Tijekom mjeseca studenoga po dekanatima Varaždinske biskupije održani su tradicionalni godišnji radni susreti svećenika poznati pod nazivom “korone“.

Budući da se 2011. godine slavi 600. obljetnica posebnoga čašćenja Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, ovogodišnji koronski susreti u Varaždinskoj su biskupiji bili obilježeni euharistijskom tematikom. Teme koronskih radnji bile su sljedeće: 1. Župna godišnja i tjedna klanjanja: pozitivnosti i problemi; 2. Euharistijsko slavlje – sv. misa (od izlaska iz sakristije do ulaska u sakristiju); 3. Euharistijsko posuđe, liturgijske knjige i misno ruho.

Korone su održane sljedećim redom:

1) 4. studenoga u Križovljanu (Gornjovaraždinski dekanat). Koronske radnje su napisali i održali Zoran Gložinić i Davor Šumandl; prisutni su bili svi župnici te župni vikar iz Ivanca.

2) 5. studenoga u Novom Virju (Đurđevački dekanat). Koronske radnje su napisali i održali Neven Blažon i Danijel Herceg; prisutni su bili svi župnici i župni vikari, osim vlč. Nikole Benka koji je bio spriječen iz zdravstvenih razloga.

3) 8. studenoga u Kamenici (Bednjanski dekanat). Koronske radnje su napisali i održali p. Josip Krčmar i Zorislav Šafran; prisutni su bili svi župnici, osim vlč. Ivana Košutića ml. koji je bio spriječen iz zdravstvenih razloga. Prisutan je bio i umirovljeni svećenik vlč. Stanko Havaić.

4) 12. studenoga u Šenkovcu (Čakovečki dekanat). Koronske radnje su napisali i održali Damir Slamek i Tomislav Kos; prisutni su bili svi župnici i župni vikari, zatim vlč. Milan Lončarić, dušobrižnik u Županijskoj bolnici Čakovec te umirovljeni svećenik Ivan Novak.

5) 15. studenoga u Gornjem Mihaljevcu (Gornjomeđimurski dekanat). Koronske radnje su napisali i održali Ivan Herceg i Ivica Puškadija ml.; prisutni su bili svi župnici te župni vikar iz Nedelišća.

6) 18. studenoga u Draškovcu (Donjomeđimurski dekanat). Koronske radnje su napisali i održali Darko Kelemenić i Marinko Prstec; prisutni su bili svi župnici i župni vikari, osim vlč. Ljubana Škrabe koji je bio odsutan iz zdravstvenih razloga.

7) 19. studenoga u Rasinji (Ludbreški dekanat). Koronske radnje su napisali i održali Tihomir Kosec i Tito Šmintić; prisutni su bili svi župnici te župni vikar iz Ludbrega.

8) 23. studenoga u Svetom Iliji (Donjovaraždinski dekanat). Koronske radnje su napisali i održali p. Goran Rukavina i Nikola Bukovčan; prisutni su bili svi župnici i župni vikari, osim vlč. Marka Šmuca i vlč. Ivana Rakarića, koji su bili odsutni iz zdravstvenih razloga. Prisutni su bili također i preč. Ivan Bais, umirovljeni svećenik, preč. Franjo Biškup, duhovnik sestara uršulinki u Varaždinu te p. Vlado Mustač, gvardijan franjevačkog samostana u Varaždinu.

9) 24. studenoga u župi sv. Antuna Padovanskog u Koprivnici (Koprivnički dekanat). Koronske radnje su napisali i održali Ninoslav Tkalec i p. Krunoslav Albert; prisutni su bili svi župnici te župni vikar iz župe sv. Antuna Padovanskog.

10) 25. studenoga u Novom Marofu (Varaždinsko-toplički dekanat). Koronske radnje su napisali i održali p. Igor Horvat i Jadranko Benjak; prisutni su bili svi župnici, osim vlč. Ivice Horvata koji je bio odsutan iz zdravstvenih razloga. Na koroni su također sudjelovali p. Anđelko Sesar i p. Ante Gašparić iz franjevačkog samostana u Novom Marofu, preč. Andrija Jagečić-Boltek, dušobrižnik u bolnici u Varaždinskim Toplicama te preč. Ivan Košćak, umirovljeni svećenik

11) 26. studenoga u Virju (Virovski dekanat). Koronske radnje su napisali i održali p. Tomislav Glavnik i Mario Rukelj; prisutni su bili svi župnici.

