VARAŽDIN, 10.4.2022.

---

Na Nedjelju Muke Gospodnje, Cvjetnicu, varaždinski biskup Bože Radoš predsjedao je misnim slavljem u 11 sati u varaždinskoj katedrali. Uz biskupa su koncelebrirali umirovljeni biskup Josip Mrzljak, generalni vikar Antun Perčić, kanonici Stolnog kaptola Mirko Horvatić i Josip Koprek te biskupov tajnik Marko Domiter.

Prije svete mise vjernici su se okupili u parku iza katedrale, gdje je bio blagoslov grančica i navještaj evanđelja o Isusovom ulasku u Jeruzalem. Potom je uslijedio svečani ophod prema katedrali kao spomen Isusovog ulaska u Jeruzalem.

U pjevanju Muke po Luki sudjelovali su preč. Josip Koprek u ulozi evanđelista, vlč. Marko Domiter u ulozi Isusa dok su solisti i članovi katedralnog zbora pod ravnanjem orguljaša Višeslava Jaklina otpjevali uloge Petra, učenika, sluškinje, glavara svećeničkih, vijećnika i svjetine, Poncija Pilata, vojnika, obješenih zločinaca i satnika.

Nakon navještaja muke Gospodnje biskup Radoš je okupljenim vjernicima izrekao svoju homiliju. Uvodno je rekao kako se nada da smo svi okupljeni slušali navještaj muke kao učenici jer „onaj koji sluša kao učenik, dopušta da mu riječ dođe do ušiju, da pođe do njegove nutrine, da sam bude zahvaćen i da u drami Isusovog života osjeti da je to i drama moga, našega života, drama svakoga Isusovog učenika.“

U nastavku homilije biskup je promišljao nad licima onih koje je Isus susreo u zadnjih nekoliko sati svoga zemaljskog života. More zla i mržnje saželo se u nekoliko sati Isusove muke, more zla i mržnje pokazuje se na licima onih koji su pratili Isusa, ali bilo je među njima i tračaka pažnje, ljubavi nježnosti. Razmatrao je tako biskup Radoš nad licem Isusovih učenika; Jude, koji izdaje Onog koji ga je odabrao, pozvao, ljubio, i Petra koje je snažno i moćno dok obećava, ali pospano kada treba bdjeti uz Isusa i plašljivo kada treba stati uz Njega. U Isusovim posljednjim satima gledamo tvrda i ogorčena lica židovskog Sinedrija koji su spremni otpisati čovjeka za svoje ciljeve bilo vjerske, bilo nacionalne, bilo političke. Gledamo u kukavičko lice Pilata koji zna da je Isus nevin, ali ne postupa po svojoj savjesti već navlači lice suca te pred licima svjetine iz kojih zrači mržnja osuđuje Isusa na smrt. Promatrajući Isusovu muku uočavamo i nemilosrdna lica vojnika koji Isusa tuku, ismijavaju i naposljetku razapinju. I u tim trenucima pojavljuje se lice cinika, opakih ljudi, glavara koji Isusa prate do Golgote, preziru ga i izruguju Mu se na križu tražeći da se spasi s križa, da im da znak da je Božji pomazanik.

Promatrajući ova lica, nastavio je biskup Radoš, postajemo svjesni da čovjek i danas preuzima ove iste uloge, da je i danas spreman uzeti oružje u ruke i ubijati druge ljude, ubijati nedužne. Dok se zgražamo nad tim licima pozvani smo preispitati svoje lice, da se na nama ogledaju izrazi lica onih drugih sudionika i svjedoka Isusove muke: lice Šimuna Cirenca, lice satnika koji u trenutku Isusove smrti prepoznaje u Njemu Boga koji umire iz ljubavi, sažaljivo lice žena, lice desnoga razbojnika koji prepoznaje trenutak, priliku za spas svoje duše.

Od svih ovih lica najvažnije je da u Isusovom izmučenom licu prepoznamo lice Očevo: „da, lice tvoje Gospodine ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene“, citirao je biskup psalam 27 te podsjetio na događaje Isusovog života u kojima je Otac otkrio svoje lice. Očevo lice ostalo je skriveno Isusu od molitve  u Getsemanskom vrtu, ali Isus je spreman prepustiti se u Njegove ruke i dok ga ne vidi, vjerujući da vrši Očevu volju: „da nije došao spasiti sebe nego je došao spasiti svoju braću, svakoga od nas. Nije došao da izbjegne smrt nego da prođe kroz smrt, da isprazni snagu smrti, da uđe u smrt i ubije njezin žalac. U stvarnosti Otac ga ne izbavlja od toga časa nego Otac će progovoriti svom pažnjom, svom snagom u uskrsnom jutru, progovorit će kroz Život.“

Na kraju homilije biskup Radoš spomenuo se i Dana mladih koji se od 1984. godine obilježava na nedjelju Cvjetnicu po želji svetog Ivana Pavla II. Mladi su ljudi u cvijetu, privlače svojom ljepotom i snagom, ali nije cilj ostati mlad nego sazreti kroz darivanje, muku, trpljenje, da znamo ljubav ugraditi u svoj život tako da bude plodonosan za druge.

„Isusova muka nije cilj, ona je samo put Isusove ljubavi“, rekao je biskup Radoš i zaključio homiliju molitvom: „neka nam Gospodin dadne milost da ga osjetimo, neka nam dadne pogled vjere da osjetimo, vidimo i već sada živimo radost Uskrsa, radost novoga, trajnoga života.“

Na kraju svete mise biskup Radoš potaknuo je vjernike na ozbiljan i sabran hod kroz otajstva Velikoga tjedna, sudjelovanje u liturgijskim slavljima i pristupanje sakramentu pomirenja.

---