MARIJA BISTRICA, 30. 6. 2013.

324. zavjetno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj vjernika župa grada Varaždina, kojem se već tradicionalno pridružuju i mnoge druge župe Varaždinske biskupije, održano je u subotu i nedjelju 29. i 30. lipnja, a središnje sadržaje hodočašća vodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak.

Svečanu zavjetnu euharistiju u crkvi blaženog Alojzija Stepinca na otvorenom u nedjelju prijepodne predvodio je biskup Mrzljak u zajedništvu sa zadarskim nadbiskupom s mons. Želimirom Puljićem, predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, te mnogobrojnim svećenicima.

Misi je prethodila svečana procesija svećenika, bogoslova i ministranata iz raznih župa koje su hodočastile toga dana. Rektor svetišta preč. Zlatko Koren poimence je pozdravio sve župne zajednice grada Varaždina i Varaždinske biskupije, sudionice ovogodišnjeg 324. zavjetnog hodočašća. Pozdravio je sve hodočasnike i njihove župnike, a uime svih nazočnih uputio je najsrdačniji pozdrav mons. dr. Želimiru Puljiću, predsjedniku HBK-a, te varaždinskom biskupu mons. Josipu Mrzljaku.

Na početku slavlja biskup Mrzljak naglasio je da se već skoro 2000 godina kršćani svake nedjelje zajedno sastaju oko Isusove riječi. Ova nedjelja za nas hodočasnike posebno je značajna jer mi po 324. put ispunjavamo zavjet naših predaka i dajemo zahvalu Bogu i Majci Božjoj, rekao je biskup.

U homiliji je biskup Mrzljak rekao kako su ovu današnju svetu misu započeli zajedničkom zbornom molitvom: Bože, po krštenju smo postali sinovi Svjetla, molimo Te da nas nikad ne obavije tama zablude, već da uvijek svjetlimo Istinu. To Svjetlo Istine kao kršćani katolici neprestano tražimo u svijetu u kojem živimo, a ovo nacionalno svetište Majke Božje Bistričke sigurno je posebno mjesto milosti i istine koju čovjek traži. U odlomku svetog Evanđelja po Luki čuli smo kako Isus putuje sa svojim učenicima i putem ih poučava. Mnogo toga teško ulazi u njihova shvaćanja ali Isus je zahtjevan i radikalan u svojem poslanju. Oni su na putu prema Jeruzalemu, prema konačnom cilju Isusova zemaljskog putovanja. Često ćemo susresti Isusa na putu sa svojim učenicima i kao da nam tim putovanjem želi poručiti da smo i mi na putu, čovjek je na putu, čovječanstvo je na putu. No, pitamo se zna li čovjek današnjice kamo putuje, kamo ide i gdje je i koji je cilj, kamo želi stići? Ovih dana i mi u Hrvatskoj idemo u jednu novu zajednicu, zajednicu europskih naroda. Ovo naše zavjetno hodočašće grada Varaždina koje traje tri dana bit će zapamćeno upravo po tome što smo ga započeli u samostalnoj i neovisnoj domovini Hrvatskoj, a sutra kada ćemo slaviti misu zahvalnicu u našoj katedrali već ćemo biti dio Europske unije. Dakako da se pitamo: što se to zapravo događa? Dobro je prisjetiti se što smo mi hrvatski biskupi izjavili našoj javnosti prije tri godine, na Josipovo 2010. godine. No, ne smijemo zaboraviti i na našeg prvog predsjednika, dr. Franju Tuđmana, kojeg se, doduše, ovih dana malo spominje u javnosti, a koji je oslobađanje domovine Hrvatske iz balkanskog okruženja usmjerio prema zajednici europskih naroda. Sjećamo ga se i kao bistričkog hodočasnika, sjećamo se i njegova susreta upravo ovdje, u ovom svetištu, s danas blaženim Ivanom Pavlom II.