Na svih 11 dekanatskih korona sudjelovao je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak koji je na početku svake korone prisutne svećenike ukratko upoznao s poviješću godišnjih župnih klanjanja u Zagrebačkoj (nad)biskupiji. Naime, 1773. godine zagrebački je biskup Josip Galjuf izdao naredbu po kojoj se tijekom cijele godine u svim samostanskim i župnim crkvama u kojima se čuva Presveto treba obavljati godišnje župno klanjanje. No, zbog raznih nedaća ta se pobožnost baš i nije ustalila. Način održavanja godišnjeg klanjanja pokušao je urediti i biskup Maksimilijan Vrhovac, no ni njemu nije to baš do kraja uspjelo. U pravom smislu ta je pobožnost zaživjela tek 1912. godine kada je nadbiskup koadjutor Antun Bauer uputio Okružnicu o pobožnosti prema sv. Otajstvu, o čestoj svetoj pričesti i o obnovi svagdašnjega klečanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji te izdao Naredbu o uvedenju svagdašnjega klanjanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Tada je i napravljen raspored godišnjih klanjanja u župnim i samostanskim crkvama po cijeloj tadašnjoj nadbiskupiji tako da je svakog dana u godini bilo klanjanje u nekoj crkvi, a mnoge župe su do današnjeg dana zadržale isti dan klanjanja.

Nakon biskupovog uvoda, svaki je župnik u kratkim crtama iznio način na koji se godišnje župno klanjanje danas odvija u njegovoj župi. Župnici su istaknuli nedostatke, ali isto tako i pozitivnosti te su upućeni i neki konkretni prijedlozi za poboljšanje trenutne situacije. Primijećeno je da se još uvijek u većini župa klanjanje odvija na tradicionalan način u smislu da se toga dana u župi slave tri svete mise: ujutro, zatim misa poldanjica te večernja misa. Po završetku jutarnje mise Presveto se izlaže na klanjanje vjernicima sve do mise poldanjice. Prije same mise Presveto se pohranjuje te se opet nakon mise izlaže sve do početka večernje svete mise uoči koje se podjeljuje blagoslov s Presvetim. U trenucima između svetih misa vjernici se klanjanju pred izloženim Presvetim Oltarskim sakramentom bilo pojedinačno bilo organizirano. U nekim je župama napravljen raspored po ulicama ili po naseljima tako da se svakog sata izmjenjuju vjernici pojedinih naselja. Zanimljivo je bilo čuti kako još uvijek u jednoj međimurskoj župi postoji običaj da vjernici na klanjanje u župnu crkvu dolaze u procesiji iz svog sela pjevajući pjesme uz zvuk crkvenih zvona. U drugim je pak župama raspored napravljen prema grupama, molitvenim zajednicama ili nekim određenim interesnim skupinama vjernika. Ima i onih župa u kojima ne postoji neki točno utvrđeni raspored klanjanja nego su vjernici „slobodni“ doći u bilo koje vrijeme.

Mnogo je župnika kao ponajveći problem istaknulo kako je zbog radnoga dana teško postići da u crkvi pred izloženim Presvetim uvijek bude netko od vjernika. To je posebno aktualno nakon svete mise poldanjice, u ranim popodnevnim satima kada su crkve često gotovo potpuno prazne. Predloženo je, što je već i običaj u nekim župama, da se Presveto tada pohrani te se kasnije ponovno izloži.

Drugi velik problem, vezan u godišnja klanjanja, jest činjenica da se u mnogim župama dan klanjanja podudara s nekim drugim blagdanom, svetkovinom ili spomendanom. Tu onda nastaju i problemi praktične naravi: pitanje je što je toga dana središnje slavlje u dotičnoj župi - proštenje nekog sveca ili klanjanje? koji misni obrazac uzeti? itd. U nekim se pak župama na dan godišnjeg klanjanja održavaju i velike adventske i korizmene ispovijedi što također nije baš najsretnije rješenje.

Istaknuto je također kako unatoč mnogim molitvenicima, knjižicama i drugim vjerskim izdanjima još uvijek nedostaje materijala koje bi župnici i voditelji župnih molitvenih zajednica mogli koristiti u klanjanju pred Presvetim. Izražena je ideja da se na razini biskupije izda jedna knjižica s prigodnim i prikladnim molitveno-meditativnim tekstovima, po uzoru na knjižicu koju je prošle godine izdao Ured za pastoral duhovnih zvanja u kojoj se nalaze tekstovi koji se mogu koristiti u klanjanju pred Presvetim s naglaskom na molitvi za duhovna zvanja. Također je predloženo da se u sklopu biskupijske web stranice uredi jedan zasebni dio koji bi bio dostupan samo svećenicima, a u kojima bi se mogli razmjenjivati materijali korisni za klanjanje pred Presvetim.

