Biskup Jezerinac predvodio hodočašće policije u ludbreško svetište
LUDBREG, 4. 9. 2015.
U svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu u petak 4. rujna održano je već tradicionalno hodočašće policije i djelatnika Crvenog križa te susjednih župa. Nakon svečane procesije od župne crkve do prostora slavlja kod zavjetne kapele misno slavlje predvodio je mons. Juraj Jezerinac, vojni biskup.
U propovijedi je biskup Jezerinac rekao:
Nalazimo se u Ludbregu, nadaleko poznatom svetištu Predragocjene Krvi Kristove, na mjestu u kojem je nekada bio vojni rimski kamp "Castrum Iovia", kao i biskupsko središte koje se spominje 381. godine sa svojim biskupom Amancijem. Nekada je na ovom području bila podignuta romanska bazilika, na čijem je temeljima godine 1410. podignuta sadašnja crkva. Godinu dana kasnije dogodilo se pravo čudo. Služeći sv. misu svećenik je posumnjao u istinitost Isusovih riječi: "Ovo je tijelo moje" i "Ovo je krv moja". Nakon lomljenja hostije na tri dijela, pojavila se u kaležu prava Kristova krv. Vidjevši što se dogodilo svećenik se preplašio i nastojao je što prije završiti sa sv. misom. Tekućinu iz kaleža pohranio je u ampulicu i sakrio. Nalazeći se na samrti nije mogao prešutjeti što mu se dogodlio. Priznao je svećenicima i povjerio im je relikviju na čuvanje.
Vijest se o tom događaju brzo proširila, a narod je sve više dolazio da vidi taj znak Isusove prisutnosti. Vijest je doprla i do samoga pape Julija II, koji je cijeli slučaj povjerio komisiji i uglednim svećenicima i vjernicima da provjere istinitost toga događaja, kao i čudesa koja su se dogodila po zagovoru Presvete Krvi Isusove. Sve je to zapisano u knjizi koja se zove "Liber miraculorum". Ne radi se dakle o "rekla-kazala", nego o ozbiljnom slučaju koji je kasnije potaknuo mnoge stručnjake, posebno teologe i biskupe, koji su na svojim simpozijima raspravljali o toj temi. Jedan takav simpozij održala je HBK prije nekoliko godina.
Nakon ozbiljnog ispitivanja svjedoka te provjerenih čudesa, papa Leon X. izdao je bulu, svečano pismo u kojem tvrdi da "razumno odgovara" te da dolikuje da se štuje relikvija. Ona se danas čuva u Ludbregu, u pokaznici, od 1721. koju je darovala bečka grofica Leonora Terezija Strattman Batthyany.
Da se radi o ozbiljnom i provjerenom događaju govori i sama činjenica da je papa Leon X. nosio relikvije gradom Rima i tako javno ispovijedio istinitost ovog događaja.
I od tada u Ludbreg hodočasti ne samo obični vjerski puk nego je hodočastio i austrijski car Josip II, klečeći pred relikvijom Predragocjene Krvi Kristove, moleći za mudrost i nadahnuće upravljanja zemljom i za svoj vlastiti mir.
U Ludbreg su hodočastili i drugi carevi i kraljevi iz dinastije Habsburgovaca, poput cara i kralja Franje I. Bilo je to 27. X. 1817. godine kada se vraćao sa svog posjeta tadašnjoj Vojnoj Krajini.
U 18. stoljeću vladala je kuga, posebno u Moslavini. Hrvatski se Sabor 1739. godine obvezao da će podići zavjetnu kapelu u čast Predragocjene Krvi Kristove, kao zahvalu, ako nestane ta strašna bolest. I ona je prestala. Godine su prolazile. Veliki štovalac Predragocjene Krvi Kristove blaženi Alojzije Stepinac, skupivši novac za gradnju zavjetne kapele, nije uspio podići zavjetnu kapelu jer su ga omele ratne neprilike. Ta će se ideja ostvariti dolaskom demokratskih promjena.