Evo što smo mi biskupi tada rekli, sjetimo se: Kao članovi hrvatskog naroda i predvodnici Crkve, koja je stoljećima vjerno pratila hod našega čovjeka i dijelila njegovu sudbinu, želimo u ovome povijesnom trenutku, u svjetlu evanđelja i crkvenog učiteljstva, pratiti novi povijesni izazov pred kojim se sada nalazimo, pitajući se kojoj i kakvoj se Europi želimo pridružiti i zajedno ju izgrađivati, na kakvim se temeljima odvija proces europskog ujedinjavanja i s kojim ciljevima, postoje li neki obrisi po kojima možemo zaključiti ima li to novo društvo, u koje i Hrvatska želi ući, ta nova Europska unija, koju se već više od pola stoljeća planira i stvara, nešto u čemu se i mi prepoznajemo, otkrivamo svoju prošlost, vidimo svoju sadašnjost, ali i s nadom gledamo u svoju budućnost.

Potrebno je zaista na početku kratko se osvrnuti na početke stvaranja Europske unije. Prije svega treba istaknuti činjenicu da je ta ideja nastala u onom dijelu Europe koji nije bio pod komunističkom vlašću i da su njezini začetnici bili političari koji su ujedinjenu Europu zamišljali na temeljima zajedničke kršćanske baštine. Naime, nakon krvavih ratnih sukoba, kao i teških posljedica II. svjetskog rata, posebice na europskom tlu, što su ih izazvali nacionalni i ideološki sustavi nesnošljivosti i egoizma, o ideji ujedinjenja Europe počeli su govoriti Robert Schuman, Jean Monnet, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi. Politički predstavnici triju naroda (Francuza, Nijemaca i Talijana), sva četvorica, bili su uvjereni katolici. Budućnost europskih naroda željeli su utemeljiti na zajedničkoj podlozi kršćanskih vrjednota, koje su tijekom povijesti bile izvorom i nadahnućem europskoga jedinstva i raznolikosti.

Prvotna zamisao \\"europskih utemeljitelja\\" da se Europa ujedini na zajedničkim osnovama kršćanske baštine sve je više zapostavljana u korist ekonomskog ujedinjenja. Odbacivanje kršćanskih korijena posebno je došlo do izražaja prigodom sastavljanja Europskog ustava, u kojem se Boga i kršćanstvo uopće nije željelo spomenuti. Umjesto na zajedničkoj kršćanskoj baštini, dublji temelj europskomu zajedništvu pokušalo se pronaći u univerzalnim vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti, solidarnosti, demokracije, pravne države, s ciljem da se na tome izgradi \\"Europu kao utvrdu prava i pravednosti\\". No kako poštivanje prava i pravednosti utemeljiti na apstraktnu razumu, koji ništa ne želi znati o Bogu? I kako izbjeći da se s odbacivanjem transcendentne dimenzije čovjeka ne odbaci bezuvjetnost ljudskih prava, koja ih štiti od ljudske samovolje? Svjestan tih problema, Jacques Delors, koji je u dva mandata bio na čelu Europske komisije (1985. – 1995.), tvrdio je da Europi treba dati dušu, tj. vratiti joj duhovnost i otkriti njezino značenje. U protivnome će, smatrao je, bitka za Europu biti izgubljena.

O ujedinjenju Europe govorili su mnogi pape, a posebno bl. Ivan Pavao II., bistrički hodočasnik, koji je došao iz tada još uvijek komunističke Poljske.

On će posebno ostati zapamćen po tome što je prvi počeo govoriti o cjelovitoj Europi, i to u vrijeme dok su zemlje istočne Europe još bile pod komunističkim režimom. Svoje opredjeljenje za Europu od Atlantika do Urala simbolički je izrazio proglašenjem slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe (1980.). Time je htio naglasiti da je Europa plod dviju komplementarnih tradicija, kršćanskog obilježja njezina Istoka i Zapada. Papi Slavenu bila je nezamisliva Europa koja ne bi disala punim plućima, tj. koja ne bi obuhvatila u zajedništvu i solidarnosti svoje zapadno i istočno krilo.

