326. zavjetno hodočašće grada Varaždina Majci Božjoj Bistričkoj održano je od 4. do 6. srpnja, ovog puta u organizaciji i koordinaciji varaždinske župe svetih Fabijana i Sebastijana. Hodočašću se već tradicionalno pridružuju i druge župe šire okolice grada Varaždina kao i ostale župe Varaždinske biskupije. Središnje misno slavlje hodočašća - zavjetnu svetu misu vjernika grada Varaždina - u nedjelju 5. srpnja u 11 sati u crkvi bl. Alojzija Stepinca na otvorenom u svetištu Majke Božje Bistričke predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak.

Na početku euharistijskog slavlja mons. Zlatko Koren, župnik i rektor svetišta MBB svim hodočasnicima izrazio je srdačnu dobrodošlicu te Varaždinskoj biskupiji čestitao 18. rođendan.

Biskup Mrzljak pak nadodao je kako je Varždinsku biskupiju proglasio sveti papa Ivan Pavao II upravo 5. srpnja te je ovo trenutak kada će molitve biti upućene za čitavu Varaždinsku biskupiju, njene župe i župne zajednice. Svetište Majke Božje Bistričke pamti mnoge znamenite događaje, „između ostalog zasigurno najpoznatiji je 3. listopada 1998. kada je na Mariji Bistrici Ivan Pavao II proglasio blaženim Alojzija Stepinca koji je uz sv. Marka Križevčanina zaštitnik naše biskupije. Molimo da blaženi Alojzije Stepinac bude proglašen i svetim i da bdije nad našom biskupijom te nam bude uzor u vjeri“ istaknuo je na početku mons. Mrzljak.

U homiliji je biskup rekao:

"Ovih dana diljem naše Domovine, a vjerujem i po cijelom katoličkom svijetu, slave se mlade mise. Prve svečane mise novozaređenih mladih svećenika. Te mlade mise oni slave u svojim župnim crkvama, a zatim se okupljaju sa svojim roditeljima, braćom i sestrama i ostalom rodbinom, prijateljima, oko obiteljskog stola. Tko su ti mladi svećenici, mladomisnici? Oni su sinovi svojih roditelja. Svojega oca i majke, izrasli su u svojim župnim zajednicama, školovali se sa svojim vršnjacima, s njima dijelili dječje nestašluke i mladenačke nesporazume, ali su u nekom trenutku osjetili jedan poseban poziv. Božji poziv u duhovni stalež. Možda su ih na taj korak poticali roditelji, župnik, braća i sestre, možda su mnogi na tu nakanu molili, a oni su se na neko vrijeme tada i kroz nekoliko godina odvojili, posvetili pripravi za duhovni poziv. S njima su bili njihovi odgojitelji, profesori, kolege, s kojima su razmjenjivali mišljenje i poticaje. S njima su zajedno molili, završili potrebni studij i tada su poslali molbu svome biskupu da ih zaredi najprije za đakone, a onda i za prezbitere, svećenike.

Nakon ređenja vraćaju se u svoju obitelj, svoju župnu zajednicu, svi se raduju tim novim radnicima na njivi Gospodnjoj. Jesu li to sada oni isti mladi ljudi koji su prije nekoliko godina otišli od svojih roditelja, odvojili se od svojih osnovnoškolskih prijatelja i susjeda, otišli iz svojih župa? Odgovor je: "I jesu i nisu". Otac i majka će reći: "To je naš sin, to je dijete naše ljubavi". Kolege i prijatelji reći će: "To je naš susjed, prijatelj, zajedno smo dijelili školske brige i dječje nestašluke."

No, s druge strane, to je sada ipak jedan poseban čovjek, opečaćen svetim redom –  zauvijek. In aeternum.

Govorim vam ovo potaknut današnjim odlomkom svetoga Evanđelja po Marku. Možemo malo slikovito reći da Isus dolazi u svoj zavičaj proslaviti, recimo to tako, svoju mladu misu i počinje poučavati u sinagogi. Mnogi su ga slušali i divili su se onom što On čini, a onda su pitali odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin i brat Jakovljev i Josipov i Judin i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama? I sablažnjavahu se o Njega.

Isus doživljava neuspjeh na svojoj "mladoj misi". Čudimo se: kako se to može dogoditi? Umjesto da budu ponosni na svojega mještanina i rođaka, oni nisu povjerovali i Isus se čudio njihovoj nevjeri.

Što se to dogodilo s ljudima s kojima je do tada živio i radio? Nisu prepoznali da On ima sada jednu novu zadaću. On više nije samo jedan od njih, On govori i poučava u Ime Svoga Oca na nebesima, Svojega, ali i našega Oca. Takvu zadaću dobiva i svećenik kod svojega ređenja. On je poslan naviještati Evanđelje – Radosnu vijest. Zato se godinama pripremao da bi sam ušao u misterij Božjeg djelovanja u svijetu, u misterij Crkve. U svojem vlastitom životu usvaja Riječ Božju da bi o njoj propovijedao i životom svjedočio.

Svećenik ne povlađuje ljudima, ne govori ono što se njima sviđa, ne želi ugađati ljudima. Uvijek postoji ta napetost između svijeta i onoga koji nije od ovoga svijeta, a to je učitelj iz Nazareta. Dolazi k svojima u Nazaret, a njegovi mu ne vjeruju.