Svojim nesebičnim zalaganjem sadašnji upravitelj svetišta mons. Josip Đurkan sve poduzima kako bi se ispunio zavjet Hrvatskog Sabora. Godine 1993. godine započela je gradnja ove kapele. Na blagoslovu kamena temeljca bio je izaslanik Hrvatskog Sabora gospodin Martin Sagner koji je nakon blagoslova rekao u šali, pristupivši mikrofonu: "Sad smo vam blagoslovili i sad si sami delajte". I doista, pristupilo se tada ozbiljno izgradnji ovog svetišta kojeg je blagoslovio kardinal Franjo Kuharić godine 1994. Od tada Ludbreg postaje sve više hodočasničko mjesto Predragocjene Krvi Kristove, koja se slavi svečano 1. nedjelje mjeseca rujna, poznata kao Sveta nedjelja.
Već dulji niz godina u ovo svetište hodočasti policija sjevernog dijela Hrvatske, prije toga i vojska, svjesna značenja Krvi Kristove, ali i prolivene krvi hrvatskih branitelja. Daj Bože da se tako nastavi i ubuduće!
Kada govorimo danas o Krvi Kristovoj mislimo prije svega na Kristovu ljubav. "Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni", rekao je Isus jedne večeri uglednom židovskom učitelju Nikodemu.
Papa Ivan Pavao II je rekao: "Kad govorimo o Kristovoj Krvi uvijek imamo na umu Krista spasitelja, koji je oslobodio svijet od ropstva grijeha, "ne srebrom ili zlatom" (usp 1 Pt 1,18-19), nego polaganjem vlastitoga života". Stoga prolivena Kristova krv najveći je dokaz Kristove ljubavi i čovjekovog dotojanstva. Zato i poručuje apostol Pavao: "Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije".
Slično se može reći i za prolivenu krv hrvatskih branitelja. Njihova prolivena krv dokaz je koliko su nas ljubili i kolika je vrijednost naše slobode.
Crkva nas uči da se Kristova krv, koju je prolio Isus Krist na križu, posadašnjuje pod svetom misom prigodom pretvorbe kruha i vina. To se može prihvatiti samo vjerom, a nikako razumom. Kad je Isus govorio ljudima da je on kruh života mnogi su rekli da je to nerazumljiv govor. I zato su ga mnogi napustili. U nedoumici su bili i apostoli. Kad im je Isus postavio pitanje: "Hoćete li i vi otići?", Petar je u ime svih odgovorio: "Gospodine, kamo da idemo ti imaš riječi vječnoga života". Petar je bio svjestan da je Isus Krist jedini koji može utažiti težnje ljudskoga srca, ispuniti čovjeka mirom, srećom i smislom života.
Isus Krist nam je ostavio Euharistiju s ciljem da i mi postanemo jedno. Stoga je euharistija, sv. misa, od životne važnosti za vjernika. Crkva ne može živjeti bez euharistije. Crkva čini euharistiju ali i euharistija Crkvu.
Papa Franjo je rekao: "Ponekad o sv. misi čujem prigovore, poput: "Čemu služi sv. misa?" ili "Idem na misu kad mi se hoće", i odgovara: "Misa nije privatna stvar, prisjećanje onoga što se dogodilo na Posljednoj večeri". Euharistija je čin koji posadašnjuje događaj smrti i uskrsnuća. Za nas vjernike euharistija je sam Isus Krist koji nam se daje. Stoga je papa Ivan Pavao II više puta pozivao, posebno mlade: "Približite se Isusu Kristu. On ništa ne oduzima nego nas obogaćuje".
Euharistija mijenja čovjeka. Hraniti se euharistijom znači usuglasiti svoje misli i djelovanje s Isusom Kristom; pridružiti se djelima njegove ljubavi, biti osoba pomirenja i mira. Kad govorimo o snazi euharistije, o Krvi Kristovoj, dovoljno je kao usporedbu spomenuti snagu ljudske krvi u našem životu. To dobro znaju liječnici, osobito za vrijeme rata. Kada ponestanu lijekovi, liječnici tada posižu za najučinkovitijim lijekom, a to je ljudska krv koja je kadra spasiti ljudski život.
Ako je ljudska krv kadra spasiti ljudski život, koliko je tek snažna Isusova krv? Ljudska krv spašava ljudski život, koji je od danas do sutra, a Kristova krv spasila je cijeli ljudski rod počev od Adama pa sve do danas. Stoga i kaže apostol Pavao 1. čitanju: "Dičimo se u Bogu po Gospodinu našem Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje", Kristova krv nam omogućava pristup vječnom životu. Što slijedi da je Isus Krist prolio svoju posljednju kap krvi? Na to pitanje odgovorio je apostol Pavao kad je rekao: "Proslavite Boga u svome tijelu. Jer ste skupo plaćeni" (1 Kor 6,20). Kupljeni ste krvlju Jedinorođenoga Sina Božjega", i nastavlja: "Živite dostojno svoga poziva".
