Nada, misao vodilja kršćanskog života, u Božiću je postala sastavni dio naše svakodnevice. Upravo pod geslom „Hodočasnici nade“ započela je i Jubilarna - svaka 25. - godina u kojoj Crkva omogućuje vjernicima da svoje poglede usmjere na bjelinu koja ih okružuje te da zadobiju, uz obilne druge milosti, i potpuni oprost. Taj nam je oprost potreban jer sakrament pomirenja liječi dušu i briše grijehe te nas potpuno pomiruje s Bogom, ali učinjeni grijesi ostavljaju posljedice. Ostaje krivnja i kazna, tamne sjene i prljave mrlje u našoj prošlosti. Oprost briše te posljedice koje za sobom vučemo kao teret i pruža nam oslobođenje u otkriću čistoće i u otkriću bezgraničnog Božjeg milosrđa.

Često naglašavam prizor jaslica i molim vas, dragi čitatelji, napravite u svojim domovima za njih mjesta. One nam tako snažno govore u svojoj simbolici, one nam tako izravno i konkretno propovijedaju za ovo naše vrijeme, samo ako želimo čuti, i ako želimo primijetiti da njihova pozadina nisu neke daleke betlehemske staze, brda i zgrade, nego zidovi našega doma, lica naših ukućana, njihov smijeh i suze, naš obiteljski stol, naši razgovori, naše brige i boli, naši susreti, naši životi.
Poslušajmo što nam o svemu tome ima za reći sveta Obitelj iz štalice. U tom duhu i ja vam želim da prihvatite Marijino jamstvo da istinska ljubav još postoji! Josipovu garanciju da je vjera najjača sila na svijetu! I Isusovu - Božju časnu riječ da nikada nećemo ostati bez nade i sami jer sve njegovo smo mi!

Naš se narod voli dičiti atributom marijanski. Volio bih, u skladu s tim, da u našem narodu i Božić bude marijanski, da mu se prilazi brižno i čuva hrabro majčinski. Četvrta nedjelja došašća upravo nam daje Marijin primjer. Ona hita u gorje posjetiti rođakinju. Evo nam jednog oblika proslave Božića - druženje u krugu obitelji, rodbine i prijatelja. Ali kakvo je to druženje Majke Božje? Ona ne čeka da joj se drugi obrate ili poklone, nego trudna hita k njima, i to još u gorje, i donosi im neizmjernu radost. Neće ni nama pasti kruna s glave ako pohitamo nekoga razveseliti, makar to bilo naporno i teško.

„Pišite o radosti, velečasni“, rekli su mi moji župljani kad sam ih pitao što da govorim, o čemu da vam pišem, dragi čitatelji. Iznenadio me najprije taj odgovor, očekivao sam neku zamršeniju temu koja vjernike muči, a ne tako običnu. To sam im pitanje postavio zato što evanđelje treće nedjelje došašća započinje pitanjem mnoštva Ivanu Krstitelju: „Što nam je dakle činiti?“ Ivan konkretno odgovara mnoštvu, carinicima i vojnicima svojega vremena, no mene je zanimalo što bi on, što bi Crkva odgovorila na isto pitanje čovjeku 21. stoljeća.

Često se nama kršćanima prigovara što stalno govorimo o ljubavi, ali o čemu ćemo drugome govoriti ako o ljubavi čitavim svojim bićem i cijelim životom govori Isus Krist?! Od trenutka kada je njegovo srce zakucalo u utrobi Majke do trenutka kada se i zadnjim otkucajem borio za one koje ljubi - za nas - razapet na križu.

Došašće, mnogima najljepše vrijeme u godini, vidno mijenja naše okružje. Rano ujutro mnoge su crkve osvijetljene zbog zornica, ukrašena je javna rasvjeta, svijeće rasvjetljuju lica ukućana, ljudi su darežljiviji, druželjubiviji, misle na dobrobit pomirenja s ljudima i Bogom... Sve ukazuje na to da se ipak, unatoč nemalim grubostima i zlima, nešto lijepo događa u svijetu. Volio bih da je razlog tome svjesnost svijeta o brižnosti u kojoj mu je u prvom Božiću Bog prišao, a svoju vjernost trajno obnavlja svakim novim Božićem i svakim novim dolaženjem čovjeku ususret.

U zahvalnosti Bogu za sve što smo doživjeli i što smo imali snage sve to izdržati, ispraćamo još jednu liturgijsku godinu. Na njezinu kraju pitam se, dragi čitatelji, imate li i vi osjećaj da vrijeme sve brže leti. Ne znam je li taj osjećaj posljedica poodmakle godine rođenja ili je povezan s količinom obaveza ili nečim trećim, no meni se čini kako dan, tjedan, mjesec, prolazi osjetno brže nego prije!

Znamo da život u ovom svijetu nosi mnogo trpljenja. Ali ako se niste zaboravili nadati, dragi čitatelji, dođite u crkvu, stanite pred svetohranište. Promatrajte živoga Boga čija ljubav garantira da još imamo snage. Još se možemo zajedno suprotstaviti mržnji, zlu i nepravdi.

U nedjeljnim čitanjima Božja riječ upućuje nas na dvije žene koje, naizgled, nikome ništa ne mogu pružiti i nitko ih ne doživljava - osim Gospodina koji baš njih postavlja za uzore. Prilika je to da uvidimo kako se siromašan u svijetu može postati na razne načine, najbrže tragom sebičnosti, zato i susrećemo toliko jako siromašnih ljudi - onih koji imaju samo novac. Bogat se, pak, postaje na samo jedan siguran način: prolaziti svijetom noseći Boga u duši.

Svetost ne započinje kada čovjek prekorači prag vječnosti, nego kada odluči da neće gubiti vrijeme na uzaludnosti. Zato je istina da za svetost nije potrebno savršenstvo, potrebna je odlučna vjera, odlučna nada, odlučna ljubav. Jer onaj koji tako odlučno živi, neće si dopustiti da stalno pada u isti grijeh, neće se pomiriti s time da je jače od njega nešto što ga odvaja od smisla i odvlači u sebičnost, u zavist, u ovisnosti, u laž, u očaj, nego će se boriti.