LUDBREG, 5. 1. 2025.

---

Mons. Dario Paviša, tajnik nuncijature u Južnoafričkoj republici, inače svećenik Varaždinske biskupije rodom iz Kalinovca predvodio je prvu duhovnu obnovu u 2025. godini u ciklusu duhovnih obnova prve nedjelje u mjesecu u ludbreškom svetištu Predragocjene Krvi Kristove u nedjelju 5. siječnja.  Tema o kojoj je govorio bila je prilagođena božićnom vremenu crkvene godine: Ljepota prve bazilike - Isusove štalice

Uvodeći u temu podsjetio je na 4 velike bazilike u Italiji i manje bazilike u Hrvatskoj objasnivši kako je bazilika mjesto posebnog štovanja i prisutnosti Boga, gdje Papa, odnosno Sveta Stolica, daje milost za neke oproste te je takva crkva posebno uređena - postoje kriteriji koji moraju biti zadovoljeni da bi uopće postala bazilika. No prva bazilika bila je štala u kojoj se rodio Isus. 

“On je želio ući u onaj najdublji, najprljaviji dio ljudske osobe, našeg srca, naše duše da nitko od nas ne bi imao opravdanja reći e to nije za mene. Želio se roditi najskromnije, čak niti u sobi, niti u kući, niti ondašnjoj bolnici koje nisu ni postojale u tom smislu, nego upravo negdje u štali, odbačen”, istaknuo je na početku mons. Paviša.

Nastavlja tumačiti kako potom Bog intervenira hrabreći pastire govoreći im da se ne boje i potičući ih da se poklone Novorođenom Kralju a pastiri smo zapravo i svi mi danas. 

“Koliko puta u našem životu je Bog morao nama kazati ne boj se? Preko svećenika,  časne sestre, roditelja, pa možda i mi sami sebi: Nemoj se bojati, ne boj se iskoračiti”, upitao je mons. Paviša te vlastitim primjerom posvjedočio o Božjem zahvatu u njegovom životu: tamo gdje je bio najslabiji, stranim jezicima koji mu nikako nisu išli, ideji da nikada neće otići iz Hrvatske,  Bog kao da je rekao ‘tu ćemo zajedno graditi’ - jer njegov, kako je rekao, “svagdašnji kruh u diplomaciji je jezik. Hoćete engleski, hoćete francuski, hoćete talijanski”, na kojem je i pisao doktorat. “A to može samo Bog, ne mi… tamo gdje smo mi najranjiviji. Bog intervenira.”, naglasio je mons. Paviša te dodao Bog dolazi i postaje On taj majstor koji počinje popravljati i otvarati nama vidike za koje mi mislimo da se bojimo. Znači nas je strah ući u te naše probleme. Strah nas je ući u međuljudske odnose: s obitelji, roditeljima, strah nas je nas samih. Pa kako ćemo mi to? pitamo se.  Ali odvažiti nam se, samo s Bogom. Iz štale našeg života Bog može napraviti  baziliku!” 

Osim toga, okupljenima je posvjestio i razlog zbog kojeg se Isus rodio u jaslama, što nisu lijepo okićeni borovi i sve ono izvanjsko što činimo i uljepšavamo ne samo vlastite domove nego i crkve i brinemo o posebnosti liturgije. Premda, kako je rekao, sve je to važno i njemu prvom je tradicija važna i osobito na srcu, ali Krist nije rođen ni za što od toga nego radi jednog: “Da nas spasi. To je alfa i omega našeg života i dolazaka u crkvu. I vječni život. Znači da nam otvori vrata raja. Isus Krist se rodio da bi nas spasio od grijeha. Alfa i Omega naše vjere”, istaknuo je mons. Paviša dodajući kako je vjera u vječni život imperativ vjernika i premda je potrebno moliti za razne potrebe koje imamo najvažnije je moliti i težiti spasenju. To je jedini razlog zašto se svake godine slavi rođenje Isusa Krista: “da bi nas se podsjetilo da je Isus Krist došao da nas spasi. Samo to. Nema nikakvog drugog razloga”, rekao je mons. Paviša. 

Nastavio je potom tumačiti kako se onda iz te perspektive spasenja i vječnosti jedino mogu razumjeti ljudske bolesti, strahovi, smrti i sve druge tragedije koje se u ovome životu događaju. Ako pak možda ne razumjeti, ali prihvatiti s mirom u srcu.  

“I kad Bogu to otpustimo, onda se naš život počinje mijenjati. Onda naš život počinje ličiti na baziliku, a ne više na štalu. To ne znači da će nam biti sve perfektno. Ako smo siromašni da ćemo biti bogati. Ako ne znamo jezike da ćemo odjedanput znati. Ne znači ako smo u dugovima da će odjedanput dugovi nestati. Ne, ali ćemo se znati nositi s tim. I Isus kad se rodio u toj štali, štala je ostala štala, smrad je ostao smrad u toj štali. Ali dok su došli pastiri, kraljevi … ta štala je počela ličiti na baziliku, sve je ostalo isto. Samo jedna mala stvar je bila promijenjena, unutra je bio Isus Krist. Tako i našemu životu, sve će ostati isto i biti će problemi, ali će biti sad s Isusom Kristom, što mijenja sve, naš život u potpunosti”, ohrabrio je okupljene mons. Paviša. 

Potom ih je potaknuo da se svatko zagleda u “svoju baziliku” ne bojeći se priznati da je poput štale iz koje se osjeća zadah vlastitih grijeha i promašaja, i nakon ovog Božića neka ne pospreme Isusa u neki ormar, nego ga uzmu sa sobom pod ruku, kako je rekao: “Da On hoda s nama i da On počinje mijenjati tu našu štalu našeg života i učini od njega baziliku.” 

Na tom tragu, mons. Paviša nastojao je okupljenima posvijestiti da se Isus Krist nalazi u baš svakom čovjeku, bez obzira na vjersku ili rasnu pripadnost ili društveni položaj, bila nam osoba draga ili “najantipatičnija” - Isusa Krista posjeduje baš svaka osoba, rekao je. Ipak, neki do toga tek moraju doći, a da bismo druge doveli do Isusa potrebna je samo ljubav. 

Na kraju, mons. Paviša nastojao je okupljenima posvijestiti koliko Crkva čini da određene “štale postanu bazilike” navodeći neke statističke podatke o iznosu donacija i broju projekata kojima Crkva pomaže ističući da, za razliku od svih drugih humanitarnih udruga, pokreta i tome slično, u kojima dio donacija odlazi na plaće radnicima i druge troškove, kad su u pitanju donacije katoličkoj Crkvi, važno je znati da svaki uplaćeni cent dolazi do krajnjeg korisnika. 

Svoj nagovor zaključio je ponovnim poticajem okupljene da se ne boje ponijeti Boga konkretno, svakodnevno, u svaki trenutak i svaku situaciju svog života, jer onda Bog intervenira. 

“Onda kad je najteže, kad zasuzi oko, ad zabole križa, kad je novčanik prazan, kad nas nitko ne razumije, kad nas prijatelji izdaju, kad me biskup ne razumije, ad me moj nadređeni pošalje negdje gdje neću ići - e tad uzmi Isusa Krista. Idemo s njim. Nije važno lijepo govoriti. Nego s Isusom Kristom hodati”, zaključio je svoj nagovor mons. Paviša.

Program duhovne obnove nastavljen je molitvom Gospine krunice, uslijedila je sveta misa i na kraju euharistijsko klanjanje.

Cijeli nagovor pogledajte u priloženom videu
         

---