Kada si čestitamo Uskrs, imajmo hrabrosti ponizno prići svojim majkama i očevima, svojoj djeci, braći, starcima, prijateljima, svojim suputnicima i supatnicima, i onima blizu i onima daleko, i donijeti im živoga Boga koga smo susreli i koji sa svakim novim susretom mijenja našu nesreću u sreću. Stoga i živimo dostojno i dostojanstveno, kao ljudi uskrsnuća, kao ljudi Božje pobjede. Živimo, u inat neljudskosti, kao ljudine koji ponizno i hrabro hitaju voljeti ljubavlju Kristovom.

Čovjek zahvaljujući znanstvenom napretku može nešto objasniti do određene razine, ali dalje od toga nikada neće dokučiti jer Bog je uvijek veći od ljudskih mogućnosti. U toj veličini Bog se spušta među nas ispunjavajući svoju želju za bliskošću s čovjekom. Ona se ispunjava na svakoj misi koja nije tek prisjećanje povijesne Kristove muke, ili samo slika ili simbol njegove smrti i uskrsnuća, nego je njegov spasiteljski čin, stvaran događaj sada i ovdje u kojem se kalvarijska žrtva ponovno prikazuje, ali ne na krvni, tjelesni način, nego na nov i poseban, nekrvni, na sakramentalni način.

„Uzmi sveto raspelo u svoje ruke, izljubi Njegove rane s velikom ljubavlju i zamoli ga da ti održi propovijed.“ Ove riječi sv. Pavla od Križa na petu korizmenu nedjelju posebno odzvanjaju jer u nedjeljnom evanđelju slušamo kako pismoznanci i farizeji, također, nešto u ruke uzimaju. Oni uzimaju kamenje, i to s duplom dozom gnjeva i mržnje - nasrnuvši izravno na grešnicu i podmuklo na Isusa kako bi ga mogli optužiti.

Ispovijed je put povratka koji je svojom smrću i uskrsnućem Gospodin izgradio kao vijadukt nad provalijama zla i mnogim cestama koje vode u depresiju zablude. Izbjegavanje sakramenta pomirenja s raznim opravdanjima, putovanje je bez smisla i cilja. Ne možemo više odgađati povratak u Očev dom, vrijeme je za iskren razgovor s njime.

Ne vjerujem da čovjek može poznavati Boga i ne voljeti ga, to bi bio apsurd. A kada čovjek nekoga voli, to se vidi, ne može se ljubav sakriti. Ona se vidi u pogledu, čuje se u glasu, opipljiva je u postupcima. Dakle ako čovjek voli Boga, to se mora negdje vidjeti. Vidi li se to u našim životima, to je glavno pitanje.

Apostoli Petar, Ivan i Jakov to su doživjeli, a o iskustvu njihova viđenja Isusove slave evanđelje 2. korizmene nedjelje govori da to je bilo toliko lijepo da se nisu više željeli vratiti u svijet. Željeli su ostati na Taboru. No, prije nego što se to ostvari, pred njima je zadaća da nebo odškrinu ljudima na zemlji.

Svaki naš zaborav ogroman je poen za neprijatelja ljudskih duša. Ne dajmo mu svoje vrijeme i ne dajmo mu svoje sjećanje!

Ne trebamo se zavaravati, nitko od nas ne može spasti svijet, dokinuti ratove, nahraniti gladne, ali svatko može učiniti nešto više od komentiranja i kritiziranja. Svatko od nas može preuzeti odgovornost Božjega suradnika u borbi za bolji, ljepši i pravedniji svijet. No moramo biti jasni. Na kojem se terenu vodi ta borba?

Ne trebamo se bojati da Bog ne zna kako je nama. Duboko je on iskusio sve o čemu govori, a najljepše je u našem Kristu to što je do kraja ostao vjeran svemu što je govorio. Najljepše u njegovim prijateljima to je što se diče Isusom Kristom i dosljedno i radosno ostaju mu vjerni.

Gledajući sebe i ljude koje poznajemo, istražimo tko je među nama istinski sretan. Je li to netko tko ima mnogo novca? Tko je popularan? Tko se prvo pobrine za sebe, svoju ugodu i zabavu? Tko udovoljava svojim požudama? Vjerujem da ćete se složiti da ništa od toga ne garantira sreću, počesto se s njom i kosi jer površni trenuci zadovoljstva prelete i nestanu na prvi spomen teškoća koje su u životu neizbježne.