Nakon urušavanja komunističkih režima u Europi sazvao je 1991. posebnu Biskupsku sinodu za Europu, s koje su sinodski oci svima poručili: \\"Svjesni golemih izazova, ali i velikih prigoda sadašnjeg trenutka, i u dijalogu i u srdačnoj suradnji sa svom našom braćom i sestrama Europe i svijeta, želimo ponuditi naš doprinos izgradnji nove Europe, \\'kako bismo bili svjedoci Krista koji nas je oslobodio\\' (Dj 1, 8; Gal 5, 1). Smatramo ovu sinodu kao prvi korak na putu kojim kanimo neumorno nastaviti.\\"

A taj put vodi trasom koju je zacrtalo kršćanstvo, jer, kako je istaknuto u završnome sinodskom dokumentu, \\"europska je kultura izrasla iz mnogih korijena\\", ali \\"kršćanska je vjera dala oblik Europi utisnuvši u njezinu kolektivnu svijest neke temeljne vrijednosti za čovječanstvo. U tome smislu govorimo o kršćanskim korijenima Europe, a ne u smislu slučajna susreta između Europe i kršćanstva.\\" Stoga \\"nitko ne može zanijekati da kršćanska vjera ne pripada na odlučujući način trajnom i korjenitom temelju Europe\\".

O zajedništvu europskih naroda govorio je i Papa Benedikt XVI., danas umirovljeni papa. Papa Benedikt je rekao da opredjeljenje za ujedinjenu Europu na temeljima njezine kršćanske baštine na simbolički način izražava izborom svojega imena – Benedikt. Naime zaštitnik Europe, sveti Benedikt, i danas je čvrsto uporište europskoga jedinstva te nezaobilazan temelj kršćanskih korijena i civilizacije, bez čega je Europa nezamisliva. Benedikt XVI. u brojnim govorima i raspravama o Europi pokazuje da je kršćanstvo oblikovalo Europu. Istodobno ukazuje i na poguban utjecaj relativizma, agnosticizma, laicizma i sekularizma na njezinu sadašnjost i budućnost. Prema njemu, europska je kultura rođena iz susreta vjere i razuma, iz susreta biblijskog navještaja i grčke filozofije. Suvremeni razlaz između vjere i razuma prijeti temeljima europske kulture, stoga je potrebno trajno se zauzimati za uspostavu jedinstva vjere i razuma, kršćanstva i kulture ako Europa želi preživjeti.

Važnost procesa ujedinjenja Europe ne smije nam zatvoriti oči za brojne nedostatke koji ga prate i na koje Crkva, zbog odgovornosti koju joj je Krist povjerio, ne može prestati upozoravati. Sadašnja Europa usprkos određenoj ekonomskoj stabilnosti i političkomu jedinstvu pati od duboke krize vrjednota. Nedostaje joj poleta, a koji je potreban za podržavanje tako važna projekta, i ne zna pružiti dostatne razloge nade. Najveća je, ipak, slabost Unije \\"gubljenje kršćanskog spomena i baštine, praćeno svojevrsnim praktičnim agnosticizmom i vjerskom ravnodušnošću, zbog čega mnogi Europljani ostavljaju dojam kao da žive bez duhovnih korijena i poput baštinika koji su se ponijeli rasipnički prema baštini što ju im je prenijela povijest\\". Mnogi žive i rade kao da Boga nema. Gubitak naravnog i kršćanskog morala ima za posljedicu ozakonjenje pobačaja, eksperimentiranje nad embrijima, kloniranje, eutanaziju, istospolne brakove, odbacivanje kršćanskih simbola i obezvrjeđivanje kršćanskih svetinja, olako prihvaćanje vrjednota drugih kultura, uz istodobno nepoštivanje vlastitih, te uvođenje raznih \\"novotarija\\" koje su protivne ne samo kršćanstvu i sveukupnoj europskoj tradiciji nego i samoj ljudskoj naravi. Sve to prati neka vrsta straha od budućnosti, koja stvara tmurno i nesigurno ozračje, te je sve više zbunjenih i nesigurnih ljudi. Proces globalizacije ne vodi k dubljemu jedinstvu, nego izlaže riziku da se najslabije u društvu odbacuje do ruba siromaštva. Nedostaje dakle globalizacija solidarnosti, o kojoj govori papa Benedikt XVI., te se sve više širi osjećaj osamljenosti, siromaštva i napuštenosti.