Čuli smo i u današnjem prvom čitanju iz knjige proroka Ezekiela kako Bog šalje proroka svojem narodu.
Kaže ova knjiga: "U one dane: Uđe u me duh te me podiže na noge i ja čuh glas onoga koji mi govoraše. I reče mi: "Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima." (Ez 2, 2-5)

Riječ Božja uvijek je nova, ona za nas kršćane nije samo povijest, ona je i sadašnjost i budućnost i vodi nas prema vječnosti. Zato i danas možemo prepoznati ponajprije kod nas samih, ali i u svijetu u kojem živimo tu tvrdokornost i okorjelost srca. Ne želimo prihvatiti i čuti Božji govor, nego radije prihvaćamo i slušamo govor svijeta koji je često u suprotnosti s Božjim govorom i Božjim zapovijedima. I zato, razmišljajući upravo o tim Božjim riječima pitamo se sasvim konkretno: Kakve zakone donose današnji zakonodavci? Lijepo je čitati u našem Ustavu: svaki čovjek ima pravo na život. Lijepo je čuti kako se sav kulturni svijet bori protiv smrtne kazne. Zašto se onda ipak smije, po zakonu, ubiti one koji su najneviniji i najslabiji? Zašto se smije ubiti nerođene ljude? Žalosti nas ovih dana objavljena vijest da je varaždinska bolnica prva u Hrvatskoj po broju abortusa ili jasnije rečeno po ubojstvu nerođenih ljudi. Zato, neka ovogodišnje naše 326. Zavjetno hodočašće našega grada Varaždina bude vapaj milosrdnom Bogu da nam oprosti taj, u Nebo vapijući grijeh.

Papa Franjo neprestano govori o milosrdnom Bogu. Najavio je i jubilejsku godinu Božjeg milosrđa koja će biti otvorena na blagdan Bezgrešnog začeća BDM 8. prosinca ove godine. Imamo mnogo razloga radovati se toj godini i tražiti oproštenje za osobne i zajedničke grijehe koje smo učinili prema bilo kome i bilo kada.

Kakav je naš Obiteljski zakon i prepoznajemo li u njemu uopće obitelj kako ju je zamislio Stvoritelj opisujući na prvim stranicama Biblije? Može li obitelj biti bilo kakva zajednica ili samo zajednica jednoga muškarca i jedne žene i njihove djece? Naglašavam ovo jednog i jedne, jer su na vidiku već neke druge mogućnosti u ime tobožnje slobode čovjeka. Kako uopće definirati slobodu čovjeka? Postoji li u toj slobodi i odgovornost? Odgovornost na koju nas poziva upravo ovih dana papa Franjo u najnovijoj enciklici Laudato si – Hvaljen budi.

Odgovorni smo za ovu našu zajedničku kuću, kako ju naziva, kuglu zemaljsku. Kako ćemo se ponašati na bilo kojem području života: bilo moralnom, bilo gospodarskom, bilo ekološkom i svakom drugom koji doprinosi boljem životu na zemlji koju nam je Bog stvorio i darovao da na njoj živimo, da je izgrađujemo i da njome upravljamo?

Nas vjernike ne smije nikada obuzeti pesimizam. Ne smijemo živjeti u strahu i bojažljivosti, ne smijemo malaksati zbog naše nesavršenosti i naših grijeha. I zato smo kao utjehu slušali ovaj odlomak iz poslanice sv. Pavla koji govori o tome kako mu je dan trn u tijelu anđeo Sotonin da me udara, kaže sv. Pavao, da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina da odstupi od mene. A on mi reče: "Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje. Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak." (2Kor 12, 7-10)

Kada sam slab, onda sam jak. Kad osjetim tu ljudsku slabost, onda mogu više osjetiti Božju snagu i Božju blizinu. I zato smo, osjećajući upravo tu ljudsku slabost došli danas u ovo svetište BDM - Majke Božje Bistričke da bismo u svojem životu osjetili Božju snagu koja nam je potrebna u osobnom, ali i društvenom životu. Svjesni smo da ne možemo i ne smijemo graditi svoj život bez Boga. Poznate su nam one riječi psalmista: "ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji". A upravo to možemo osjetiti promatrajući život današnjega čovjeka, današnjega društva u našoj Domovini, ali i u cijelom svijetu.

Ljudi nastoje graditi život bez Boga. I kakav je uspjeh? Prosudite sami. Nemojmo dopustiti da se Isus čudi našoj nevjeri kao kod svojih sunarodnjaka u Nazaretu. Mi radije zavapijmo i uputimo svoje molitve prvoj i najvažnijoj vjernici, Majci Isusovoj i našoj Majci: umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obrati mila Majčice sve izgubljene."

Nakon euharistijskog slavlja, skauti Zadruga Varaždinske biskupije i Zagrebačke nadbiskupije pred varaždinskim biskupom mons. Josipom Mrzljakom te brojnim svećenicima položili su obećanja vjernosti Bogu, Crkvi, Domovini i skautskim zakonima. Biskup je izrazio radost što su skauti posvjedočili kako je Crkva živa Crkva živih mladih te je rekao kako se iskreno raduje što katolički skauti rastu svakim danom u Varaždinskoj biskupiji, ali i u svim drugim biskupijama u domovini.