Spominjući se danas Krvi Kristove spominjemo se i krvi hrvatskih redarstvenika i branitelja. Njihova prolivena krv znak je ne samo njihove ljubavi nego i posebni govor nama da ne obezvrijedimo njihovu krv.
Oni nisu umirali za stranačke interese nego za vjernost idealima slobode, zajedništva, ljubavi, a mnogi s molitvom na usnama i krunicom oko vrata, znakom vjere, koja nas je očuvala i sačuvala od stoljeća sedmog, boreći se za "krst časni i slobodu zlatnu". Oni su se borili da obrane ovu hrvatsku grudu i duhovne vrijednosti sa željom da nas one i dalje izgrađuju, nadahnjuju, uvjereni da bez njih nema ni budućnosti.
Hrvatska se nalazi u dosad najvećoj krizi, boreći se za svoj opstanak "biti ili ne biti". Opredijelimo se za "biti", "za život", a ne smrt. Mnogi govore o hrvatskom narodu kao plemenitoj naciji, o narodu koji je zbog vjere patio i podnio teške kušnje, a to je naš najdragocjeniji kapital koji će nas očuvati i sačuvati. Ostanimo na visini svoga poziva, posebno vi dragi policajci i policajke. Vi ste nasljednici slavnih i nikad nezaboravljenih hrvatskih branitelja.
I dok se danas spominjemo Krvi Kristove i krvi hrvatskih redarstvenika i branitelja, molimo molitvu:
U propovijedi je biskup Jezerinac rekao:
Nalazimo se u Ludbregu, nadaleko poznatom svetištu Predragocjene Krvi Kristove, na mjestu u kojem je nekada bio vojni rimski kamp "Castrum Iovia", kao i biskupsko središte koje se spominje 381. godine sa svojim biskupom Amancijem. Nekada je na ovom području bila podignuta romanska bazilika, na čijem je temeljima godine 1410. podignuta sadašnja crkva. Godinu dana kasnije dogodilo se pravo čudo. Služeći sv. misu svećenik je posumnjao u istinitost Isusovih riječi: "Ovo je tijelo moje" i "Ovo je krv moja". Nakon lomljenja hostije na tri dijela, pojavila se u kaležu prava Kristova krv. Vidjevši što se dogodilo svećenik se preplašio i nastojao je što prije završiti sa sv. misom. Tekućinu iz kaleža pohranio je u ampulicu i sakrio. Nalazeći se na samrti nije mogao prešutjeti što mu se dogodlio. Priznao je svećenicima i povjerio im je relikviju na čuvanje.
Vijest se o tom događaju brzo proširila, a narod je sve više dolazio da vidi taj znak Isusove prisutnosti. Vijest je doprla i do samoga pape Julija II, koji je cijeli slučaj povjerio komisiji i uglednim svećenicima i vjernicima da provjere istinitost toga događaja, kao i čudesa koja su se dogodila po zagovoru Presvete Krvi Isusove. Sve je to zapisano u knjizi koja se zove "Liber miraculorum". Ne radi se dakle o "rekla-kazala", nego o ozbiljnom slučaju koji je kasnije potaknuo mnoge stručnjake, posebno teologe i biskupe, koji su na svojim simpozijima raspravljali o toj temi. Jedan takav simpozij održala je HBK prije nekoliko godina.
Nakon ozbiljnog ispitivanja svjedoka te provjerenih čudesa, papa Leon X. izdao je bulu, svečano pismo u kojem tvrdi da "razumno odgovara" te da dolikuje da se štuje relikvija. Ona se danas čuva u Ludbregu, u pokaznici, od 1721. koju je darovala bečka grofica Leonora Terezija Strattman Batthyany.
Da se radi o ozbiljnom i provjerenom događaju govori i sama činjenica da je papa Leon X. nosio relikvije gradom Rima i tako javno ispovijedio istinitost ovog događaja.
I od tada u Ludbreg hodočasti ne samo obični vjerski puk nego je hodočastio i austrijski car Josip II, klečeći pred relikvijom Predragocjene Krvi Kristove, moleći za mudrost i nadahnuće upravljanja zemljom i za svoj vlastiti mir.
