ZAGREB, 25. 4. 2020.

---

Varaždinski biskup, mons. Bože Radoš, u subotu 25. travnja, na blagdan svetoga Marka evanđelista, uvečer uoči 3. Vazmene nedjelje, gostovao je u emisiji “Sutra je dan Gospodnji” na Hrvatskom katoličkom radiju.

Urednica i voditeljica emisije je novinarka Tanja Maleš, a biskup se u razgovoru, između ostaloga, osvrnuo na evanđeoski ulomak koji donosi 3. nedjelja po Uskrsu, a koji prati dvojicu Isusovih učenika na njihovom putu u Emaus. Najprije je biskup pojasnio zašto je i kako Isusova Riječ bila važna da ga učenici prepoznaju.

- Naš je Bog onaj koji govori i koji govorom stvara. Kažu nam prve stranice Svetoga pisma; “I reče Bog”. Bog kada stvara, onda stvara svojom riječju i ne prestaje govoriti. Riječ Božja nam govori tako jasno da Bog stalno govori. Traži dobro uho koje može čuti, dobro srce koje može primiti, a onda daje i jezik da Božju riječ mogu i prenijeti. On želi s Riječju biti povezan sa svojim narodom, sa čovjekom. Štoviše, tu Riječ će upisati i u kamen, da bude Riječ koja je vidljiva, Riječ koja se ne briše. Božji cilj je upisati Riječ u ljudsko srce. I zaista Bog upisuje svoju Riječ u srce jedne priproste djevojke iz Nazareta da bi bio s nama. Njegova riječ nošena njegovim glasnikom, anđelom, postaje živa riječ prisutna među nama. Živa riječ nam govori, navikava nas na Božji govor i njegovu logiku i ljubav. Zato je za nas Riječ ključna, ona se uvijek treba utjeloviti. Trebamo dobro uho da čujemo da se Riječ može utjeloviti u našu nutrinu jer želi tako boraviti s nama. Zato je ona tako važna za razumijevanje Isusa koji je Riječ tijelom postao - kazao je biskup.

Od “Hosana!” do “Raspni ga!”; nada apostola leži u grobu

Dvojica učenika na putu u Emaus, tijekom kojeg su razgovarali i raspravljali o onome što se nedavno dogodilo, bili su istovremeno i razočarani, ali i zbunjeni. Biskup njihovo razočarano stanje objašnjava činjenicom da se vraćaju iz Jeruzalema gdje je pokopan učitelj koji im je dao nadu, koji je bio ispunjenje njihovog života. Isus im je, reče biskup, dao ono što im nitko nije dao, pa su bili zato spremni za njim poći do na kraj svijeta.

- Isus im je obećavao jedno novo Kraljevstvo, o čemu su oni i sanjali. Ali na Veliki petak dogodilo se nešto strašno; pojavio se jedan “virus” koji je najprije zarazio židovske svećenike i poglavare, a oni su taj “virus smrti” brzo prenijeli u masu. Od onog “Hosana!”, narod je počeo klicati “Raspni ga!” Za Isusove učenike to je bilo strašno. Na križu, znaku prokletstva, visi onaj koji je bio njihov blagoslov, život i nada. Njihovo razočarenje je potpuno, jer je njihova nada sad u grobu. Oni taj grob nose sa sobom. Žele pobjeći iz mjesta koje je “zaraženo”, ali su i sami “zaraženi smrću” i bježe tamo gdje misle da će započeti novi život, jedno novo disanje. Jesu li bili zbunjeni? Sve ih je ovo zbunilo. Zbunile su ih i one žene koje su imale novo viđenje, za koje bi učenici htjeli da što prije prođe. Isključili su tu mogućnost. Učenici kada bježe iz Jeruzalema, bježe i od groba, a zapravo nose u sebi grob u kojem su uz Isusa pokopali i sebe. Nisu svjesni da nose mrtvački kovčeg u kojem leže. Ovo je i slika Crkve. U Crkvi se uvijek događaju razočarenja. Oni koji se i danas razočaravaju u Crkvu, imali su svoju nadu, sliku i viziju Crkve i Boga. Odlaze iz Crkve zato što se nije ostvarilo što oni očekuju. Učenici dok to govore, iznose i svoj credo - u kakvog su to Mesiju vjerovali. Vjerovali su u Onoga koji je moćan na riječi i djelu, te koji ima obnoviti novo Kraljevstvo Izraesko. Toliko nade su polagali u njega, ali njihova očekivanja, nisu ujedno i očekivanja Mesije za kojim su išli do Jeruzalema te koji je prošao križ, patnju i grob. On ima drugi credo koji im želi donijeti - poručio je biskup Radoš.

