VUKOVAR, 12. 4. 2015.

U Vukovaru je u nedjelju 12. travnja obilježen spomen-dan na žrtve komunističkog terora koji se dogodio u tome gradu kada su preko noći odvedeni i ubijeni mnogobrojni Hrvati.

Na dan, kada se navršila 70. obljetnica od tih tragičnih zbivanja, održan je prigodan program u Vukovaru koji je započeo polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom kod spomen-križa svim žrtvama komunističkog terora u parku ispred župne crkve sv. Filipa i Jakova. Sve okupljene na početku je pozdravio domaći župnik fra Ivica Jagodić u ime Franjevačkog samostana, nakon čega su vijence položila izaslanstva djece vukovarskih žrtava komunističkog terora, Udruge Nijemaca i Austrijanaca Vukovar, Ogranka Matice hrvatske Vukovar, Vukovarsko-srijemske županije, Grada Vukovara i Zrinske garde Čakovec.

Varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, čiji je otac Vladimir bio jedna od za sada ustanovljenih 760 žrtava tog strašnog terora koji se dogodio na kraju Drugog svjetskog rata te na početku komunističke strahovlade, tom je prigodom rekao kako je temeljno pravo svakog čovjeka, bez obzira na rasu i vjeru, pravo na dostojanstven ukop kako bi se njegovi najbliži mogli na tom mjestu okupljati i u spomenu na njegov život moliti kod upaljenih svijeća koje simboliziraju kršćansku vjeru da ovozemaljskom smrću ljudski život ne prestaje. Vukovarske žrtve komunističkog terora nisu ostvarile to pravo i za njihovo se mjesto stradanja još ne zna pa se kao vjernici njihova djeca i ostali okupljaju oko spomen-križa podignutog njima u sjećanje da bi se pred likom Onoga koji je svojom krvlju otkupio ljudske grijehe i svojim uskrsnućem svima podario vječni život molili za svoje nestale, ali i za one koji su počinili ove zločine.

Predvodeći misno slavlje varaždinski biskup uputio je homiliju u kojoj je rekao kako "osloboditelji" Vukovarcima katolicima koji su 1. travnja 1945. godine proslavili Uskrs, nisu donijeli svjetlo i mir, nego su svojim strašnim zločinima 12. travnja zavili u tugu i bol mnoge obitelji, posebno žene i djecu, kako Hrvata, tako i Nijemaca, Mađara pa i Srba. Napomenuo je da su zločini komunizma trajali desetljećima, te su prešućivani do dana današnjega. Stoga je podsjetio na apel prema javnosti koji je upućen s istog skupa prošle godine. U njemu se ističe kako "ne samo primjerenim čuvanjem spomena na žrtve, nego i otkrivanjem pune istine o zločinima počinjenim 1945. i kasnije, postat će nam do kraja razvidna dimenzija zločina, kako u njihovom brojčanom vidu, tako i još i više u kontekstu jugo-komunističke ideologije i njezine zločinačke prakse, kojom se nastojalo doslovno, s lica zemlje ukloniti sve političke, klasne, društvene, ekonomske i druge, stvarne i potencijalne neprijatelje novom režimu ... To je naš zadatak i zato se sjećamo ne da mrzimo ili se osvećujemo, nego da hrvatska prošlost bude sveobuhvatno istražena i pravedno vrednovana". Biskup je podsjetio kako je u teškim vremenima Hrvatima katolicima uzor bio bl. Alojzije Stepinac, koji je strpljivo podnosio nevinu osudu i bio živa propovijed kako treba ustrajati u molitvi i ostati čvrst u vjeri koja je stoljećima čuvala i odgajala hrvatski narod.

