KLENOVNIK - MARIJA BISTRICA, 17. 9. 2023.

---

Skupina biciklista iz Župe Presvetoga Trojstva u Klenovniku hodočastila je u nedjelju 17. rujna u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariju Bistricu, oživljujući zadnjih godina jedan od davnih načina hodočašća u omiljeno im svetište. Nešto više od četrdesetak kilometara bicikliranja kroz Ivanščicu, najvišu planinu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, rutom kraj zagorskih Marijinih crkava i svetišta: Bezgrešnog začeća BDM u Lepoglavi, Majke Božje Očurske u Očuri, uz obližnju Majku Božju Gorsku u Loboru, Bezgrešnog začeća BDM u Maču, Uznesenja BDM u Zlataru i drugih naselja, prošli su za nešto više od 3 sata. Prva zajednička hodočasnička točka u Mariji Bistrici bila im je jutarnje misno slavlje koje je u svetištu predvodio supsidijar Kornelije Grgić.

Nakon mise okupili su se u „crkvi na otvorenom bl. Alojzija Stepinca“ gdje su se prisjetili kako je taj prostor izgledao prije 25 godina i beatifikacije bl. Alojzija Stepinca 1998. godine, te se pomolili za sve klenovničke župnike i svećenike koji su tijekom postojanja klenovničke župe od 1789. godine vodili župljane u Mariju Bistricu, kao i za sve članove obitelji i prijatelje s kojima su od najranijeg djetinjstva dolazili na hodočašća. Osobito su se spomenuli župnikâ kojih se sjećaju iz obiteljskog sjećanja i razgovora ili osobnih susreta tijekom prošlog XX. stoljeća: Ivana Horvatića (1900.-1942.), Slavka Kreša (1943.-1944.), Stjepana Cepetića (1944.-1948.), Ignacija Podbukovšeka (1948.-1958.), Ivice Jagetića (1958.-1975.), Stanka Havaića (1975.-2005.), Josipa Jagarčeca (2005.-2023.), kao i sadašnjeg župnika Nikole Bukovčana koji je upravljanje župom preuzeo krajem kolovoza ove godine te će nastaviti s tradicijom svojih prethodnika.

Prisjetili su se i starih hodočasničkih običaja kada su hodočašća redovito trajala po tri dana, ulaznih „prošencija“ obučenih u narodne nošnje, spavanja na slami po bistričkim sjenicima i štagljima, radosti zajedništva proštenjara koji su sudjelovali u misnim slavljima, ispovijedi i pobožnostima, te dijeljenja jela i pića iz košara i logožara. Na proščenjarske zgode i nezgode podsjetio ih je i mons. Nedjeljko Pintarić koji je pročitao nekoliko odlomaka zapisa i opisa bistričkih hodočašća iz rukopisa njegove pokojne mame Zite, koja je 1995. godine, čitkim rukopisom opisala brojne događaje, običaje i ljude klenovničkoga kraja pod naslovom „Bilježnica“. Opisala je hodočasničke rute kojima su tada ljudi preko Ivanščice prolazili pješice, kao i svoja „biciklistička“ hodočašća, u vrijeme kada nije bilo „asfalta nego su ceste bile loše, posipane debelim kamenom pa onda sitnim šoderom“ te su se događali brojni padovi i lomovi kostiju.

Opisala je hodočašća i na koja su išli tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, osobito 1945. godinu, kada su mnogi došli zahvaliti Majci Božjoj Bistričkoj i izvršiti zagovor koji su dali na bojišnicama tijekom rata. „Kad je rat završio 1945., moj muž se sretno vratio živ, kako sam molila Majku Božju Bistričku. Onda smo odlučili zahvaliti što smo prošli sretno i živi u ratu. Išli smo od doma pješice za našim Klenovničanima preko Ivanščice prema Zlataru. Došli smo u podne Majci Božjoj Bistričkoj u crkvu. Od srca, sa velikom zahvalom, na koljenima klečeći, u očima sa suzama zahvalnicama sreće i radosti, da smo došli pred nju, gdje se bezbroj ljudi došlo zahvaliti da su se živi vratili iz takvog zla. Vidjela sam jednog čovjeka koji je po koljenima išao od kapelice Ave Maria, kroz cijeli pijac, u crkvu. Već su mu bila sva koljena razderana i u krvi. Ljudi su plakali. Ali on je rekao: Ja moram tako ako i kosti razderem. U kojoj sam bio opasnosti i Mariji sam se zavjetovao i ona me je spasila.“

Rado su se sjetili najbrojnijih hodočašća osamdesetih godina prošloga stoljeća, koja su se brojčano umnogostručila zahvaljujući razvoju autobusnog prijevoza te boljeg materijalnog stanja hodočasnika. Sadašnjim povećanim mogućnostima individualnih hodočašća osobnim automobilima tijekom cijele godine izgubio se taj nekadašnji osjećaj pripadnosti župi i zajedništvu* koje se pokazalo zajedničkim dolaskom u svetište. Da bi se prisjetili prošlosti, ali i izgrađivali ljepotu zajedništva organizirali su doručak podno kalvarijskog parkirališta. Utrošene kalorije brzo su se nadoknadile, a zatim je ostalo dovoljno vremena za osobne pobožnosti prije povratka u Klenovnik.

 

---