Put u Emaus slika Isusove pedagogije

Evanđelist Luka prenosi kako je dvojici apostola bilo uskraćeno prepoznati Isusa. Učenici nisu imali otvorene oči, nutrinu, srce, a ni razum, objašnjava mons. Radoš, te dodaje kako nisu previše bili ni raspoloženi prema tom “strancu” koji ih je posjetio. Ipak, Isus im pristupa na jedan drugačiji, lijep, način.

- Isusova pedagogija je ‘otvaranje očiju’. Ali prije nego im otvori oči, treba im otvoriti dušu. Traži od njih da mu iznesu i kažu sve što ne mogu podnijeti. Zato će započeti priču o sebi i svojim doživljajima, nadanjima i očekivanjima koja se nisu ispunila. Doći će tako do praznoga groba, mjesta gdje treba svjetlo koje će probiti njihove oči. Još ga ne mogu prepoznati jer nemaju ono svjetlo koje svijetli u Isusovom grobu. To je svjetlo novoga života. Božje svjetlo koje želi prosvijetliti svakog čovjeka. No, da bi došli do tog svjetla, treba proći sav taj proces pražnjenja, iznošenja onog bolesnog i mrtvog iz svoje nutrine. Treba proći otvaranje njihovih pameti da mogu razumjeti. Za tako što je potrebna Riječ Božja - poručuje biskup.

Učenici su Isusa prepoznali tek nakon što je uzeo kruh, izrekao blagoslov, razlomio ga te im dao da blaguju. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše. U svome razmatranju u radijskoj emisiji “Sutra je dan Gospodnji” varaždinski biskup Bože Radoš je podvukao nekoliko važnih stvari koje su se dogodile prije nego što je isus razlomio kruh, dakle prije nego što su ga učenici mogli prepoznati.

Euharistija stol Riječi i stol Kruha

- Krist im je zagrijao nutrinu da bi mogao zapaliti onu vatru koja je potrebna da se kruh može ispeći na toj vatri. Oni su mrtvi. Očito je da im je najprije dao malo daha da mogu govoriti. Oni su spora i bolesna srca, a On dolazi kao “kardiolog” koji liječi njihovo srce da bi moglo imati mjesta za primiti kruh koji on želi ispeći zajedno s njima. On peče euharistijski kruh zajedno s nama. To je i ljudski i božanski dar. Oltar na kojem želi ispeći taj kruh je nutrina apostola. Znakovita je povezanost ovoga kruha i njegove nutrine. Kad razlomi kruh oni ga prepoznaše. Prepoznali su ga prema gesti Posljednje večere u kojoj sad prepoznaju da je to slomljeni život. Isusov život je slomljen, na križu je potpuno slomljen iz ljubavi prema njima i prema Ocu. Slomljeni život je plod ljubavi koja se potpuno lomi da bi se mogla dijeliti onima koji su gladni. Možda su te večeri započeli jedan proces koji tek sada probija u njima; da Ljubav koja se daje i potpuno lomi, ne može imati grob kao mjesto konačnog boravka. Ali mora proći kroz grob. U ovom susretu, u slomljenom kruhu i Isusu koji je sad s njima, oni prepoznaju da je prošao kroz grob, ali da ga grob nije zaustavio. Prepoznaju da je križ onaj koji spašava i pokazuje da se Bog lomi, ali ne kao konačni cilj, već kao put prema novom životu. I samo tako možemo razumjeti ovo Kristovo lomljenje u euharistiji, to je obnavljanje Kristove žrtve. To je žrtva koja spašava svijet i koja nas upućuje da grob ne može imati zaključana vrata pred ljubavi, jer ljubav je ključ koja otključava grob, posvemašnja i potpuna Božja ljubav.

