MACINEC, 18.12.2021.

---

O 140. obljetnici blagoslova župne crkve Pohoda Blažene Djevice Marije u Macincu, varaždinski biskup Bože Radoš posvetio je novi oltar u subotu 18. prosinca tijekom misnog slavlja koje je započelo u 11 sati.

Na svetoj misi koncelebrirali su preč. Ivan Herceg, dekan Štrigovskog dekanata i župnik u Nedelišću, zatim vlč. Stjepan Markušić, župnik domaćin te još desetak svećenika.

Na samom početku vlč. Markušić pozdravio je biskupa uime čitave župne zajednice, prisjetio se povijesti izgradnje i nastanka ove crkve te istaknuo zahvalnost i donedavnom porečko-pulskom biskupu Draženu Kutleši na daru svetačkih moći bl. Miroslava Bulešća koje će biti ugrađene u novi oltar.

Liturgija je započela blagoslovom vode kojom je biskup poškropio okupljeni narod u znak pokore i spomen krštenja, a zatim je poškropio i novi oltar. Nakon svečane Slave i zborne molitve uslijedio je navještaj riječi Božje, a potom i biskupova homilija.

Tumačio je navješteni izvještaj iz evanđelja upravo o Marijinom pohodu Elizabeti. Te dvije žene snažno poručuju da je začeće njihove djece, ali i svakog djeteta – dar Božji. U ovom susretu njih obje pogled okreću Bogu. Elizabeta Bogu zahvaljuje dok Ga Marija veliča hvalospjevom. Dijete Ivan, pak, u Elizabetinoj utrobi naviješta novu radost koja će razveseliti čitav svijet.

I u ovom trenutku Marija izražava svoju poniznost koja je veličina pred Bogom. Govori o Bogu koji je učinio velika djela u njezinom životu. „Kakav lijep molitveni stav“, ističe biskup Radoš te dodaje, „mi često govorimo o tome što smo mi učinili u životu, dali Bogu i znamo se zanijeti, i u tome izgubiti. Jedini temelj na kojem trebamo graditi odnos s Bogom je vidjeti što je to Bog u mom životu učinio. Kad vidimo to, onda ćemo vidjeti da ništa nije naše, nego je sve to dijelo Božje i pripada Onome koji je spreman velika djela učiniti u našem životu. Marija je žena koja vraća svakog vjernika na pravi stav - na Krista, Boga koji čini velika djela a za sebe će kazati da je neznatna službenica Gospodnja.“

Rekao je biskup i kako je Elizabeta izrekla prvu ispovijest vjere, da je Isus spasitelj, da On dolazi spasiti narod svoj, a oltar u crkvama ne možemo odvojiti od čina Isusovoga spasiteljskoga djelovanja, od Njegovoga pashalnoga otajstva, od Njegove muke, smrti i uskrsnuća.

„Uvijek pored oltara stoji lijepo izložen stavljen križ. Žrtva križa se pretače. Ona se rađa i dobiva svoj vrhunac na ovome stolu, na ovome žrtveniku. S ovog žrtvenika će poteći novi život. Ovo je mjesto ne kojem se Krist ponovno rađa…Pristupit ćemo ovome stolu gdje se Bog rađa, lomi, okuplja nas, daje nam sebe sama, da idemo kroz život osnaženi, kao Njegova djeca koja su nahranjena Njegovim Tijelom.“, naglasio je mons. Radoš.

Pojasnio je i kako oltar ima i šire značenje: njega uvijek posvećuje biskup kao znak zajedništva u jednoj Crkvi, a moći mučenika ugrađene u oltar, znak su povezanosti s proslavljenom, sveopćom Crkvom.

„Dok slavimo svetu misu, otvorena su vrata i Neba i zemlje, združuju se građani i Neba i zemlje, postajemo jedan Božji narod. Još putujemo, a već imamo korak u kraljevstvu nebeskom gdje nas Gospodin očekuje i gdje nas, kao svoju djecu, čeka i za nas je već pripravio mjesto po stolu, po žrtveniku svome.“, zaključio je svoju homiliju biskup Radoš.

Uslijedila je ispovijest vjere, litanije svih svetih, a zatim i sam obred posvete oltara: ugradnja svetačkih moći bl. Miroslava Bulešića, zatim posvetna molitva, mazanje svetom krizmom te paljenje tamjana i kađenje oltara. Potom, opremanje i osvjetljenje oltara te sveta misna žrtva.

Prije završnog blagoslova domaćin vlč. Markušić darovao je zahvalnicu biskupu Radošu te preč. Mariju Kopjaru, predstojniku Ureda za liturgijski pastoral i sakralnu arhitekturu, za kojeg je rekao da je vrlo zaslužan za novi oltar te zauzet u obnovi krovišta.

Župnik Markušić istaknuo je i kako ima mnogo onih koji su ugradili svoj trud u ovo velebno slavlje te svima od srca zahvaljuje.

I biskup Radoš je na kraju uputio riječi zahvale župniku, župljanima, svim okupljenim svećenicima, „rukama koje su radile, darivale, a posebno onim rukama koje su se sklapale (na molitvu) da bi ovaj oltar i ova zajednica živjeli.“ Zahvalio je i pjevačima na lijepom pjevanju bez kojeg, kako je rekao „ bi se teško moglo osjetiti da je ovo gozba, najveće slavlje koje mi ljudi na zemlji možemo činiti, imati i u njemu sudjelovati.“

Završno je sve pozvao na molitvu bl. Miroslavu Bulešiću da zagovara čitavu Varaždinsku biskupiju te, kao zaštitnik mladih svećenika, izmoli nova svećenička i redovnička zvanja, osobito iz Župe Macinec.


 

---