DRAŠKOVEC, 16. 8. 2013.

Blagdan sv. Roka, svoga nebeskog zaštitnika, osobito svečano proslavili su u župi Draškovec u donjem Međimurju brojnim duhovnim događanjima u sklopu manifestacije "Rokovo u Međimurju 2013.".

U prigodi 253. godišnjice zavjeta sv. Roku, uz domaće župljane, okupili su se mnogobrojni vjernici iz međimurskih župa i okolice. Središnje hodočasničko misno slavlje na sam blagdan sv. Roka u petak 16. kolovoza predvodio je na otvorenome u perivoju sv. Roka mons. Ivan Šaško, zagrebački pomoćni biskup, u zajedništvu s 20-tak svećenika. Misi je prethodila velika svečana procesija sa svečevim kipom kojeg su nosili članovi župne udruge "Prijatelji sv. Roka", a nakon mise hodočasnici su sudjelovali u ophodu oko glavnog crkvenog oltara i štovanju moći sv. Roka.

Sve je okupljene na početku slavlja pozdravio domaći župnik vlč. Matija Vonić, koji je pozdrav uputio i hodočasnicima iz Mađarske, a nazočili su i predstavnici lokalne vlasti, međimurski župan Matija Posavec i preloški gradonačelnik Ljubomir Kolarek.

Biskup Šaško u uvodu mise naglasio je kako se ljepota ovog slavlja nalazi u zahvalnosti iz koje se širi ljubav koja rađa plodovima radosti bližnjih. Danas ovdje molimo zagovor svetog Roka za naše životne putove i osobne nakane, za cijelo Međimurje, da bude nebeski pratitelj svih koji žele ići putem poniznosti i nesebičnosti. Ovdje sudjelujemo u najljepšem daru Božje prisutnosti i ljepote neba, po kojoj u bližnjima prepoznajemo Isusa. Ovdje se slabost očituje kao jakost, ovdje žrtva izrasta u hvalospjev dobra, ovdje se prepoznajemo kao braća i sestre po istome daru Duha Svetog koji je vodio svetog Roka, poručio je biskup Šaško.

U homiliji je mons. Šaško napomenuo da je život ovoga sveca ostavio za sobom dva temeljna obilježja koja ga osobito privlače i govore o ljepoti kršćanstva: o nesebičnosti i dubokoj čežnji. S pomoću njih sveti Rok i danas govori našim životima, pojedincima i Crkvi u cjelini. Te dvije odrednice pronalazimo u hodočašću i u ljubavi. Postoji duboka povezanost u iskustvu svetog Roka, bogatog mladića koji je čuo i usvojio evanđeosku poruku do krajnjih granica, ostavio svoja dobra i uputio se prema nepoznatoj zemlji. Sve što je učinio u životu prošlo je poput sjene, ništa nije tražio za sebe i činilo se kao da nije ostavio ništa važno u ljudskoj povijesti. Doslovno je ostao neprepoznat od najbližih i odbačen za života. Za sobom nije ostavio nikakva djela, no on sam bio je Božje djelo u odnosu s drugima, u odnosu prema stvorenom svijetu. Sveti Rok prošao je ovim svijetom poput sjene, ali je ostavio neuništiv znak jer taj znak ne pripada čovjeku, već dolazi od uskrslog Krista.

Kršćanstvo nas uči po svojim svetima da najveći spomen na nekog čovjeka ostaje onda kada se brine za druge. Sveti Rok nas svojim hodočašćenjem poziva da provjerimo je li naš pogled usmjeren prema ispravnome cilju i da postanemo ljudi koji u traženju sreće neće ulaziti tamo gdje ona ne postoji i gdje znamo da ne postoji. Hodočašće je slika da ovaj svijet ne može ponuditi trajnost, da je naš život hod obraćenja koji nas suočava s našim grijesima i otvara prostor nutarnje slobode kao Božji dar. Sveti Rok i nas danas pita koja su nam uporišta, na što se oslanjamo, od čega živimo. Ako odbacimo kao uporišta kršćanske vrijednosti, pitajmo se onda koja su nam to uporišta na kojima živimo. Svetom Roku izvorište se nalazilo u vjeri koju pokreće Božja ljubav prema čovjeku.

Rokov je pristup zadivio europski svijet i ostao prisutan stoljećima. Shvatio je da je zemaljski sjaj uvijek taman ako nema ljubavi i da je najveća ljudska tama sjajna ako je odjenemo ljubavlju. Znao je da pred njim u drugome čovjeku stoji Gospodin gladan, žedan, gol, zatočen i bolestan. I kada se umorite od činjenja dobra, kada vam se čini da nema nikakvog smisla, kada se zauzimate za istinu i ljepotu ovog svijeta, zazovite svetog Roka. Znakovito je da se u današnjem Evanđelju ne spominje riječ ljubiti, nego samo ono što učinismo i ne učinismo.

Današnja svetkovina neka je vrsta rekapitulacije Kristova utjelovljenja jer samo u konačnim Božjim očima otkrivamo punu vrijednost Kristova dolaska na zemlju, punu vrijednost drugog čovjeka u kojem čitamo Božju prisutnost. U vremenu kada se sve nastoji virtualizirati, rastjeloviti, kršćanstvo nastoji čuvati i naviještati ljepotu ljudskog tijela kao hrama Božjeg duha. Zato je predivno da ovaj blagdan dolazi nakon svetkovine Marijina uznesenja u nebo dušom i tijelom. Nitko danas toliko ne brani dostojanstvo ljudskog tijela kao kršćani. Treba shvatiti da je svako dobro djelo za drugoga djelo učinjeno samome Kristu. Ljudi sami odlučuju svojim ponašanjem: učiniti ili ne učiniti. Najteža je osuda i kazna ne biti prepoznat od Boga jer mi nismo Njega prepoznali u sakramentu svoje braće i sestara, malenih i odbačenih. Isus se potpuno poistovjećuje s njima.

Čudo ljubavi koje je svetog Roka učinilo darom drugima i nas preobražava u nove ljude. Ovdje nismo došli slaviti kao da smo kršćani, nego smo ovdje jer smo vidljivo Kristovo tijelo u svijetu koje treba progovarati pa makar prolazilo zemljom poput sjene jer onaj koji ostaje jest Bog koji nas ne prestaje voljeti jer Njegova je ljubav vječna, neke su od misli koje je biskup Šaško uputio u svojoj homiliji.

Duhovna priprava i mnogobrojna događanja počela su u utorak 13. kolovoza. Trodnevnicu je vodio fra Marko Pustišek iz Čakovca. Prvog dana trodnevnice održana je pjesnička večer, drugog dana u srijedu priređen je nastup puhačkih orkestara, a trećeg dana koncert klasične glazbe.

Na samo Rokovo proslavljena je i misa za bolesnike, mladi iz Zajednice Cenacolo priredili su koncert kod kipa sv. Roka na trgu ispred župne crkve, nastupio je KUD iz mađarskog Sümega, te je, uz ostale duhovne i društvene sadržaje, navečer održan i 7. festival duhovne glazbe "Sveti Rok 2013".

Jasminka Bakoš-Kocijan