Nakon žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, kada su u Vukovaru i okolici otvorene mnoge jame i napunjene nevinim žrtvama, u Domovinskom ratu otvorene su nove i možda još veće. Grobišta i jame nakon Drugog svjetskog rata nikada se nije smjelo spominjati, a kamoli istraživati ili barem obilježiti. Ljudi su jednostavno nestajali, kako su nas desetljećima uvjeravali. No, najveći kršćanski blagdan Uskrs daje nam poruku: "Ne, nisu nestali!". Doduše, još uvijek ne znamo gdje počivaju njihovi zemni ostatci, ali vjerujemo da su naši pokojni ušli na vrata blažene vječnosti i da nas čekaju, a na nama je da ih slijedimo, poručio je biskup Mrzljak.

(homiliju donosimo u cijelosti na kraju članka)

U pohodu Vukovaru u prigodi obilježavanja ovog spomen-dana varaždinskom biskupu pridružili su se hodočasnici iz Međimurja s dva autobusa u organizaciji Zrinske garde Čakovec, udruge građana kojoj je biskup Mrzljak redovan član.

Među hodočasnicima bili su članovi i podupiratelji Zrinske garde s duhovnikom fra Stankom Belobrajdićem i predsjednikom Alojzijem Sobočancem, dipl. oec., gvardijan Franjevačkog samostana u Čakovcu i župnik župe sv. Nikole fra Željko Železnjak, vikar i nekadašnji vukovarski gvardijan fra Josip Tretnjak te pripadnici nekadašnjih policijskih jedinica za zasebne namjene iz Čakovca i Varaždina, članovi udruga stradalnika Domovinskog rata i aktivni pripadnici varaždinske i međimurske policijske uprave na čelu s načelnikom Krunoslavom Gosarićem, te Policijske postaje Prelog s voditeljem Davorom Sokačem i policijskim kapelanom vlč. Ivicom Horvatom. U Vukovaru su posjetili spomen-mjesto na Trpinjskoj cesti gdje su stradali branitelji iz Međimurja i Varaždina, memorijalno groblje, Ovčaru i spomen-dom, križ na Dunavu, te su se pomolili i položili vijence i svijeće za Međimurce preminule i nestale u obrani Vukovara. Biskupa Mrzljaka i predstavnike Zrinske garde i ostala izaslanstva iz Čakovca i Varaždina primili su i župan vukovarsko-srijemski Božo Galić te gradonačelnik Ivan Penava, kojima su uoči glavne svečanosti gardisti Zrinske garde predali prijavak. Na susretu su se okupljeni prisjetili tragičnih događaja, posebice onih iz početka devedesetih godina prošlog stoljeća u čijem spomenu na herojsku obranu i žrtve Vukovara svake godine u studenome sudjeluju i pripadnici Zrinske garde Čakovec, a bilo je riječi i o daljnjoj mogućoj suradnji u obilježavanju pojedinih zbivanja i njezinih sudionika iz hrvatske povijesti.

Nakon mise u pastoralnom centru "Sv. Bono" u spomen na žrtve predstavljena je knjiga fra Mate Tadića i Želimira Crnogorca pod nazivom "Svjedočanstva o stradanjima Hrvata". Knjigu su predstavili dr. sc. Dražen Živić, dr. sc. Miljenko Brekalo, dr. sc. Ivan Jurčević, dr. sc. Ivica Šola i fra Mate Tadić. Program je održan u organizaciji Franjevačkog samostana u Vukovaru, vukovarskog ogranka Matice hrvatske, Udruge Nijemaca i Austrijanaca Vukovar i tamošnjeg područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.

Jasminka Bakoš-Kocijan

Homilija biskupa Josipa Mrzljaka

Vukovar, 12. travnja 2015.

Draga braćo i sestre!

Pred nama gori uskrsna svijeća koja predstavlja samog uskrslog Gospodina Isusa koji je za sebe rekao: „Ja sam Svjetlo svijeta!“ (Iv 8,12) To Svjetlo obasjava čovjeka, njegov život i cijelu povijest ljudskoga roda. U tom Svjetlu i mi želimo promatrati našu prošlost, sadašnjost i budućnost.