Što se tiče tjednih i mjesečnih klanjanja, uočeno je kako gotovo sve župe redovito imaju ili tjedno ili mjesečno klanjanje. Kod te teme ostalo je otvoreno pitanje povezivanja klanjanja sa samim euharistijskim slavljem. Bilo bi idealno kada bi tjedna ili mjesečna pobožnost klanjanja pred Presvetim bila odvojena od slavlja euharistije, ali u slučaju spajanja tih dvaju slavlja, koliko je primijećeno, većina župnika ima običaj da se klanjanje održi nakon svete mise. Neki su predložili, kako bi u tom slučaju vjerojatno i bilo “teološki ispravnije“, da se klanjanje održi prije mise, što je i slučaj u manjem broju takvih spojenih slavlja po župama. Naglašeno je kako bi vrhunac tih dvaju spojenih slavlja zapravo trebalo biti blagovanje Tijela Kristova u svetoj pričesti te kako onda nakon toga više nema potrebe za ponovnim klanjanjem nego upravo za odlaskom, zapravo poslanjem u svijet (Ite, missa est – Idite u miru).

Drugu i treću temu, u kojima je bilo riječi o samom euharistijskom slavlju, euharistijskom posuđu, misnom ruhu te liturgijskim knjigama obradili su pojedini svećenici iz dekanata. U svojim su se radnjama svećenici dotaknuli mnogih konkretnih stvari vezanih uz sam tijek slavlja svete mise. Vodeći se uglavnom Općom uredbom Rimskoga misala autori radnji pokušali su naglasak staviti na ono što se u tijeku euharistijskoga slavlja često puta ne čini u skladu s liturgijskim propisima.

Tu se prije svega ističe napomena koja vrijedi za koncelebrante u slavlju euharistije: nije dopušteno pristupiti oltaru nakon što je slavlje euharistije započelo. Naglašeno je također da dijelove euharistijske molitve koji su za to predviđeni svećenici koncelebranti trebaju izgovarati tihim glasom kako bi se jasno mogao čuti glas predsjedatelja (to isto pravilo vrijedi i za vrijeme svečane doksologije: Po Kristu i s Kristom…) Dotaknuto je i pitanje izgleda samog oltara i oltarnog prostora, pitanje čitača i liturgijskih službenika.

Što se tiče prinosa darova istaknuto je kako bi bilo dobro da darove kruha i vina vjernici, ako je moguće, u procesiji donose na oltar. Kod prinosa darova također je istaknuto kako se u darovnoj procesiji prinose samo darovi potrebni za slavlje euharistije (kruh, vino, voda) te darovi za siromašne dok prinošenje raznih drugih simbola tu jednostavno ne pripada. Što se tiče molitve vjernika, naglašeno je kako bi bilo idealno kada bi u župi postojala molitvena zajednica koja bi sama pripremala tekst koji bi se onda rabio u liturgiji.

Svećenici su se podsjetili i kako nije dopušteno mijenjati i improvizirati liturgijske testove. Tu je posebno istaknut primjer kod predsjedateljeva poziva nakon prinosa darova i pranja ruku: Molite, braćo i sestre, da moja i vaša žrtva… što neki preriču u: Molite, braćo i sestre, da naša žrtva…Slična je stvar i kod završnog blagoslova i otpusta: Idite u miru koji često puta bude pretvoren u: Idimo u miru. Budući da te riječi predsjedatelj slavlja ne izgovara u svoje, nego u ime Kristovo, onda je jasno da je jedini ispravni način kod oba ova slučaja onaj koji je i naveden u Misalu. Isus Krist, naime, preko svećenika govori: moja i vaša žrtva. Tu, dakle, nije riječ o predsjedateljevoj žrtvi i o žrtvi okupljene zajednice, nego o Kristovoj žrtvi i žrtvi okupljene zajednice na čelu s predsjedateljem. Isto tako, u riječima otpusta ne govori predsjedatelj zajednici: idite u miru nego te riječi cijeloj zajednici na čelu s predsjedateljem izgovara Krist služeći se ustima predsjedatelja.

Što se tiče misnoga ruha, liturgijskih knjiga i euharistijskog posuđa, naglašeno je kako je itekako potrebno voditi brigu o svim tim stvarima kako bi naša liturgijska slavlja i na izvanjski način progovarala svojom ljepotom. Zaključeno je kako je nadasve potrebno i važno voditi računa o liturgijskoj estetici kako bi naša slavlja progovarala jezikom duboko različitim od onog svakidašnjeg te kako bi vjernici na taj način doista mogli uočiti da se u slavlju euharistije događa prodor beskonačnoga u konačno, vječnoga u vremenito, božanskoga u ljudsko.

M. Đurin