U Ludbreg su hodočastili i drugi carevi i kraljevi iz dinastije Habsburgovaca, poput cara i kralja Franje I. Bilo je to 27. X. 1817. godine kada se vraćao sa svog posjeta tadašnjoj Vojnoj Krajini.
U 18. stoljeću vladala je kuga, posebno u Moslavini. Hrvatski se Sabor 1739. godine obvezao da će podići zavjetnu kapelu u čast Predragocjene Krvi Kristove, kao zahvalu, ako nestane ta strašna bolest. I ona je prestala. Godine su prolazile. Veliki štovalac Predragocjene Krvi Kristove blaženi Alojzije Stepinac, skupivši novac za gradnju zavjetne kapele, nije uspio podići zavjetnu kapelu jer su ga omele ratne neprilike. Ta će se ideja ostvariti dolaskom demokratskih promjena.
Svojim nesebičnim zalaganjem sadašnji upravitelj svetišta mons. Josip Đurkan sve poduzima kako bi se ispunio zavjet Hrvatskog Sabora. Godine 1993. godine započela je gradnja ove kapele. Na blagoslovu kamena temeljca bio je izaslanik Hrvatskog Sabora gospodin Martin Sagner koji je nakon blagoslova rekao u šali, pristupivši mikrofonu: "Sad smo vam blagoslovili i sad si sami delajte". I doista, pristupilo se tada ozbiljno izgradnji ovog svetišta kojeg je blagoslovio kardinal Franjo Kuharić godine 1994. Od tada Ludbreg postaje sve više hodočasničko mjesto Predragocjene Krvi Kristove, koja se slavi svečano 1. nedjelje mjeseca rujna, poznata kao Sveta nedjelja.
Već dulji niz godina u ovo svetište hodočasti policija sjevernog dijela Hrvatske, prije toga i vojska, svjesna značenja Krvi Kristove, ali i prolivene krvi hrvatskih branitelja. Daj Bože da se tako nastavi i ubuduće!
Kada govorimo danas o Krvi Kristovoj mislimo prije svega na Kristovu ljubav. "Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni", rekao je Isus jedne večeri uglednom židovskom učitelju Nikodemu.
Papa Ivan Pavao II je rekao: "Kad govorimo o Kristovoj Krvi uvijek imamo na umu Krista spasitelja, koji je oslobodio svijet od ropstva grijeha, "ne srebrom ili zlatom" (usp 1 Pt 1,18-19), nego polaganjem vlastitoga života". Stoga prolivena Kristova krv najveći je dokaz Kristove ljubavi i čovjekovog dotojanstva. Zato i poručuje apostol Pavao: "Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije".
Slično se može reći i za prolivenu krv hrvatskih branitelja. Njihova prolivena krv dokaz je koliko su nas ljubili i kolika je vrijednost naše slobode.
Crkva nas uči da se Kristova krv, koju je prolio Isus Krist na križu, posadašnjuje pod svetom misom prigodom pretvorbe kruha i vina. To se može prihvatiti samo vjerom, a nikako razumom. Kad je Isus govorio ljudima da je on kruh života mnogi su rekli da je to nerazumljiv govor. I zato su ga mnogi napustili. U nedoumici su bili i apostoli. Kad im je Isus postavio pitanje: "Hoćete li i vi otići?", Petar je u ime svih odgovorio: "Gospodine, kamo da idemo ti imaš riječi vječnoga života". Petar je bio svjestan da je Isus Krist jedini koji može utažiti težnje ljudskoga srca, ispuniti čovjeka mirom, srećom i smislom života.
Isus Krist nam je ostavio Euharistiju s ciljem da i mi postanemo jedno. Stoga je euharistija, sv. misa, od životne važnosti za vjernika. Crkva ne može živjeti bez euharistije. Crkva čini euharistiju ali i euharistija Crkvu.
Papa Franjo je rekao: "Ponekad o sv. misi čujem prigovore, poput: "Čemu služi sv. misa?" ili "Idem na misu kad mi se hoće", i odgovara: "Misa nije privatna stvar, prisjećanje onoga što se dogodilo na Posljednoj večeri". Euharistija je čin koji posadašnjuje događaj smrti i uskrsnuća. Za nas vjernike euharistija je sam Isus Krist koji nam se daje. Stoga je papa Ivan Pavao II više puta pozivao, posebno mlade: "Približite se Isusu Kristu. On ništa ne oduzima nego nas obogaćuje".