Što ćemo reći mi u našoj domovini Hrvatskoj?!  Reći ćemo da nismo ovdje od jučer. U Europi nismo stranci. I nismo bez \\"osobne iskaznice i osobne prtljage\\". Prepoznatljivi smo po vlastitom imenu, po kojem nas i drugi prepoznaju, a tako prepoznati na taj se poziv s ponosom odazivamo. Samo takvi, s vlastitim imenom i identitetom, kulturom i poviješću, možemo s drugima, u međusobnu uvažavanju i poštivanju, izgrađivati novi europski dom, utemeljen na istini o čovjeku. Zato nam nije svejedno kakva će Europa biti, hoćemo li u njoj moći prepoznati sebe, svoju prošlost i sadašnjost, ali i s povjerenjem i nadom gledati u budućnost. Što ako zaboravljamo neke događaje iz naše novije povijesti i ako neki u ovom našem vremenu misle da povijest zapravo počinje od njih.

Mi biskupi, sjećate se, govorili smo neprestano o nekim vrednotama koje kršćanstvo unijelo u naš hrvatski narod, govorili smo o nedjelji koja je oblikovala hrvatsku i europsku humanost, jer ta je institucija jamčila najugroženijima trenutke predaha i odmora, štiteći ih od samovolje i pohlepe njihovih gospodara. Tu je instituciju i u novim okolnostima potrebno sačuvati, jer u vremenu kad se stjecanje, trgovina i potrošnja uzdižu na pijedestal najviših vrijednosti, čovjek i humanost dolaze u drugi plan. Zato i u ovoj prigodi, pisali smo tako prije tri godine, apeliramo na sve ustanove i sve građane da zajednički očuvamo i zaštitimo nedjelju kao dan posvećen čovjeku, obiteljskomu zajedništvu, njegovanju obiteljskih i prijateljskih veza, razonodi i odmoru, kulturnom i duhovnom uzdizanju. A za kršćane je to dan na poseban način posvećen Bogu i zajedništvu s braćom i sestrama koji isto vjeruju i istomu se nadaju. Vrijednosti koje štitimo čuvajući nedjelju neusporedivo premašuju zaradu koju bismo stekli pretvarajući ju u radni dan.

Moram napomenuti da je potrebno očuvati kršćanske simbole u javnome životu. Sjećamo se što je bilo prije par godina kada se raspravljalo o raspelu, o kršćanskim znakovima u našim javnim ustanovama.

I na kraju od svih sinova i kćeri Crkve očekujemo da se aktivnim sudjelovanjem u društvenome životu naše zemlje trude sa svim ljudima dobre volje oko njezina napretka, posebice oko očuvanja temeljnih ljudskih i kršćanskih vrijednosti, na kojima počiva svako zdravo društvo. Od odgovornih u politici očekujemo da jasno definiraju i brane nacionalne interese i integritet zemlje. Od političkih stranaka očekujemo da će razlikovati stranačke od opće nacionalnih interesa, slažući se i ujedinjujući u zaštiti ovih posljednjih. Očuvanje baštine, jezika, običaja, povijesne istine, prirodnih i drugih bogatstava, odnosno svega što čini naš narodni identitet, ne smije u vremenu sveopće globalizacije biti prepušteno slučaju, niti samo brizi nekih, nego zahtijeva plansko i ciljano djelovanje, u koje će biti uključeni svi članovi našeg društva i naroda, od pojedinaca do najviših predstavnika kulturnoga, prosvjetnoga, gospodarskoga i političkoga života.

