Propovijed posebnog izaslanika Svetog Oca Benedikta XVI.

kardinala Jozefa Tomka

na svečanoj proslavi 600. obljetnice ludbreškog
euharistijskog čuda

Draga braćo i sestre!

Mnogi od vas pošli ste u nedjelju petoga lipnja ove godine u Zagreb da bi susreli Svetog Oca Benedikta XVI., nasljednika svetog Petra. Te nedjelje on je govorio katoličkim obiteljima te se posebno obratio roditeljima: “Dragi roditelji, trajno se obvežite učiti svoju djecu moliti, i molite s njima; približite ih Sakramentima, osobito Euharistiji jer ove godine slavite šesto godina ‘ludbreškog euharistijskog čuda‘.“

Sveti je Otac, dakle, za vrijeme svojeg posjeta vašem glavnom gradu, mislio i na ovo sveto mjesto, no nije mogao osobno doći ovamo. Zato danas šalje mene kao svojeg “posebnog izaslanika“ na zaključno slavlje jubileja o šestotoj obljetnici “ludbreškog euharistijskog čuda“, da vam prenesem Njegov poticaj, Njegovo ohrabrenje i Njegov apostolski blagoslov. Stoga pozdravljam, također i u ime našeg Svetog Oca, nadbiskupa i metropolitu zagrebačkog Josipa kardinala Bozanića, varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka, Apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj i sve ostale biskupe. Pozdravljam i predsjednika Republike Hrvatske gospodina Ivu Josipovića i ostale predstavnike civilnih vlasti, svećenike, redovnike i redovnice i sve vas draga braćo i sestre, vjernike i hodočasnike pristigle iz Hrvatske, te susjedne Bosne i Hercegovine, Slovenije i Mađarske.

Poznata vam je povijest ovog slavlja. Prije šesto godina, 1411., jedan je svećenik, slaveći svetu Misu, posumnjao u stvarnu prisutnost Tijela i Krvi Kristove nakon posvećenja kruha i vina. Vino se toga trenutka pretvorilo u krv. Svećenik, uplašen i zbunjen, dade zazidati Relikviju s Krvlju iza oltara, ali je na smrtnom času otkrio tajnu. Tako je započelo čašćenje dragocjene “Relikvije Krvi euharistijskog čuda“. Za vrijeme kuge 1739. godine, Hrvatski sabor koji je zasjedao u Varaždinu, da bi zadobio Božju pomoć, učinio je zavjet da će sagraditi kapelu u Ludbregu. Zavjet je izvršen tek 1994. godine (radi čega su ovdje i predstavnici Sabora).

Došli smo danas da bismo ispovijedili i produbili našu vjeru u Euharistiju koja je “tajna vjere“ – mysterium fidei. Današnja liturgija na čast presvete Krvi Kristove vodi nas iznad ovih povijesnih podataka u dubinu biblijske povijesti, svete povijesti. Čitanja koja smo čuli vrlo su poučna i vode nas stazom povijesti da bismo razumjeli značenje Euharistije i današnjeg slavlja. Pokušajmo zakoračiti zajedno u povijest Euharistije i predragocjene Krvi.

Naš prvi korak je Dvorana posljednje večere, gdje Isus Krist dan prije smrti ustanovljuje svetu Euharistiju.

U Dvorani Posljednje večere

U gornjim odajama Dvorane posljednje večere, Isus je slavio židovsku Pashu. Kao u svakoj židovskoj obitelji, on je predsjedao večerom u spomen izlaska izabranog naroda iz Egipta, koji se dogodio više od 1240 godina prije. U noći izlaska Židovi su morali, prema Božjoj odredbi, zaklati janje i njegovom krvlju označiti dovratnike i nadvratnike kuće. Anđeo zatornik trebao je proći te smrću kazniti sve prvorođence u kućama Egipćana, pošteđujući kuće označene krvlju. Tako je Bog krvlju janjeta spasio i nakon toga oslobodio Izraelce iz okova egipatskog ropstva te je propisao svom izabranom narodu da svake godine slavi spomen na tu “pashu“, to jest “prijelaz“ (usp. Izl 12, 21-27). Večera se odvijala prema točno utvrđenom obredu. Blagovalo se janje; to žrtvovano janje i njegova krv ostali su tako u sjećanju svakog Izraelca kao spomen-znak ovog povijesnog oslobođenja iz ropstva.