1. travnja 1945. katolici Vukovara slavili su Uskrs s nadom i očekivanjima završetka jednog od najvećih zala koje je zadesilo ljudski rod – Drugog svjetskog rata. Željeli su odahnuti poput stanovnika Jeruzalema nakon Velikog petka i ući u radost života i mira. No, došli su „osloboditelji“, ali ne da oslobode i donesu svjetlo i mir, nego da svojim strašnim zločinima zaviju u tugu i bol mnoge obitelji, posebno žene i djecu, kako Hrvata, tako i Nijemaca, Mađara pa i Srba. Od tog događaja prošao je jedan prosječan ljudski vijek jer psalmist kaže: „Ljudski vijek je sedamdeset godina, ako smo zdravi osamdeset.“ (Ps 90) Malo je sada živućih svjedoka koji pamte događaje od 12. travnja 1945. u Vukovaru, ali i cijeloj Hrvatskoj, u to vrijeme. Mi, koji smo tada imali godinu, dvije ili tri ne pamtimo događaje, a sada imamo već više od 70 godina. No, pamtimo i osjećamo posljedice tog vremena, koje su obilježile cijeli naš život. Prošle godine istog ovog nadnevka, uputili smo s ovog skupa u Vukovaru javni apel, kojeg ćemo ponavljati svake godine dok smo živi. U tom apelu naveli smo:

„Dostojanstveno sjećanje shvaćamo i živimo kao preduvjet odavanja poštovanja svim nevinim žrtvama, jer je to naš civilizacijski i kršćanski čin, čin duboke ljudske povezanosti i ljubavi s onima koji su nevini trpjeli. (…) Sjećanjem čuvamo istinu o teškim trenucima iz moderne hrvatske povijesti, priječimo da se na istinu o žrtvama i počiniteljima zločina spusti magla nijekanja, umanjivanja, prešućivanja i programiranja istine o totalitarističkom karakteru represivnog jugo-komunističkog režima koji je u skladu sa svojom naravi planirao, organizirao i proizveo brojne zločine i ostavio krvave tragove u hrvatskom nacionalnom biću sve do današnjih dana.

Ne samo primjerenim čuvanjem spomena na žrtve, nego i otkrivanjem pune istine o zločinima počinjenim 1945. i kasnije, postat će nam do kraja razvidna dimenzija zločina, kako u njihovom brojčanom vidu, tako i još i više u kontekstu jugo-komunističke ideologije i njezine zločinačke prakse, kojom se nastojalo doslovno, s lica zemlje ukloniti sve političke, klasne, društvene, ekonomske i druge, stvarne i potencijalne neprijatelje novom režimu. Time pridonosimo snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane jugoslavenskog totalitarnog komunističkog režima, kao što to od nas traži i Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz siječnja 2006. godine. Osuđujemo totalitarni režim koji je vršio pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, organizirao koncentracijske logore. To je naš zadatak i zato se sjećamo ne da mrzimo ili se osvećujemo, nego da hrvatska prošlost bude sveobuhvatno istražena i pravedno vrednovana. Ono što nastane na krvi i zločinima, živi u laži, a održava se silom i terorom, na kraju se raspadne. Ono što je pak utemeljeno na istini i pravednosti, ljubavi i sebedarju, humanosti i trpljenju trajnog je karaktera.“

