Potaknuti događajima koji slijede za nekoliko dana, a to su najavljene presude hrvatskim generalima koji su oslobodili našu domovinu Hrvatsku u osloboditeljskom ratu od srpske agresije, a koji bi mogli imati nesagledive posljedice za našu zemlju i njezinu budućnost, te koji bi mogli povrijediti pravdu i stoga dugoročno ugroziti mir, Komisija Hrvatske biskupske konferencije “Iustitia et pax“ osjeća odgovornost da u ime sebi vlastite zadaće, a to je briga za zajedničko dobro, izjavi sljedeće:

Neophodno je izreći  pravorijek o ratu na području Republike Hrvatske  od 1991. do 1995.

Kada je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 1993. godine Rezolucijom br. 808 osnovalo međunarodni ad hoc Sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) i Ruande (ICTR), Hrvati su to dočekali s velikim očekivanjima. Taj je sud, naime,  i ustanovljen na prijedlog Republike Hrvatske. Hrvatska je pretrpjela strašnu oružanu agresiju koju je nad njom od 1991. do 1995. vodila Srbija i Crna Gora s tzv. JNA. Međutim Hrvatska se, premda je bila ostavljena bez adekvatne i pravodobne pomoći, kako Ujedinjenih naroda tako i Europske unije, uspjela obraniti i osloboditi, nakon četiri godine okupacije i etničkog čišćenja od nesrpskog stanovništva, gotovo trećinu svoga okupiranog državnog područja. Ovdje valja podsjetiti na Rezoluciju o stanju na okupiranim područjima Hrvatske, koju je donijela Opća skupština UN-a 10. prosinca 1994., kojom je potvrdila teritorijalnu cjelovitost i suverenost Republike Hrvatske. Tu se, dakle, jasno kaže da su dijelovi Republike Hrvatske tijekom Domovinskoga rata bili – okupirani. Bila je, prema tome, počinjena agresija na Hrvatsku i Hrvatska se u Domovinskom ratu branila – i obranila.

U tom kontekstu hrvatski je narod očekivao da će spomenuti Sud ad hoc (ICTY) sa sjedištem u Haagu u svom djelovanju poći od činjenice da je Hrvatska bila napadnuta, razorena, okupirana te su nad njezinim građanima od strane Srbije počinjeni ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločini genocida, za što će počinitelji biti kažnjeni.

Problemi na koje sud u Haagu nije uspio primjereno odgovoriti

Sud u Haagu nije adekvatno vrednovao činjenicu da je Hrvatska bila žrtva srpske agresije. To se vidi iz konkretne optužnice koja je podignuta za tzv. „udruženi zločinački pothvat“, na čelo kojega se stavilo pokojnoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, zajedno s još nekim također pokojnim visokim državnim predstavnicima, a u koju su uključeni – i to po zapovjednoj odgovornosti – hrvatski generali.

Velika je, nadalje, zamjerka ovome Sudu – na što smo mi već upozorili svojim izvješćem „Pravda i mir u Hrvatskoj i njezinom okruženju: Hrvatska perspektiva“, na međunarodnom skupu u Lisabonu 2005. godine[1] – što se za počinjene zločine na našem području sudi samo pripadnicima autohtonih naroda koji tu žive, a unaprijed se aboliralo pripadnike drugih naroda, koji su također nosili na ovom području u vrijeme ratnih djelovanja bilo političku bilo vojnu odgovornost.

Naime, ovaj Sud je uspostavio kriterije koji ne vrijede univerzalno, već partikularno i parcijalno. Tako se dogodilo da u 21. stoljeću pod okriljem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda imamo instituciju u kojoj veliki sude malima po kriterijima koji ne vrijede za velike.

Kada bi se kriteriji ovog Suda primijenili na generale i političare naroda sudaca i tužitelja u procesu, mnogi bi generali i političari tih naroda bili optuženi po zapovjednoj odgovornosti, za prekomjerno granatiranje, neselektivno granatiranje, udruženi zločinački pothvat... Ako kriteriji međunarodnog suda pod okriljem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ne vrijede univerzalno, a evidentno ne vrijede, što onda iz toga možemo zaključiti? Da postoje „viši“ i „niži“ narodi? Zar se suditi može samo malim narodima? I koji je onda smisao takvih sudskih procesa? Nije li to opasan pravni presedan koji se nije smio dogoditi na kraju 20. stoljeća, i ne otvara li on – baš zato što je pod okriljem ovako visoke međunarodne institucije – prostor za opasno širenje novih nepravdi u svijetu? To su pitanja koja ne rješavaju probleme naroda s prostora bivše Jugoslavije. Ali riječ je o pitanjima koja traže ozbiljno promišljanje i ozbiljne odgovore, jer ukoliko se legitimira ova praksa da veliki sude malima i „viši“ „nižima“, onda u svijetu sigurno neće biti mira jer to je u korijenu nepravedno i nehumano.

U “izlaznoj strategiji“ rada Haškoga suda svakako valja uzeti ozbiljno u razmatranje ovu činjenicu koja se rodila iz prakse rada Suda, a koja otvara niz teških pitanja i mogućih opasnih zastranjenja koja će imati daleko šire posljedice od nepravde učinjene prema „malim“ narodima ili pojedincima pripadnicima tih naroda, političarima ili vojnicima.