Isus i apostoli također su slijedili taj svečani pashalni obred. No, u određenom trenutku Učitelj je unio nešto vlastitoga. S posebnim je osjećajima započeo svoj govor: “Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.“ Drugim riječima, to je trebala biti posljednja zajednička večera, posljednja no ipak žarko željena. Sveti Ivan razotkriva nam koji je osjećaj vodio Isusa: “Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13, 1), to jest potpuno, do kraja, bez granica. Žarka želja potaknuta je beskrajnom ljubavlju koja potiče Isusa da svojima ostavi ne neku malu uspomenu, ne neku sliku ili dragi predmet, nego sebe samoga. Uze dakle kruh i reče: “Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje“, slično tome reče i nad kaležom: “Ovaj kalež novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva“, te nadoda zapovijed: “Ovo činite meni na spomen“ (Usp. Lk 22, 18-20).

Možemo si dobro predočiti čuđenje apostola kad su čuli ove riječi o tijelu koje se predaje za žrtvu i o krvi koja se predaje, a koje su jasno aludirale na žrtvu koja oslobađa i otkupljuje od grijeha. Oni su ih zasigurno povezali s jaganjcem koji se blagovao za vrijeme pashalne večere u spomen na izlazak iz egipatskog ropstva i s krvlju jaganjca koja je njihove očeve spasila od smrti. Sam Isus bijaše taj Jaganjac! Sada su bolje razumjeli zašto je Ivan Krstitelj nazvao Isusa “Jaganjcem Božjim koji oduzima grijehe svijeta“ (Iv 1, 29) i zašto je prorok Izaija budućeg Mesiju opisao kao janje koje se vodi na klanje. Sada su se prisjetili obećanja koje je Isus dao u Kafarnaumu:  “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta“ (Iv 6, 51). Nekoliko sati kasnije, nakon što je prošla noć, apostoli su na Golgoti vidjeli kako se na krvni način ostvaruje ova žrtva tijela i krvi, koja se u dvorani posljednje večere ostvarila na nekrvni, sakramentalni način, pod prilikama kruha i vina. Razumjeli su da Večera i Križ čine jedno, to jest jedinstvenu otkupiteljsku žrtvu Kristovu.

Cijena Krvi

Euharistija, također i ova koju slavimo danas, uprisutnjuje nam Kristovu žrtvu, čini ju prisutnom pred Očevim i našim očima. Predati život znači dati vlastitu krv. Isus Krist je Jaganjac Božji koji nas je vlastitom krvlju oslobodio od vječnog ognja. On se tom krvlju znojio u svojoj muci u Getsemaniju. On ju je predao za nas kada je trpio bičevanje. Dao ju je za nas do posljednje kapi, kada mu je rimski vojnik kopljem probo srce iz kojeg poteče “krv i voda“. On je svoj život dao za nas. Njegova ljubav prema nama nadišla je prag smrti na Kalvariji. On je uistinu “ljubio svoje do kraja.“ Euharistija je znak da je “Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16).

Zato nas i sveti Petar, prvi Papa, upozorava u današnjem drugom čitanju: “Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.“ (1Pt 1,18) Ne smijemo zaboraviti tu cijenu i tu ljubav. Ne možemo zaboraviti ići na nedjeljnu svetu Misu! Mučenici iz Abitene radije su prihvatili smrt, nego se odrekli Euharistije odgovorivši rimskom upravitelju: “Sine Dominico non possumus vivere” - “Ne možemo živjeti bez nedjeljne Euharistije!“

U Euharistiji Isus danas nudi svoje spasenje za život našega svijeta, za otkupljenje onih koji vjeruju i onih koji još ne vjeruju: “Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta.“ Euharistija danas sakramentalno uprisutnjuje dar spasenja u našem životu: kao što je sveti Pavao pisao Korinćanima: “doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe“ (1 Kor 11, 26). Svaki puta i svake nedjelje!

