujna 1995. Uoči Svete Nedjelje 1996. dovršen je veliki mozaik na zabatu kapele te je na taj način ispunjen pradavni zavjet Hrvatskog sabora. No, najvažnije je da se iz godine u godinu povećava broj hodočasnika u Ludbreg, ne samo ovih deset dana Svete nedjelje nego i tijekom cijele godine.

            Kod svakog dolaska sjećamo se tog neimenovanog svećenika iz 1411. godine. Nije nam teško razumjeti situaciju u kojoj se našao ovaj svećenik koji je posumnjao u Isusovu prisutnost pod prilikama kruha i vina. Nismo li i mi sami često puta u sličnoj situaciji? Ne prolazimo li u našem životu kroz razne sumnje i teškoće u vjeri? “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo i krv svoju za piće?!“ Pitanje Isusovih suvremenika proteže se kroz čitavu povijest. Mi neprestano tražimo odgovore slušajući Božju riječ i razmišljajući o njoj, ali u poniznosti svjesni svoje ljudske ograničenosti. Slušali smo danas u Poslanici Hebrejima: “…koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe besprijekornoga prinese Bogu - očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živome!“ (Heb 9, 14)

Sjećamo se govora pape Benedikta XVI. na susretu s predstavnicima građanskog društva, političkoga, akademskog, kulturnog i poduzetničkog svijeta s diplomatskim zborom i s vjerskim čelnicima u HNK u Zagrebu 4. lipnja 2011.: „Ovdje bih htio otvoriti središnju temu svojega kratkog promišljanja, a to je pitanje savjesti. Ona je presječnica raznih područja u kojima djelujete i temelj je slobodnoga i pravednoga društva i na državnoj i na nadnacionalnoj razini. … Vratimo se dakle savjesti kao glavnom čimbeniku za kulturnu izgradnju i za promicanje općeg dobra. Oblikovanjem savjesti, Crkva daje društvu svoj dragocjeni prinos. Taj se doprinos počinje oblikovati u obitelji, a učvršćuje u župi, gdje se djeca i mladi uče produbljivanju Svetog pisma, koje je "veliki kodeks" europske kulture. Istodobno uče o smislu zajednice, utemeljene na daru, a ne na gospodarskom interesu ili na ideologiji, nego na ljubavi, koja je "glavna pokretačka sila istinskog razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva" (Caritas in veritate, 1). Ta se logika besplatnosti, naučena u djetinjstvu i mladosti, potom živi u svakom okviru, u igri i u športu, u međusobnim odnosima, umjetnosti, u dragovoljnom služenju siromašnima i patnicima, a kada je jednom usađena, onda se može primjenjivati i u složenijim područjima politike i ekonomije, surađujući da jedan polis – grad, bude ugodan i gostoljubiv, da ne bude prazan, lažno neutralan, nego bogat ljudskim sadržajima, s izrazitom etičkom crtom. Vjernici laici su zapravo pozvani da tu velikodušno žive svoju izobrazbu, vodeći se načelima socijalnog nauka Crkve za istinsku laičnost, za socijalnu pravdu, za obranu života i obitelji, za slobodu vjere i odgoja.“

Eto što čini krv Kristova: čisti savjest od mrtvih djela. Tako Sveti Otac o savjesti.

A u svojoj propovijedi na Hipodromu reče: “Dragi roditelji, trajno se obvežite učiti svoju djecu moliti, i molite s njima; približite ih sakramentima, osobito Euharistiji jer ove godine slavite 600 godina „ludbreškog euharistijskog čuda"; uvedite ih u život Crkve; u intimi doma nemojte se bojati čitati Sveto pismo, obasjavajući tako obiteljski život svjetlom vjere i hvaleći Boga kao Oca. Budite poput male Dvorane posljednje večere, poput one Marijine i učenika, u kojoj se živi jedinstvo, zajedništvo, molitva!“

I mi smo danas ovdje u jednoj velikoj dvorani Posljednje večere. I mi ćemo se nahraniti riječju Božjom, Kristovim tijelom i krvlju i vratiti se u naš svagdanji život ojačani i okrijepljeni nebeskom snagom koja će nas voditi u našem daljnjem kršćanskom životu.

Amen.