LUDBREG, 2. 2. 2025.

---

U godini Jubileja 2025. koja se odvija pod geslom "Hodočasnici nade" Duhovnu obnovu prve nedjelje u veljači u Ludbregu predvodio je vlč. Hrvoje Zovko, župnik Župe sv. Križa u Kravarskom te je tom prigodom okupljenima govorio o povijesti nastanka i slavlja jubileja, o značenju i važnosti hodočašća i protumačio pojmove nade i potpunog oprosta.

Počevši izvještajem iz Lukinog evanđelja u kojem Isus citira Izaiju da je poslan proglasiti godinu milosti Gospodnje (Lk 4, 19) vlč. Zovko je rekao da je upravo to jubilejska godina, odnosno godina milosti Gospodnje koja se, u izabranom narodu, održavala svakih 50 godina. Stari zavjet donosi tri stvari koje su se činile u toj jubilejskoj godini čime se nastojalo barem dva puta u jednom stoljeću resetirati, odnosno, ako je nešto pošlo u krivom smjeru, vratiti to na početne postavke. Prvo, te godine se zemlja nije obrađivala, jer je to obećana zemlja izabranog naroda te ne pripada njima, a živjelo se od prikupljenih zaliha prijašnjih godina te Božje providnosti.

Drugo, nije bilo kupoprodajnog ugovora nego više nešto poput koncesije, pa se tako sve ono što je bilo kupljeno, svakih 50 godina vraćalo osobi kojoj je to prvotno pripadalo. I treće, ticalo se dužničkog ropstva: ako je netko nešto do tada dugovao, u jubilejskoj godini se to poništavalo i dug više nije postojao. Međutim, izabrani narod pada najprije  u babilonsko progonstvo, potom se nižu i druga progonstva i ropstva, i kao takva, jubilejska godina zapravo se nije održala. No, dolazi Isus i, kako izvještava evanđelist Luka, On proglašava godinu milosti Gospodnje, odnosno jubilejsku godinu, poručuje da je ona s Njim započela, ali ne govori o završetku, niti da će ona trajati tek jednu godinu.

Govoreći o geslu "Hodočasnici nade", vlč. Zovko podsjetio je na hodočašća koja ljudi čine u brojna svetišta te poručio kako cilj nikada nije put, nego je cilj doći na određeno mjesto.
 "Svako hodočašće je, u tom smislu, zapravo preslika našeg života. Naš život nema svrhu u našem putovanju, nego ima svrhu i ispunit će se u konačnici, kada se susretnemo s Gospodinom licem u lice i kada se potpuno sjedinimo s Njime kao izabrani narod, narod Božji, kao tijelo Kristovo i kao hram Duha Svetoga. Ono što se nama puno puta događa na tom našem životnom hodočašću jest da zaboravimo da naš hod nije cilj, nego da postoje određene stope koje nas trebaju dovesti do cilja, a to je Gospodin. Gospodin je cilj moga  života", naglasio je vlč. Zovko. Dodao je i kako je važno ne zaboraviti taj cilj svoga života, pa i ako skrenemo s puta, sagriješimo, učinimo krivu stvar, uvijek se možemo vratiti.

O nadi je, pak, rekao da se ona tiče budućeg događaja, a to je vječni život kojeg nam je Gospodin obećao. Krepost nade jačamo direktno onime što nas povezuje s budućim događajima odnosno Nebom, a to je sveta misa.
"Sveta misa je Nebo na Zemlji i predokus buduće slave koju ćemo ti i ja, ako budemo na ovome svijetu hodili s Isusom Kristom, jednog dana uživati," poručio je vlč. Zovko ističući da sveta misa nije komemoracija niti prisjećanje onog što je Isus učinio za nas, nego ponavljanje toga, odnosno direktno sudjelovanje u Isusovoj žrtvi. Jer to je ono što se za vrijeme svete mise događa: Isus se za nas žrtvuje na oltaru te mi blagujemo Njegovo tijelo i Njegovu krv.

Nadalje, tumačio je što je to oprost te zašto Bog uopće nama oprašta, kakvog utjecaja ima Božji oprost na život čovjeka, što oprost čini u životu te što se događa kad mi oprostimo drugome. Tu je naveo promišljanja sv. Augustina o oprostu kojeg on uvijek povezuje s milosrđem, potom je podsjetio na prispodobu o milosrdnom Ocu, zatim na život apostola Petra i njegovo "hrvanje" s Bogom odnosno Isusom: od beznađa, osjećaja nedostojnosti da Ga nasljeduje, preko toga da je postao gorljivi Isusov učenik koji je na svoje oči gledao čuda koja je Isus činio, a onda ga ipak zatajio, pa sve do nakon uskrsnuća kada Isus ne odustaje od njega, već traži, odnosno pita Petrovu ljubav. Spomenuo se i Marije Magdalene te kako je Isus blagovao s carinicima i grešnicima. Iz svega toga vlč. Zovko primijetio je i naglasio: "Isus je prijatelj grešnika. Isus želi uči u tvoj i moj život takav kakav jest."

Pa ipak, pred Gospodina, u Nebo, ne može ući ništa nečisto te je stoga potrebno kajanje za grijehe, traženje oprosta, činiti pokoru, odnosno zadovoljštinu za grijehe iza kojih pak ostaju i određene posljedice poput narušenog povjerenja ili tome slično. Nekad su posljedice vidljive, a nekad su one na duhovnoj razini. To je ono što onda zahvaća potpuni oprost: oslobađa od posljedica grijeha.

"Gospodin nam je dao prekrasnu priliku da pristupimo Njemu i da nam oprosti - ne zato što smo mi dobri, nego zato što je On dobar", poručio je vlč. Zovko.

Na kraju je podsjetio i kako smo svi pozvani na svetost te da smo upravo zato i hodočasnici nade: jer je naš prvotni poziv, poziv na svetost.

Nakon nagovora, uslijedila je molitva krunice, sveta misa i euharistijsko klanjanje, dok je cijelo vrijeme programa bila prilika i za pristupanje sakramentu ispovijedi.

U ludbreškoj crkvi, koja je svetište Predragocjene Krvi Kristove, ujedno i oprosna crkva u Varaždinskoj biskupiji u ovoj godini Jubileja, nakon svetih misa mole se molitve za dobivanje potpunog oprosta koji, ako smo ispovjeđeni i pričešćeni, svaki dan možemo namijeniti za sebe ili za jednu dušu u čistilištu.
 

---