Isus je učenicima tijekom susreta najprije tumačio Sveta pisma, a potom pred njima lomio kruh. Ta nas gesta upućuje i na naša euharistijska slavlja gdje imamo dva stola - stol Riječi i stol Kruha. Ovu crticu varaždinski biskup koristi kao poziv svima nama, da svaki puta kada zaboravimo što je to euharistijsko slavlje, da se vratimo upravo ovoj slici koja nas vraća na pravi put.

- Lijepo se oslikavaju dva stola; stol Riječi u kojem Isus povezuje i upućuje apostole da prepoznaju kako je Sveto pismo u sebi živi organizam, da vide ključno; krv koja teče s njegovog križa. Ona je ta životna snaga koja povezuje i Stari i Novi zavjet. Potrebna je Riječ koja će nas uvesti u tajnu Isusove muke i križa. Potrebna je i Riječ s križa. Put u Emaus završava s lomljenjem kruha kao vrhuncem. Ne može se učenicima dogoditi lomljenje kruha ako nisu prošli taj put, ta dva stola nad kojima Isus lomi kruh i povezuje sve što je nepovezano u njihovom životu. On povezuje onu prekinutu nit; grob koji ne odvaja, nego vodi prema Ocu. Savršena je to slika euharistije - poručuje biskup Radoš.

“Kao borci koji trče nazad u bitku i dišu novim plućima”

“Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?”, pitaju se učenici nakon što su prepoznali Gospodina, a On im iščeznu s očiju. Gorjelo je srce u njima što rezultira trima divnim posljedicama. Najprije su dobili snagu da mogu trčeći se vratiti u Jeruzalem pronaći preostale učenike. Zatim se rađa toplina njihovih međuljudskih odnosa što rezultira i lijepom komunikacijom, a na kraju ih obasipa blagoslov povratka kući; u dvoranu u kojoj su blagovali kao obitelj.

- Prvo što primjećujemo je da učenici trče. Više nisu invalidi koji se vraćaju s bojišta na kojem su izgubili bitku. Sada su borci koji trče nazad, njihov je motor ispunjen benzinom. Dišu novim plućima, novim duhom. Već su bili na izdisaju, a sada dobivaju zdrava pluća, bogatstvo novoga duha. Nisu čekali drugi dan, već trče istu večer. Dobro je naglasiti i njihovu komunikaciju. Ona je plod susreta s Isusom te njihova srca više nisu hladna, već gore. Na početku se spominje da idu putem i svađaju se. Ne mogu kontrolirati ni misli, ni riječi, ni ton. No, kad ulaze u kuću oni zajedno govore, njihove riječi su tako blage. “Ostani s nama Gospodine”. Kada se dogodi da srce nije hladno prema Bogu, nije hladno nikada ni prema ljudima. Treća posljedica je da trče u zajednicu, u zajednicu koja je okupljena - vraćaju se u Crkvu. To je mjesto gdje oni trebaju navijestiti i priopćiti svoje iskustvo. Tu sada mogu slaviti, a ne vratiti se se više u Emaus. Snaga je u njima takva da moraju doći među one koji su im najbliži, među učenike kod kojih se, isto kao i kod njih, dogodio lom - kazao je tijekom emisije “Sutra je dan Gospodnji” na HKR-u biskup Bože Radoš.

---