Na kraju ovoga razmišljanja, u kojima sam naveo nekoliko rečenica iz pisma svih hrvatskih biskupa od prije tri godine, vraćamo se na početak, na onu zbornu molitvu: da nas nikad ne obavija tama zablude, već da uvijek svijetlimo istinom. Čini nam se da nas u ovom našem vremenu u mnogim stvarima obavija tama zablude: pojedinaca i mnogih zajednica, pa i cjelokupnog zapadnog društva. I sigurno da se čovjek pita kako doći do svjetla istine?! Postoji samo jedan put. A to je pridružiti se učenicima koji idu i putuju s Isusom jer jedini je On – Istina. Nitko u povijesti nije mogao za sebe reći: ja sam istina. Nijedan čovjek, makar ne znam koliko bio pametan i mudar, nije mogao to reći. Mnogi su nas htjeli nekako zavoditi i reći da je istina upravo ono što oni govore. Pokušavali su nas uvjeravati u neke druge istine, ali istina je zaista samo jedna. Mi smo, braćo i sestre, danas ovdje jer vjerujemo toj Istini. Vjerujemo onome koji je za sebe mogao reći: JA SAM ISTINA! Amen! - zaključio je biskup Mrzljak u homiliji.

Na kraju slavlja nadbiskup Puljić obratio se hodočasnicima te im čestitao što po 324. ispunjavaju očinski zavjet: Čestitka na vjernosti, na odanosti Majci Božjoj te na lijepom slavlju svim sudionicima i organizatorima. Također želim uputiti zahvalu Bogu na lijepoj zemlji, koju Lijepom zovemo, zahvala Bogu za naše očeve koji su bili vjerni onome što su primili, zahvala Bogu za sve ono lijepo što smo i sami doživjeli, te osobito zahvala Mariji koja nas je pratila stoljećima i kojoj uvijek možemo doći kao svojoj majci i iznijeti svoje potrebe i molitve. Želim da tom zahvalom i takvim opredjeljenjem sutra uđemo u novu zajednicu i da to bude naš doprinos toj novoj zajednici. Naša vjernost našim korijenima i ponos na sve ono što smo primili, sa željom da to očuvamo i prenesemo mlađim generacijama, poručio je nadbiskup Puljić.

Na kraju mise je biskup Mrzljak na sve nazočne, njihove obitelji i župne zajednice zazvao Božji blagoslov kako bi ih pratio kamo god pošli.

Hodočasnici pješaci prema svetištu krenuli su u subotu rano ujutro nakon Službe Riječi s Božjim blagoslovom koji im je u varaždinskoj katedrali udijelio biskup Mrzljak. Ususret Majci Božjoj Bistričkoj uputilo se više skupina hodočasnika iz Varaždina i okolice, koji su se u popodnevnim satima zajedno okupili na Vinskom vrhu nadomak Marije Bistrice te su pošli zajedno s biskupom Mrzljakom u procesiji prema svetištu Majke Božje. Nakon odmora i prigode za ispovijed u večernjim su satima sa svojim biskupom proslavili svetu misu u crkvi na otvorenom te sudjelovali u Putu svjetla sa svijećama na bistričkoj Kalvariji.

U nedjelju rano ujutro u svetište je pristiglo još nekoliko tisuća hodočasnika iz raznih krajeva Varaždinske biskupije organiziranim autobusima, vlakom i osobnim automobilima. Hodočasnici su zatim svi zajedno sudjelovali u pobožnosti Križnog puta postajama na Kalvariji, koju je predvodio biskup Mrzljak, te zavjetnoj euharistiji.

U popodnevnim satima priređena je u bazilici oproštajna procesija, nakon koje su se hodočasnici uputili svojim domovima.

U ponedjeljak 1. srpnja biskup Mrzljak predvodit će misu zahvalnicu za zavjetno hodočašće u varaždinskoj katedrali u 19 sati.

Jasminka Bakoš-Kocijan

 

 

 

---