Euharistija mijenja čovjeka. Hraniti se euharistijom znači usuglasiti svoje misli i djelovanje s Isusom Kristom; pridružiti se djelima njegove ljubavi, biti osoba pomirenja i mira. Kad govorimo o snazi euharistije, o Krvi Kristovoj, dovoljno je kao usporedbu spomenuti snagu ljudske krvi u našem životu. To dobro znaju liječnici, osobito za vrijeme rata. Kada ponestanu lijekovi, liječnici tada posižu za najučinkovitijim lijekom, a to je ljudska krv koja je kadra spasiti ljudski život.
Ako je ljudska krv kadra spasiti ljudski život, koliko je tek snažna Isusova krv? Ljudska krv spašava ljudski život, koji je od danas do sutra, a Kristova krv spasila je cijeli ljudski rod počev od Adama pa sve do danas. Stoga i kaže apostol Pavao 1. čitanju: "Dičimo se u Bogu po Gospodinu našem Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje", Kristova krv nam omogućava pristup vječnom životu. Što slijedi da je Isus Krist prolio svoju posljednju kap krvi? Na to pitanje odgovorio je apostol Pavao kad je rekao: "Proslavite Boga u svome tijelu. Jer ste skupo plaćeni" (1 Kor 6,20). Kupljeni ste krvlju Jedinorođenoga Sina Božjega", i nastavlja: "Živite dostojno svoga poziva".
Spominjući se danas Krvi Kristove spominjemo se i krvi hrvatskih redarstvenika i branitelja. Njihova prolivena krv znak je ne samo njihove ljubavi nego i posebni govor nama da ne obezvrijedimo njihovu krv.
Oni nisu umirali za stranačke interese nego za vjernost idealima slobode, zajedništva, ljubavi, a mnogi s molitvom na usnama i krunicom oko vrata, znakom vjere, koja nas je očuvala i sačuvala od stoljeća sedmog, boreći se za "krst časni i slobodu zlatnu". Oni su se borili da obrane ovu hrvatsku grudu i duhovne vrijednosti sa željom da nas one i dalje izgrađuju, nadahnjuju, uvjereni da bez njih nema ni budućnosti.
Hrvatska se nalazi u dosad najvećoj krizi, boreći se za svoj opstanak "biti ili ne biti". Opredijelimo se za "biti", "za život", a ne smrt. Mnogi govore o hrvatskom narodu kao plemenitoj naciji, o narodu koji je zbog vjere patio i podnio teške kušnje, a to je naš najdragocjeniji kapital koji će nas očuvati i sačuvati. Ostanimo na visini svoga poziva, posebno vi dragi policajci i policajke. Vi ste nasljednici slavnih i nikad nezaboravljenih hrvatskih branitelja.
I dok se danas spominjemo Krvi Kristove i krvi hrvatskih redarstvenika i branitelja, molimo molitvu:
Isuse Kriste, naš Branitelju, Spasitelju i Otkupitelju!
Ti si svojom prolivenom krvlju dokazao koliko nas ljubiš.
Došli smo u ovo svetište Predragocjene Krvi Kristove da Ti zahvalimo na Tvojoj
prolivenoj Krvi koja nas je od grijeha spasila, otkupila i oslobodila sila zla.
Operi nas od svih naših nečistoća i grijeha što nas zarobljuju.
Ne dopusti da naš narod izumre nego i dalje živi i slavi Tebe.
Obranili smo se Tvojom snagom i zagovorom tvoje i naše Majke Marije.
Neka Tvoja prolivena krv bude blagoslovljena!
Neka krv naših branitelja bude zalogom naše sretnije budućnosti.
Amen.
Ti si svojom prolivenom krvlju dokazao koliko nas ljubiš.
Došli smo u ovo svetište Predragocjene Krvi Kristove da Ti zahvalimo na Tvojoj
prolivenoj Krvi koja nas je od grijeha spasila, otkupila i oslobodila sila zla.
Operi nas od svih naših nečistoća i grijeha što nas zarobljuju.
Ne dopusti da naš narod izumre nego i dalje živi i slavi Tebe.
Obranili smo se Tvojom snagom i zagovorom tvoje i naše Majke Marije.
Neka Tvoja prolivena krv bude blagoslovljena!
Neka krv naših branitelja bude zalogom naše sretnije budućnosti.
Amen.
