Ne trebamo se bojati da Bog ne zna kako je nama. Duboko je on iskusio sve o čemu govori, a najljepše je u našem Kristu to što je do kraja ostao vjeran svemu što je govorio. Najljepše u njegovim prijateljima to je što se diče Isusom Kristom i dosljedno i radosno ostaju mu vjerni.

Gledajući sebe i ljude koje poznajemo, istražimo tko je među nama istinski sretan. Je li to netko tko ima mnogo novca? Tko je popularan? Tko se prvo pobrine za sebe, svoju ugodu i zabavu? Tko udovoljava svojim požudama? Vjerujem da ćete se složiti da ništa od toga ne garantira sreću, počesto se s njom i kosi jer površni trenuci zadovoljstva prelete i nestanu na prvi spomen teškoća koje su u životu neizbježne.

Nikada nije i ne može biti Božja volja ljudima nažao, nego uvijek na spasenje. Ponekad je to i lekcija strpljenja, pouka poniznosti, vježba vjernosti danim obećanjima, discipline, odricanja za veće dobro. Ali nikad nije čovjeku na štetu.

Danom života Crkva skreće pozornost na kulturu šanse i smisla, nasuprot kulturi ubitačnosti i nebrige, nezainteresiranosti i uzaludnosti. Skreće se pozornost na činjenicu koju svako razumno biće osjeća: Nitko i ništa ne može umanjiti vrijednost i svetost ljudskoga života. Ako netko ne zna gdje to piše, neka pogleda na tri točke koje su raspele ruke i stopala našega Spasitelja. Tu su tri Božje točke za život kojima čovjek nikada neće moći staviti svoju jednu.

Vidimo li, dragi čitatelji, kako nas Sveto pismo i njegovi pisci odgajaju? Bog nije njih uopće trebao da bi nam prenio svoje poruke. Mogao je sam, mogao je i Isus sam napisati Bibliju, ali on je htio surađivati s ljudima, pokazavši im povjerenje i poštovanje, želeći da budu medij njegove Riječi. Ona nas ne odgaja samo u duhovnom rastu k svetosti, nego i u razvoju općeljudskih vrijednosti koje se ne mogu održati bez svog čvrstog temelja.

Zamislite koliko ljudi živi danas i koliko ih je bilo u povijesti čovječanstva. Jeste li pomislili kako je moguće da niste nikada vidjeli nikoga tko izgleda kao vi ili kao bilo tko koga vi poznajete? Pa ni blizanci, taj čudesni izuzetak koji potvrđuje pravilo, nisu identični. U odnosu na poznati dio svemira, kako je čovjek malen, jedna trunčica! I svi su ljudi jednako građeni, na istim mjestima imaju udove, kosu, oči, nos, usta... a nema istih. Nema istih otisaka prstiju, nema istoga glasa, istih očiju, a kamoli pogleda. Nije li to predivno čudo Božje?! Još kada si osvijestimo da, osim fizičke stvarnosti, svaki čovjek ima jedinstvene emocije, inteligenciju, interese, vještine i sposobnosti, talente, kreativnost itd., zaista je predivno kako čovjek, samim svojim postojanjem, svjedoči o Bogu.

Blagdan Krštenja Gospodinova prilika je da obnovimo svoja krsna obećanja i odlučimo se, u svijetu koji zaboravlja Boga, a sebe stavlja ispred njega, svjedočiti. Iako to više nije moderno i mnogima se neće svidjeti, dužnost nam je ljudima donositi živoga Isusa. Kako ćemo to činiti?

Nada, misao vodilja kršćanskog života, u Božiću je postala sastavni dio naše svakodnevice. Upravo pod geslom „Hodočasnici nade“ započela je i Jubilarna - svaka 25. - godina u kojoj Crkva omogućuje vjernicima da svoje poglede usmjere na bjelinu koja ih okružuje te da zadobiju, uz obilne druge milosti, i potpuni oprost. Taj nam je oprost potreban jer sakrament pomirenja liječi dušu i briše grijehe te nas potpuno pomiruje s Bogom, ali učinjeni grijesi ostavljaju posljedice. Ostaje krivnja i kazna, tamne sjene i prljave mrlje u našoj prošlosti. Oprost briše te posljedice koje za sobom vučemo kao teret i pruža nam oslobođenje u otkriću čistoće i u otkriću bezgraničnog Božjeg milosrđa.

Često naglašavam prizor jaslica i molim vas, dragi čitatelji, napravite u svojim domovima za njih mjesta. One nam tako snažno govore u svojoj simbolici, one nam tako izravno i konkretno propovijedaju za ovo naše vrijeme, samo ako želimo čuti, i ako želimo primijetiti da njihova pozadina nisu neke daleke betlehemske staze, brda i zgrade, nego zidovi našega doma, lica naših ukućana, njihov smijeh i suze, naš obiteljski stol, naši razgovori, naše brige i boli, naši susreti, naši životi.
Poslušajmo što nam o svemu tome ima za reći sveta Obitelj iz štalice. U tom duhu i ja vam želim da prihvatite Marijino jamstvo da istinska ljubav još postoji! Josipovu garanciju da je vjera najjača sila na svijetu! I Isusovu - Božju časnu riječ da nikada nećemo ostati bez nade i sami jer sve njegovo smo mi!

Naš se narod voli dičiti atributom marijanski. Volio bih, u skladu s tim, da u našem narodu i Božić bude marijanski, da mu se prilazi brižno i čuva hrabro majčinski. Četvrta nedjelja došašća upravo nam daje Marijin primjer. Ona hita u gorje posjetiti rođakinju. Evo nam jednog oblika proslave Božića - druženje u krugu obitelji, rodbine i prijatelja. Ali kakvo je to druženje Majke Božje? Ona ne čeka da joj se drugi obrate ili poklone, nego trudna hita k njima, i to još u gorje, i donosi im neizmjernu radost. Neće ni nama pasti kruna s glave ako pohitamo nekoga razveseliti, makar to bilo naporno i teško.