U petak 31. srpnja 2009. nakon kratke i teške bolesti, okrijepljen svetim sakramentima naše vjere, u boli i patnji, ali potpuno predan u Božju volju završio je ovozemaljsko putovanje uzorni vjernik iz Preloga Stjepan Oto. Umro je tiho, bez jauka, strpljivo podnoseći uistinu tešku bol, prikazujući je Gospodinu.

Pokojnik je svojim životom ostavio dubok trag u svojoj sredini, posebno župnoj zajednici. Bio je čovjek duboke vjere i molitve, brižni muž, otac, djed i pradjed.

Rođen je u Prelogu 22. prosinca 1930. gdje je u župnoj crkvi primio sakramente krštenja i potvrde. Vjenčao se također u Prelogu 17. travnja 1955. s Marijom, r. Božek.

Štef je, kako su ga od milja zvali, bio u crkvi svih 80 godina svoga života. Na rukama, ili u rukama svojih pobožnih roditelja, kao najstariji sin brojne, vrijedne, pobožne i ugledne obitelji Oto. Poslije pak kao ministrant, pomagač i vjerni živi član zajednice preloške župe svetoga Jakoba.

Sedamdesetih je godina, u prijelomnim i teškim godinama za Crkvu, vjeru i naš hrvatski narod preuzeo odgovoran i težak poziv odbornika župe, i to do kraja vjerno i odgovorno ispunio. Bila je to časna, ali i puno puta teška odgovornost. Zadnjih dvadesetak godina preuzeo je i vjerno vršio službu sakristana i zvonara župe. Bio je aktivan živeći za sve. Dao je nemjerljiv doprinos, jer on nije to vršio, on je za to živio! Dnevno je ostavljao sve i dolazio u crkvu na misu da bi u njoj zauzeto sudjelovao. Euharistija mu je bila siguran izvor i snaga života. Crkva mu je bila drugi dom. Volio je svoju službu i zato je uvijek bio na raspolaganju svećeniku i vjernicima, uopće svakome tko ga je trebao.

Nije bilo slavlja, kao što su proštenja, pobožnosti, mnoge svečanosti, uz redovita dnevna, nedjeljna i blagdanska slavlja u prošlih pola stoljeća, u kojima nije sudjelovao. Sve to trebalo je i pripraviti. Zauzeto sudjelujući i pastoralno surađujući sa svim svećenicima koji su ovdje služili ili mnogima koji su ovamo dolazili. Njegova raspoloživost za neumoran rad u izgradnji Kraljevstva Božjega, kojemu je velikodušno i do kraja služio svim talentima koje je primio. Svojim životom pokazao je koliko su talenti, s vjerom prihvaćeni i darovani, sjajno svjedočanstvo pred ljudima, jer su za ljude i zajednicu darovani.

Bio je uzorni i angažirani vjernik, brižni i dobar otac svoje obitelji. Sa svojom suprugom Marijom kroz više od 54 godina braka, gradio je svoje obiteljsko gnijezdo ljubavi i vjernosti, brižno ga njegujući i čuvajući redovitom molitvom i sakramentima. Usađivao je tako neprolazne evanđeoske vrijednosti u svoju djecu Vericu, Alojza i Nikolu. Istinski se trudio odgojiti i usaditi kršćanske vrednote ne samo djeci nego i njihovoj djeci, svojoj unučadi, i možemo reći da je uspio.

Životno mu je geslo bilo: UZDAJTE SE U BOŽJU POMOĆ DA BI MOGLI POMOĆI NAJDRAŽIMA. To je razlog zašto su ga svi voljeli i poštivali. Bio je jednostavno omiljen. Zračio je tom naravnom bistrinom uma, čistoćom duha i jakošću vjere.

Između ostalog, domaći se župnik preč. Antun Hoblaj od pokojnika oprostio ovim riječima: \\"Poznata nam je njegova druželjubivost. Mogao je biti u svakom društvu jer je svakoga htio razumjeti i svakome pomoći. Naš Štef je uistinu svjedočio svojim životom i primjerom. Taj svijetli trag i primjer mogli su mnogi vidjeti, pogotovo mladi. Nadamo se da će dobri Bog dati da mnogi nauče tu njegovu životnu mudrost, njegovanu u kršćanskoj jednostavnosti, skromnosti i dobroti prema svakom čovjeku. Svi smo svjesni, da bez takovih ljudi, jednostavno ne možemo živjeti.

Snaga koju je crpio iz žive vjere, dala mu je vjernost koju je sačuvao Bogu i Crkvi živeći vjerno za sve, bit će sigurno nagrađena što je Otac nebeski obećao onima koji u njegovo Ime čine svim ljudima - \\'\\'Što god učiniste…\\'\\'.

Vjerujemo da se naš brat Stjepan sada vraća u Očev dom. Sada predano i pobožno molimo milosrđe Božje, neka ne gleda na njegove slabosti i grijehe, nego njegovu vjeru, žrtvu i dobra djela. On je našu crkvu otvarao, palio svjetla i toliko toga činio, ponosno i dostojanstveno. Dobri Bože, on je tolikima i ovdje na ovom našem groblju zvonio, Tebi na čast, ljudima na spasenje, sigurno je u tim trenucima uz molitvu vjernički razmišljao o Tvojoj i svojoj vječnosti. Sada Te najponiznije molimo - otvori mu vrata raja, daruj mu vječno svjetlo Tvoje Ljubavi i Očinske dobrote da ne prestane s anđelima slušati i uživati u glasu zvona tvoje slave.\\"

Mons. Milan Šimunović, koji je kao prijatelj župne zajednice i obitelji Oto sudjelovao u oproštaju koji je predvodio kancelar Varaždinske biskupije mons. Antun Perčić, u misnoj je propovijedi, nadovezujući se na nedjeljno Evanđelje u kojem Isus poziva slušatelje da traže nepropadljivu hranu, naglasio da je upravo pokojnik bio živi primjer opredijeljenosti za Krista, Kruh nebeski koji jedini može dati pravi život. Trajno se hranio njime u Pričesti i tu vjeru podržavao raznim pobožnostima, osobito krunicom. Za svećenike koji o tome govore i pišu velika je radost i podrška da se to ostvaruje u životu vjernika kao što se to na poseban način vidjelo kod pokojnika Stjepana. S takvim životnim stavovima bio je ne samo u crkvenim prostorima, već u javnom životu \\'\\'kršćanin od formata\\'\\' - uzor osobito muškarcima koji su skloni držati se po strani. Poznavajući ne samo slovo već i duh liturgije - kao što je očito učio dugi niz godina u školi svoga župnika - na izraziti je način pokazivao dostojanstvo službe sakristana, koja nije samo tehnička služba u pripremi liturgije, već i prava prilika da se svima koji su se njemu ponekad prvo obraćali, dadne ne samo prva informacija, već i svojevrsni navještaj Radosne Vijesti. Stoga se ovoj župnoj zajednici ostavlja pitanje i poziv da se i kroz ovu službu nastavi njegovo časno djelo.

Svećenicima, ne samo župniku, već i mnogima koji su tu dolazili i iz drugih biskupija, bio je svojevrsni otac - poticatelj na dostojanstveno slavlje liturgije i svećeničko djelovanje. Kroz svoju župnu zajednicu sv. Jakoba, volio je Crkvu, u Varaždinskoj biskupiji i u cijelom hrvatskom narodu. Veselio se njenom napretku i osobito poticao da se još veća pažnja u današnjem promijenjenom svijetu posveti djeci i mladima.

Silvio Benč

foto: Stjepan Naranđa