MAČKOVEC, 21. 9. 2009.

Oproštaj od Franje Damiša

Franjo Damiš, uzorni vjernik iz Mačkovca iznenada je preminuo u 60. godini života u srijedu 16. rujna 2009. g.

Rođen je 28. ožujka 1950. godine u obitelji Margarete, rođ. Grahovec i Mije Damiš. Odrastao je u kršćanskom duhu pa je zasnovao brak s Teodorom, r. Hibl, 1983. godine, s kojom je imao dvojicu sinova, Krešimira i Hrvoja, koji je danas bogoslov Varaždinske biskupije na studiju u Rimu. Imao je brata Ivana, franjevca, te sestru Nadu koja je zasnovala obitelj. Od malena je Franjo bio aktivan član Crkve i zajednice u Mačkovcu, mjestu koje je prije deset godina dobilo samostalnu župu. Bio je ministrant čakovečke župe sv. Nikole i rado dolazio u filijalnu crkvu u Mačkovcu. Dugi niz godina bio je odbornik u prijašnjoj župi, te župni odbornik od osnutka nove župe sv. Petra i Pavla u Mačkovcu. Čitavog života, pa i kad je bilo najteže, bio je čovjek žive vjere, koji se nikad nije udaljavao od Boga i Crkve. Neizmjerno je volio obitelj, ali i domovinu i svoj narod za koje je živio i to svjedočio putem ranih angažmana u humanim djelatnostima. Od malena je zavolio vatrogastvo, slijedeći obiteljsku tradiciju, a član je Matice hrvatske bio 40 godina. Već s 13 godina uključio se u redove DVD-a Mačkovec, u kojem je devet godina bio tajnikom, a 28 godina sve do svoje prerane smrti na dužnosti predsjednika. U vatrogasnom društvu bio je pokretač aktivnosti po kojima se ono uvijek isticalo među najaktivnije u Međimurju. Kao jedan od najaktivnijih članova bio je biran u strukture raznih vatrogasnih tijela, te je kao zaslužan član više puta nagrađen srebrnim i zlatnim državnim vatrogasnim odličjima. Na mnoge je prenio ljubav prema vatrogastvu i činjenju dobra.

Završio je školovanje za građevinsku struku u kojoj je radio četiri desetljeća, od Građevnog kombinata Međimurje do Stanorada gdje je neko vrijeme bio i direktor. Imao je bogato stručno znanje i iskustvo stečeno u građevinskoj operativi na najsloženijim poslovima i građevinama u vremenu kada su međimurski graditelji osvajali hrvatska i svjetska tržišta. Bio je osoba visokog morala, stručnosti i odgovornosti, a krasili su ga ponajprije njegova skromnost, poštenje i marljivost. Ostavio je mnoge tragove u svojoj životnoj i radnoj sredini. Ponosio se svojim hrvatskim i međimurskim porijeklom često ističući da Damiši potječu upravo iz Mačkovca, gdje svaki pedeseti stanovnik nosi to prezime. Nakon demokratskih promjena, jer prethodno to nije mogao zbog vjerskih uvjerenja, uključio se u redove HDZ-a. Obnašao je niz dužnosti u stranci te je bio član Mjesnog odbora i Gradskog vijeća Čakovca. Zalagao se za izgradnju i uređenje mjesta, a kao osobito aktivan član Crkve stavio je svoje stručne sposobnosti na raspolaganje kod dogradnje župne crkve u dva navrata, 1980. i 2008. godine. Radovao se svakoj župnoj aktivnosti i u gotovo svakom župnom uspjehu i osobno sudjelovao. Velik trud i ljubav uložio je u rast i napredak svoje župne zajednice, ali i svih sredina i društava u kojima je djelovao. Umro je na stručnom putovanju Društva građevinskih inženjera i tehničara Međimurja u Makedoniju, Crnu Goru i Albaniju. Iznenada je od srčanog infarkta preminuo po izlasku iz spomen kuće bl. Majke Terezije u Skopju. Otišao je prerano, premda je za svog života učinio mnogo.

Pokopan je u ponedjeljak 21. rujna na gradskom groblju u Mihovljanu, gdje je sprovodne obrede uz sudjelovanje 20 svećenika predvodio kancelar Varaždinske biskupije i biskupov izaslanik mons. Antun Perčić. Uz obitelj, rodbinu, prijatelje i mnoštvo ljudi, u oproštaju su sudjelovali brojni bogoslovi te članovi više vatrogasnih društava i zajednica. U ime vatrogasaca oproštajne riječi uputio je prof. Tomislav Vrbanec, a u ime Društva GITM Dragutin Matotek. Provincijal franjevaca fra Željko Železnjak pročitao je pismo sućuti varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka. Nad grobom je oproštajnu riječ uputio župnik iz Mačkovca Josip Blažon. Svetu misu zadušnicu u crkvi u Mačkovcu služio je kancelar Perčić u zajedništvu s brojnim svećenicima.

Jasminka Bakoš-Kocijan