Danom života Crkva skreće pozornost na kulturu šanse i smisla, nasuprot kulturi ubitačnosti i nebrige, nezainteresiranosti i uzaludnosti. Skreće se pozornost na činjenicu koju svako razumno biće osjeća: Nitko i ništa ne može umanjiti vrijednost i svetost ljudskoga života. Ako netko ne zna gdje to piše, neka pogleda na tri točke koje su raspele ruke i stopala našega Spasitelja. Tu su tri Božje točke za život kojima čovjek nikada neće moći staviti svoju jednu.

Vidimo li, dragi čitatelji, kako nas Sveto pismo i njegovi pisci odgajaju? Bog nije njih uopće trebao da bi nam prenio svoje poruke. Mogao je sam, mogao je i Isus sam napisati Bibliju, ali on je htio surađivati s ljudima, pokazavši im povjerenje i poštovanje, želeći da budu medij njegove Riječi. Ona nas ne odgaja samo u duhovnom rastu k svetosti, nego i u razvoju općeljudskih vrijednosti koje se ne mogu održati bez svog čvrstog temelja.

Zamislite koliko ljudi živi danas i koliko ih je bilo u povijesti čovječanstva. Jeste li pomislili kako je moguće da niste nikada vidjeli nikoga tko izgleda kao vi ili kao bilo tko koga vi poznajete? Pa ni blizanci, taj čudesni izuzetak koji potvrđuje pravilo, nisu identični. U odnosu na poznati dio svemira, kako je čovjek malen, jedna trunčica! I svi su ljudi jednako građeni, na istim mjestima imaju udove, kosu, oči, nos, usta... a nema istih. Nema istih otisaka prstiju, nema istoga glasa, istih očiju, a kamoli pogleda. Nije li to predivno čudo Božje?! Još kada si osvijestimo da, osim fizičke stvarnosti, svaki čovjek ima jedinstvene emocije, inteligenciju, interese, vještine i sposobnosti, talente, kreativnost itd., zaista je predivno kako čovjek, samim svojim postojanjem, svjedoči o Bogu.

Blagdan Krštenja Gospodinova prilika je da obnovimo svoja krsna obećanja i odlučimo se, u svijetu koji zaboravlja Boga, a sebe stavlja ispred njega, svjedočiti. Iako to više nije moderno i mnogima se neće svidjeti, dužnost nam je ljudima donositi živoga Isusa. Kako ćemo to činiti?

Nada, misao vodilja kršćanskog života, u Božiću je postala sastavni dio naše svakodnevice. Upravo pod geslom „Hodočasnici nade“ započela je i Jubilarna - svaka 25. - godina u kojoj Crkva omogućuje vjernicima da svoje poglede usmjere na bjelinu koja ih okružuje te da zadobiju, uz obilne druge milosti, i potpuni oprost. Taj nam je oprost potreban jer sakrament pomirenja liječi dušu i briše grijehe te nas potpuno pomiruje s Bogom, ali učinjeni grijesi ostavljaju posljedice. Ostaje krivnja i kazna, tamne sjene i prljave mrlje u našoj prošlosti. Oprost briše te posljedice koje za sobom vučemo kao teret i pruža nam oslobođenje u otkriću čistoće i u otkriću bezgraničnog Božjeg milosrđa.

Često naglašavam prizor jaslica i molim vas, dragi čitatelji, napravite u svojim domovima za njih mjesta. One nam tako snažno govore u svojoj simbolici, one nam tako izravno i konkretno propovijedaju za ovo naše vrijeme, samo ako želimo čuti, i ako želimo primijetiti da njihova pozadina nisu neke daleke betlehemske staze, brda i zgrade, nego zidovi našega doma, lica naših ukućana, njihov smijeh i suze, naš obiteljski stol, naši razgovori, naše brige i boli, naši susreti, naši životi.
Poslušajmo što nam o svemu tome ima za reći sveta Obitelj iz štalice. U tom duhu i ja vam želim da prihvatite Marijino jamstvo da istinska ljubav još postoji! Josipovu garanciju da je vjera najjača sila na svijetu! I Isusovu - Božju časnu riječ da nikada nećemo ostati bez nade i sami jer sve njegovo smo mi!

Naš se narod voli dičiti atributom marijanski. Volio bih, u skladu s tim, da u našem narodu i Božić bude marijanski, da mu se prilazi brižno i čuva hrabro majčinski. Četvrta nedjelja došašća upravo nam daje Marijin primjer. Ona hita u gorje posjetiti rođakinju. Evo nam jednog oblika proslave Božića - druženje u krugu obitelji, rodbine i prijatelja. Ali kakvo je to druženje Majke Božje? Ona ne čeka da joj se drugi obrate ili poklone, nego trudna hita k njima, i to još u gorje, i donosi im neizmjernu radost. Neće ni nama pasti kruna s glave ako pohitamo nekoga razveseliti, makar to bilo naporno i teško.

„Pišite o radosti, velečasni“, rekli su mi moji župljani kad sam ih pitao što da govorim, o čemu da vam pišem, dragi čitatelji. Iznenadio me najprije taj odgovor, očekivao sam neku zamršeniju temu koja vjernike muči, a ne tako običnu. To sam im pitanje postavio zato što evanđelje treće nedjelje došašća započinje pitanjem mnoštva Ivanu Krstitelju: „Što nam je dakle činiti?“ Ivan konkretno odgovara mnoštvu, carinicima i vojnicima svojega vremena, no mene je zanimalo što bi on, što bi Crkva odgovorila na isto pitanje čovjeku 21. stoljeća.

Često se nama kršćanima prigovara što stalno govorimo o ljubavi, ali o čemu ćemo drugome govoriti ako o ljubavi čitavim svojim bićem i cijelim životom govori Isus Krist?! Od trenutka kada je njegovo srce zakucalo u utrobi Majke do trenutka kada se i zadnjim otkucajem borio za one koje ljubi - za nas - razapet na križu.

Došašće, mnogima najljepše vrijeme u godini, vidno mijenja naše okružje. Rano ujutro mnoge su crkve osvijetljene zbog zornica, ukrašena je javna rasvjeta, svijeće rasvjetljuju lica ukućana, ljudi su darežljiviji, druželjubiviji, misle na dobrobit pomirenja s ljudima i Bogom... Sve ukazuje na to da se ipak, unatoč nemalim grubostima i zlima, nešto lijepo događa u svijetu. Volio bih da je razlog tome svjesnost svijeta o brižnosti u kojoj mu je u prvom Božiću Bog prišao, a svoju vjernost trajno obnavlja svakim novim Božićem i svakim novim dolaženjem čovjeku ususret.