Distinkcija između Suda i haaškoga tužiteljstva

Bilo bi nepravedno zbog svega toga prozivati cijeli Tribunal. Bez namjere umanjenja činjenice da je Sud potvrdio i učinio pravosnažnom optužnicu za „zločinački pothvat“, želimo podsjetiti da optuživanje ili neoptuživanje, otvaranje ili neotvaranje istraga za “prekomjerno“, “neselektivno“ granatiranje Knina, ili Vukovara - nije u nadležnosti Suda, već haaškoga tužiteljstva. A to tužiteljstvo radilo je prema čudnim kriterijima i metodama. Mnoga svjedočenja iz samog Suda, ali i iz tužiteljstva, iznijela su na svjetlo dana činjenicu da se o optuživanju odlučivalo pod političkim pritiscima velikih sila, s jasnom težnjom ujednačavanja odgovornosti napadača i napadnutih, a to znači i iskrivljavanja povijesne slike o stvarnim agresorima i stvarnim žrtvama. Sporno je dakle i to što tužitelju Vijeće sigurnosti daje neviđenu političku snagu. I Vijeće sigurnosti i Europska unija svoje bitne političke odluke o Hrvatskoj temelje na izvješćima glavnoga haškog tužitelja, a ne predsjednika suda ili na odlukama sudskoga vijeća. U tome smislu sud za bivšu Jugoslaviju je svjetski presedan. Jer na svakom drugom sudištu tužitelj je jednakopravan obrani i samo je jedna od strana u kaznenom postupku.

Hrvatska i Haaški sud

Pored tuđih, treba se sjetiti i vlastitih pogrešaka, jer je i njih s hrvatske strane bilo i te kako mnogo. Kada već spominjemo glavnoga tužitelja, valja postaviti pitanje kako je moguće da je Ruanda uspjela smijeniti glavnu tužiteljicu, na čiji je rad imala slične zamjerke kao i većina hrvatskih građana i političara, a hrvatska diplomacija i politika, iako je evidentirala iste nepravilnosti, to nije? Zašto?

Isto tako treba se upitati koliko je bilo razboritosti u odluci da se prije nego što je nadležno sudsko vijeće donijelo svoju odluku, u travnju 2000. godine donese Deklaracija o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, čime se tužiteljstvu dala nadležnost nad oslobodilačkim operacijama Bljesak i Oluja. Ne samo da tada nije pokazana politička razboritost, nego je državna vlast iskazala nepoštivanje prema nadležnom sudskom vijeću.

Ovdje se ne smije zaboraviti ni selektivno i protuzakonito dostavljanje dokumentacije tužiteljstvu, a posebno se to odnosi na „predsjedničke“ transkripte.  Podsjećamo da su upravo ti transkripti, onako neprecizni i nedorečeni, tužiteljeva pravna platforma za podizanje optužnice za tzv. „zločinački pothvat“ u više predmeta pred Haaškim sudom. Istodobno optuženicima je do početka postupka dokumentacija bilo slabo ili nikako dostupna.

Stoga, da bi Sud mogao donijeti pravednu presudu,  sudsko bi vijeće trebalo, uz sve predočene činjenice, prilikom donošenja presude voditi računa i o sljedećemu:

1. Da za državnu politiku agresije i okupacije Hrvatske te Bosne i Hercegovine nije podignuta nikakva optužnica, dok za odluku da se oslobodi okupirani hrvatski teritorij, jest.

2. O pravu i obvezi Hrvatske da oslobodi svoj okupirani teritorij.

3. O pravu i obvezi Hrvatske da pomogne ugroženom bošnjačkom i hrvatskom narodu da nakon Srebrenice ne doživi još jedan genocid u Bihaću, koji bi po procjenama međunarodne zajednice bio višestruko strašniji.

4. Da nitko pravedan ne može poreći da su i s hrvatske strane počinjeni pojedinačni zločini,  no procesuirati i osuditi trebalo bi prave počinitelje, a ne birati osumnjičenike po političkom ključu. Jer samo ukoliko se osude pravi počinitelji, pravda može biti zadovoljena, a ukoliko se osude nevini, to onda nije pravda, već nepravedna optužba napadnute države, a time i njezinog naroda. A  ovakva nepravda ne pridonosi uspostavi povjerenja i mira, već može biti uzrok novim podjelama i ozbiljnim nesporazumima. Ne kaže se uzalud da je bolje sto krivih osloboditi nego jednog nevinog osuditi.

Poziv na pravdu i mir

„Pravda je novo ime mira“ bio je moto pontifikata pape Pija XII. Reflektirajući užas II. svjetskog rata, prijetnje hladnoga rata, Papa je upozorio svijet da treba uložiti mnogo napora oko uspostave pravde, jer to je nužan uvjet za uspostavu mira u svijetu. Kasnije je crkveno Učiteljstvo razvijalo ovu misao o uvjetima uspostave trajnoga mira među ljudima i narodima. Tako je Pavao VI. došao do zaključka da je razvoj novo ime mira, posebno razvoj siromašnih naroda.[2] Ivan Pavao II. otkriva da je solidarnost ta koja nosi mir današnjem svijetu.[3] Ovu misao o promicanju kulture mira zaključuje aktualni papa Benedikt XVI. upozoravajući da su na kraju ljubav i istina ti koji čovječanstvu otvaraju perspektivu izgradnje kulture mira.[4] Svaka od ovdje spomenutih pretpostavki mira je bitna, i ukoliko izostane u značajnijoj mjeri, mir – ta neizmjerna vrjednota čovječanstva – teško će biti održiv.

U tom smislu i mi želimo dati svoj prilog promicanju pravde kao elementarnog oblika mogućnosti mira među ljudima i narodima, kako u ovom dijelu Europe, prečesto zahvaćenom ratovima i nasiljem, tako i na uspostavi pravednosti i kulture mira u cijeloj suvremenoj Europi i cijelome svijetu.

Na kraju, kao što smo pozvali vjernike da mole i poste za pravednu odluku, apeliramo na hrvatske građane da po objavljivanju presude zadrže mir i dostojanstvo.

            U Zagrebu, 12. travnja 2011.

† Vlado Košić,
predsjednik Komisije HBK “Iustitia et pax“