VARAŽDIN, 2013. 

Braćo i sestre, dragi vjernici i svi ljudi dobre volje!

Svaki čovjek, ali i svaka zajednica ljudi razmišlja o sebi, o smislu svojega života i svi smo uvijek u nekom očekivanju. Djeca očekuju kada će postati veliki, kada će završiti pojedini razred, studenti kada će položiti sve ispite i dobiti diplomu, mladići i djevojke osjećaju u sebi poziv na sklapanje nove obitelji i svi se raduju kada se to dogodi. Ženidbena slavlja radosni su događaji za rodbinu i prijatelje. Zatim očekuju kada će njihova ljubav biti blagoslovljena u novim životima. Bolesnici očekuju i nadaju se ozdravljenju. Svi ljudi uvijek očekuju dolazak nekog boljeg svijeta, svijeta trajnog mira i blagostanja. U prijelazu iz jedne godine u drugu uvijek želimo i čestitamo da nam nova godina bude bolja od prethodne i tako već tisućama godina, a na poseban način već 2013 godina od onog znakovitog događaja u Betlehemu, kada se sam Bog na poseban način pridružuje čovjeku na njegovom životnom putu. Stoljećima prije toga ljudi, a na poseban način izraelski narod, bili su u iščekivanju toga događaja. Bili su u adventu, a ta riječ znači: očekivanje, dolazak, prisutnost ili, kako mi u hrvatskom jeziku kažemo, došašće. Proroci su ih poticali i hrabrili da budu strpljivi, ali i da se pripremaju za taj pohod Boga čovjeku. Očekivanja su bila različita. Neki su očekivali događaj u sili i moći, pitajući se kada će Bog na sasvim ljudski način pokazati svoju moć i slavu. No, već prorok Izaija u 7. st. prije Krista upozorava:

„Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti, - riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“ (Iz 55, 8-9)

Otajstvo Božića, otajstvo utjelovljene Božje riječi moći ćemo prepoznati tek onda kada se pokušamo osloboditi ljudskoga načina razmišljanja, ljudskih misli i putova i približiti se Božjem načinu razmišljanja i djelovanja. No, čovjek 21. stoljeća nije baš spreman ostaviti svoje zamisli i prikloniti se u poniznosti načinu Božjega djelovanja. Čovjek našega vremena je samouvjeren i misli da je kadar sve protumačiti i sam svojim ljudskim snagama voditi svijet u svakom pogledu na moralnom, gospodarskom i svakom drugom području. Svjetlo iz Betlehema nastoji se nadjačati svjetlom i blještavilom naših gradova, ulica i trgovačkih centara. Takav čovjek je uznemiren poput Heroda i mnogih stanovnika Jeruzalema i ne želi se pridružiti trojici mudraca u hodu prema Betlehemu, a to otajstvo i svjetlo Betlehema poručuje nam da se Bog utjelovljuje u obitelji. Isus je na zemlji želio imati oca i majku. Iako je on Božji Sin, izabire zemaljskog oca pred zakonom, običnog, poniznog i skromnog tesara Josipa; želio je također imati majku koja će mu podariti tijelo, poniznu Božju službenicu iz Nazareta, djevicu Mariju i tako ova sveta obitelj posvećuje svaku obitelj na zemlji. Jedna naša božićna pjesma kaže:

Nebo i zemlja pjevaju,

sva srca sad se raduju,

smjerno se uvijek klanjaju

blaženoj Svetoj Obitelji.

Isuse, Marijo, Josipe,

dajte nam snage okrepe!

Božić nas poziva na pjevanje, na radost, ali i na molitvu: dajte nam snage i okrepe! U pravom kršćanskom životu potrebna nam je snaga koju čovjek nema u sebi. Ne smijemo se bojati priznati svoju ljudsku ograničenost i svoju slabost, a upravo je božićno vrijeme kada tražimo okrepu u našem vjerničkom životu. Okrijepiti znači obnoviti, učvrstiti. Neka nam ovogodišnji Božić, nakon što smo proslavili Godinu vjere, bude okrjepa koja će nas voditi i u sljedećoj godini.

To Vam od srca želi i za sve Vas Boga moli

†Josip Mrzljak
varaždinski biskup