Crkva je rasla zahvaljujući Euharistiji. Vjernici su se u prvoj Crkvi počeli okupljati na dan Uskrsnuća Gospodnjeg, to jest nedjeljom. “Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama…U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša”(Dj 2,42; 4,32). Euharistija okuplja Crkvu oko Krista Uskrsnuloga, ona stvara Crkvu, ona čini da Crkva raste kao Božja obitelj. Kao što je rekao Papa Benedikt XVI “zahvaljujući Euharistiji, Crkva se rađa uvijek iznova“ (7. 5. 2005.).

Imamo neizmjerno bogatstvo u svojim rukama. Nadohvat ruke imamo spasenje, izvor ljubavi, imamo Isusa živoga, imamo Božje milosrđe, Njegovu snagu i potporu. Otvorimo oči, vrijeme je da se probudimo oda sna. Probudimo ponovno našu vjeru. Isus Krist je ovdje, u Euharistiji, ide s nama kao Suputnik u Emaus. Što za nas znači Euharistija? Trebali bismo učiti od svjedoka našeg vremena, kao što je bio vijetnamski kardinal Van Thuan, koji je preminuo u Rimu prije nekoliko godina. Kad je bio u zatvoru u svojoj zemlji uspijevao je kriomice služiti misu u skučenoj ćeliji s komadićem kruha i nekoliko kapi vina koje je držao na dlanu, a dobivao ih je kao lijek. Od tog Kruha života i iz tih kapi euharistijske Krvi Kristove primao je snagu za podnošenje trinaestogodišnjeg sužanjstva.

I vaš hrvatski narod može se dičiti velikim svjedokom vjere, blaženim Alojzijem Stepincem, kojemu je posebno u danima njegovog petogodišnjeg tamnovanja u zatvoru u Lepoglavi euharistija bila svakodnevni izvor snage. I kasnije, kada je boravio u kućnom pritvoru u Krašiću, Euharistija mu je davala snage za podnošenje teškog tereta nepravedne osude koji su na njega svalili neprijatelji Crkve u jednom teškom vremenu povijesti hrvatskoga naroda.

 I mi danas okupljeni ovdje oko “najvećeg blaga hrvatskog kraljevstva“, - kako su ga nazivali vaši preci - oko živoga Boga koji nam se daje u Euharistiji kao hrana za vječni život, sjećamo se svih onih koji su se žrtvom svoga života na poseban način sjedinili s Kristovom žrtvom te molimo za njih, ali isto tako i za sve nas danas, kako njihova žrtva ne bi ostala besplodna.

 A da bi ona donijela ploda, moramo ponovno u središte naših života staviti živoga Boga, Isusa Krista. Da bi vaš hrvatski narod i u svojoj budućnosti opstao i preživio morate u središte svog života staviti Boga. Da bi naša kršćanska Europa opstala mora ponovno u svoje središte staviti Krista. “Kad Krist bude opet centrom europskog života, gorjet će Europa svetim plamenom, koji se rađa iz kontakta s Bogom. Ali onda će se automatski vatra, koja bukti u nutrini duše, prenijeti i na vanjske okolnosti, i bit će uspostavljen red u međunarodnom, narodnom, gospodarskom i društvenom životu, oko čega se već desetljećima uzalud trude svi državnici i stručnjaci u tim pitanjima. Europska kultura može ozdraviti samo pod uvjetom da joj se vrati duša, da joj se vrati Isus Krist, Bog!“ (blaženi Alojzije Stepinac – Govor na zagrebačkom radiju na Uskrsni ponedjeljak 1939.)

Zato i mi danas ovdje okupljeni pred “ludbreškim euharistijskim čudom“ molimo zajedno s blaženim Alojzijem Stepincem: “Ostani s nama Gospodine! Tvoja sveta prisutnost uvjet je života nama pojedincima i našemu narodu i Europi i svijetu. Uvjet života i napretka i materijalnoga i duhovnoga, i zemaljskog i vječnog!“ (bl. A. Stepinac – Govor na zagrebačkom radiju na Uskrsni ponedjeljak 1939.)

Kao dvojica hodočasnika u Emaus i mi molimo: Ostani s nama, Gospodine!

Amen.

                  Jozef Card. Tomko