VARAŽDIN, 2. 2. 2023.

---

Redovnici i redovnice te svećenici Varaždinske biskupije u četvrtak 2. veljače proslavili su blagdan Prikazanja Gospodnjeg ili Svijećnicu svečanim euharistijskim slavljem te molitvom Večernje u varaždinskoj katedrali. Misno slavlje predvodio je biskup Bože Radoš, uz koncelebraciju umirovljenog biskupa Josipa Mrzljaka, don Ivana Filipovića, generalnog vikara mons. Antuna Perčića, povjerenika za pastoral duhovnih zvanja vlč. Sinišu Dudašeka, kanonika, redovnika te biskupovog tajnika. Tom su prigodom redovnici i redovnice obnovili svoje redovničke zavjete.

---

Biskup Radoš je u homiliji o blagdanu Svijećnice, kao jedom od biblijskih blagdana, rekao kako ga ne možemo nikada potpuno zaokružiti, ali da se možemo zaustaviti na pokojem detalju, a ima ih mnogo. Govorio je o nazivima blagdana te da ih ima toliko jer je riječ o biblijskom blagdanu.  

„Na Istoku, u ranoj Crkvi, ovaj blagdan je poznat kao blagdan susreta – čovjeka i Boga. Obitelj koja donosi dijete u hram, prikazuju dijete Bogu i zahvaljuju na daru života. Ali, tu je i susret ljudi koji se nalaze u hramu s Bogom. Na Zapadu se ovaj blagdan naziva blagdan svijeća, svjetla. Po tome mi ovaj blagdan nazivamo Svijećnica ili blagdan susreta - prikazanja Gospodinovog“, kazao je biskup.  

„Šimun, starozavjetni pravednik, ima obećanje od Boga – neće umrijeti dok ne vidi onoga koji je Spasitelj svijeta. U mnoštvu onih koji su u hramu, zagledao se u jednu posebnu obitelj: vidio je da je došao Spasitelj. Želi ga blizu srca pa ga prima u naručje i govori: 'Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!' Šimun nije imao mira dok nije Spasitelja uzeo u naručje. Sad može ići u miru, otići na putovanje, kao svjedok Svjetla, jer će narod živjeti u svjetlu. On svjedoči u trenutku odlaska da nosi Svjetlo života“, rekao je te nastavio: „Mi, redovnici i svećenici,  svaku večer odlazimo kao Šimun. Izgovaramo te riječi kad odlazimo na počinak. Hoćemo li spavati nekoliko sati ili će Gospodin naš san pretočiti u jedan trajni san? Gospodine daj nam da svaku večer, dok to izgovaramo, imamo Šimunovu vjeru i da znamo da nas prati Svjetlo života koje imamo u naručju!“

Nastavio je dalje homiliju govorom o Šimunu koji se obraća ljudima, odnosno Mariji – 'tebi će mač probosti dušu'. „Je li to mač Velikoga petaka ili mač sumnje? Postoji li u Marijinu životu sumnja, postoji li u njezinom životu prostor za odluke?

Mi smo donijeli odluku pri ulasku u samostan, sjemenište. Obnovit ćemo svoja obećanja sa željom da živimo otvoreno pred Bogom, da možemo prihvatiti boli jer mač dolazi u život svakoga od nas, da ono što je najdublje, Bog u našoj nutrini, bude onaj uz koga ćemo stalno i trajno stajati“, poručio je propovjednik.

„Proročica Ana je izvan sebe sve dok ne vidi Spasitelja. Nije li jedna časna sestra ili svećenik izvan sebe ako nema Boga u blizini? Tek kad k Bogu dođemo, onda dolazimo k sebi.  U tom trenutku Ana dolazi k sebi. Komunicira gledajući i propovijeda. Što je vidjela, to će navijestiti i propovijedati cijelim svojim životom“, naglasio je.

Mons. Radoš homiliju je zaključio riječima: „Isus Krist je svjetlo koje je došlo prosvijetliti naš život, svakoga čovjeka, sve narode, cijeli svijet. On putuje s nama, u nama. Dao Gospodin da budemo odsjaj toga Svjetla kao male svijeće koje izgaraju onom ljubavlju kojom je on došao među nas, da zasvijetli i prosvijetli naš život!“

Euharistijskom slavlju prethodilo je prigodno predavanje u prostorijama Ordinarijata. Don Ivan Filipović iz zajednice Cenacolo govorio je o temi „Angažman redovnika i redovnica u pastoralu ovisnika i osoba koje su stavljene na rub društvenog života“.

Don Ivan je predstavio zajednicu Cenacolu u koju ljudi dolaze iz tame, poniženi. Iznosio je osobna iskustva, svjedočanstva i pokušavao to povezati s redovnicima koji također žive u zajednicama. Istaknuo je da je život u Cenacolu zapravo teži od redovničkoga jer puno toga je ograničeno: od zabrane telefoniranja, pušenja, alkohola i sl. Govorio je o tami, ali i svjetlu, a sve kako bi potaknuo redovnike na promišljanje o važnosti izlaska na periferije, o radu s ljudima na marginama društva.

„Treba isploviti na pučinu. Ali za to treba imati hrabrosti i snage. To je imala Majka Elvira, a toga nam danas nedostaje. Jer, uvijek ima onih koji ne bi isplovljavali, koji bi stajali na mjestu“, rekao je don Ivan koji se zadnjih godina najviše bavi resocijalizacijskim programom u zajednici.

„U dubini duše osjetili smo da trebamo ići u korak s vremenom. Nove generacije nisu toliko karakterno jake i ne znaju toliko podnositi žrtve kao mi prije nekoliko desetljeća. Psihološki smo bili jači. Sve je više recidiva, ali i sve manje ljudi u zajednici. Nešto treba promijeniti“, poručio je te naglasio kako u svakoj zajednici ima otpora za nove stvari, za nove ideje.

„Ne možeš izići na vjetrometinu računajući da te vjetar neće odnijeti. Treba imati hrabrosti i približiti se ljudima koji su u potrebi, a danas ih je sve više“, istaknuo je.

„Kušnje i patnje se moraju proći da bismo bili tamo gdje trebamo i kome trebao“, rekao je don Ivan.

---