Na tribini u Katoličkom domu u Čakovcu u nedjelju 5. prosinca o temi "Vjera i svakidašnjica" govorio je prof. dr. med. Vladimir Gruden, psihijatar i psihoterapeut iz Zagreba.

Pozdravljajući predavača i okupljene, gvardijan Franjevačkog samostana i župnik župe svetog Nikole biskupa fra Stanko Belobrajdić podsjetio je kako je 5. studenoga 1995. godine održana prva nedjeljna tribina na kojoj je o temi "Vjernik u političkom životu" govorio dugogodišnji novinar i publicist vlč. Živko Kustić, pa se ove godine navršava 15 godina od prvih tribina koje su počele pod nazivom "Nedjeljom u 17".

Predavač Vladimir Gruden uvodno je istaknuo kako će u izlaganju po prvi put iznijeti svoj životni opus u razmišljanju na koji način vjera može pomoći i služiti vjerniku u svakodnevnom životu, a da to ne bude na temelju neke prisile ili zapovijedi odozgo, nego da čovjeku pomogne da bude sretan. Rekao je kako ljudi nesvjesno teže biti nesretni često smatrajući da će kroz patnju postati pravedni, te da nije potrebno uzvisivati patnju nego je to nešto što se mora nadići. Vjernik bi živeći u vjeri trebao ostvariti zadovoljstvo nadajući se budućnosti. Vjera i život često od čovjeka traže promjenu stava i ponašanja, ali čovjek to želi zaobići, što je izgovor za lijenost. Rekavši kako je najteže promijeniti sebe, citirao je riječi iz Novog zavjeta kako je potrebno da staro umre da bi živjelo novo. Promjena je svojevrsno umiranje, a bez nje nema nastavka u sretnom životu, rekao je predavač okupljenima, istaknuvši kako ljudi trebaju vjerovati u nepoznati dio sebe i živjeti i po spoznaji, a ne samo često i najviše po znanju.

Pozvao je okupljene da se više prepuste riječima Očenaša «budi volja Tvoja» koje bi trebale odagnati strah čovjeka od nesigurnosti osluškujući istovremeno što Bog čovjeku poručuje. Kao iduće važno za vjernikov život u svakidašnjici, istaknuo je važnost opraštanja koje se previše shvaća kao ponižavanje i spuštanje na razinu onoga tko je nekoga povrijedio, a premalo kao stvarno uzdizanje iznad takve osobe i onoga što je on učinio. Spomenuo je kako čovjek prečesto plače i žali za ovozemaljskim stvarima i da premalo gleda prema onozemaljskome, duhovnome, na što je upozorio i sam Krist. Upozorio je okupljene da se ne daju zavesti pojavljivanjem novih mistika i velikih maga istaknuvši kako su oni veliki toliko koliko ljudi u njih vjeruju.

Kao najveću moć koju vjernik ima, predavač je istaknuo ljubav koja je po definiciji težnja za ujedinjenjem, dok je vrhunac međuljudske ljubavi tolerancija. Bog je dao čovjeku slobodu izbora i dao mu primjer izbora ljubavi čija je suprotnost strah. Bog predlaže čovjeku misli i odluke, na ništa ga ne prisiljava, a čovjek u slobodi koju je primio sam izabire što će učiniti, zaključio je Vladimir Gruden.

Odgovarajući na pitanje zašto se događa da dobri ljudi često dobivaju više zla u svojim životima nego dobra, te zbog toga gube vjeru u Boga, predavač je rekao kako čovjek odrasta i u tome otklanja od sebe ono što je loše, dodavši da Bog nikome ne šalje zlo nego čovjek pripušta k sebi neke situacije u kojima je nezadovoljan i doživljava da je tada zlo jače od Boga. Zato nije loše "posvađati" se s Bogom kao što su to činili i proroci jer tada se čovjek zapravo svađa sa zlim i uzdiže se iznad njega otvarajući se Božjoj milosti i ljubavi. Što se tiče društvene situacije u Hrvatskoj uzrokovane istupima i pojavama pojedinih političkih čimbenika koji negativno utječu na svakidašnji život, odgovorio je kako vjerniku odgovor daje drugi dio prve Božje zapovijedi "nemaj drugih Bogova uz mene" i kako Bog u svojim zapovijedima te u Bibliji čovjeku daje odgovore na mnoga pitanja i da vjernik prema različitim ponudama i pojavama mora pristupati s gledišta kojeg mu daje njegova vjera.