Zločini komunizma trajali su desetljećima, a prešućivani su do dana današnjega. Jedan totalitarni sustav – fašizam, bio je pobijeđen, a drugi – komunizam, diktaturom i nasiljem došao je na vlast. Trajao je 45 godina, a i danas još živi u mnogim svojim pristašama i njihovim potomcima. Kako smo proživjeli ovih 70 godina mi koji smo ostali bez svojih očeva ili majki, ili bez oboje roditelja? Prvih deset godina života nismo bili svjesni teških zločina nakon rata, a odrasli u našoj rodbini nisu htjeli opterećivati nas djecu s onim što tada i tako ne bismo mogli razumjeti. S polaskom u školu počeli smo pomalo shvaćati neke stvari kada smo vidjeli da se u školi govori o nekim događajima drukčije nego kod kuće u obitelji. Osjećali smo da postoje neke teme o kojima se ne govori, ne iz neznanja nego iz straha. Strah je pritiskao ljude poput nekog tmurnog oblaka ili poput neke teške bolesti koja je prodirala u sve pore ljudskog života, ali i cijelog društva. Taj strah pratio nas je i dalje u odrastanju, ali su se više probijale i neke zrake istine o teškim zločinima sustava i ljudi koji su tada pobjeđivali na nekim čudnim „demokratskim izborima“. Hrvatsko proljeće sedamdesetih godina za nas tadašnje studente, donijelo je zaista neko proljetno buđenje i nadu koju je brzo ohladio mraz tada još uvijek moćne Komunističke partije. No, natrag se više nije moglo. Svjetlo istine nezaustavljivo je prodiralo zahvaljujući i sve većoj povezanosti s ostalim demokratskim svijetom u koji smo sve više išli, iako smo na jedvite jade dobivali putovnicu, često pod pritiskom da zauzvrat izvijestimo s kim smo se susreli te koje smo knjige i novine čitali. Na takvo nešto nismo mogli pristati jer smo prozreli svu laž koja nam se desetljećima nametala kao jedina istina. Granični prijelazi bili su teži i opasniji kada smo ulazili u zemlju jer se pregledavala svaka tiskovina i svaka pisana riječ da se ne bi unijela neka pisana riječ od onih koji su čuvali i pisali istinu o događajima Bleiburga, Križnog puta i mnogih jama koje su bile zatrpane zemljom i kamenjem, ali ne i pamćenjem mnogih sudionika. Mnogi hrabri ljudi nisu mogli šutjeti, nego su hrabro i u domovini i inozemstvu iznosili istinu, poput kasnije prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji je svoje rodoljublje i istinoljubivost platio uzništvom u lepoglavskom kazamatu. Živjeli smo tako sa sviješću da treba izdržavati neko vrijeme šuteći i trpeći. Uzor nam je bio bl. Alojzije Stepinac, koji je tako strpljivo podnosio nevinu osudu i četrnaestogodišnje uzništvo u Lepoglavi i Krašiću. Bio nam je živa propovijed kako treba ustrajati u molitvi i ostati čvrst u vjeri koja je stoljećima čuvala i odgajala naš hrvatski narod.

Ove godine još je jedna obljetnica: 25 godina od osamostaljenja domovine Hrvatske, ali i od početka agresije na Hrvatsku i obrambenog rata koji je ponovno donio mnoge žrtve. Vukovar ponovno doživljava strašnu tragediju. I ova crkva svetog Filipa i Jakova, u kojoj smo mnogi bili kršteni, biva razorena i gotovo do temelja uništena. Nakon žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, kada su u Vukovaru i okolici otvorene mnoge jame i napunjene nevinim žrtvama, u Domovinskom ratu otvorene su nove i možda još veće. Grobišta i jame nakon Drugog svjetskog rata nikada se nije smjelo spominjati, a kamoli istraživati ili barem obilježiti. Ljudi su jednostavno nestajali, kako su nas desetljećima uvjeravali. Ali kako čovjek može nestati pitali smo se, a i danas se pitamo. Ne možemo to prihvatiti i zato smo danas ovdje, upravo o najvećem kršćanskom blagdanu Uskrsu, koji nam je poruka: „Ne, nisu nestali!“

Doduše, još uvijek ne znamo gdje počivaju njihovi zemni ostatci, ali vjerujemo Onome koji je pobijedio smrt i otvorio vrata raja. Vjerujemo da su naši pokojni ušli na ta vrata i da nas čekaju, a na nama je da ih slijedimo. Neka nas uskrsli Gospodin prati na tom putu i nama otvori vrata blažene vječnosti.