Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolit

Homilija prigodom 15. obljetnice Varaždinske biskupije

Varaždin, 30. rujna 2012. godine

Liturgijska čitanja: Br 11, 25-29; Jak 5, 1-6; Mk 9, 38-43.45.47-48

Draga braćo i sestre!

1. Danas smo se okupili na ovom zajedničkom slavlju kako bismo Bogu zahvalili za petnaest godina Varaždinske biskupije. Naime, 5. srpnja 1997. godine, sada blaženi, papa Ivan Pavao II. uspostavio je apostolskim pismom »Clarorum sanctorum« novu biskupiju pod imenom Varaždinska, na području jednog dijela tadašnje Zagrebačke nadbiskupije. Za prvog biskupa imenovao je blagopokojnog mons. Marka Culeja. Biskupija je, kaže Katekizam Katoličke Crkve, zajednica kršćanskih vjernika u zajedništvu vjere i sakramenata sa svojim biskupom zaređenim u apostolskom nasljedstvu. Ona je potpuno katolička po zajedništvu s Rimskom Crkvom koja predsjeda u ljubavi (usp. KKC, 833-834).

Dana 28. rujna 1997. godine svečano je izvršeno ustanovljenje nove biskupije proglasom apostolskih pisama i ustoličenjem prvog dijecezanskog biskupa varaždinskog. Time je započeo crkveni hod nove crkvene jedinice. Za početak života nove biskupije, za njezin ustroj i organizaciju dijecezanskog života posebno je zaslužan prvi varaždinski biskup mons. Marko Culej, koji je svojom otvorenošću, pastoralnom ljubavlju, i njemu vlastitim stilom evanđeoskog komuniciranja, uspio vrjednovati specifičnosti teritorija gradeći crkveni identitet biskupijske obitelji. Njegovo je djelo, analognim velikodušnim zauzimanjem, nastavio njegov nasljednik mons. Josip Mrzljak, gradeći zajedništvo ove partikularne Crkve varaždinske.

Stoga, u ovom slavlju srdačno pozdravljam Pastira Crkve varaždinske biskupa Josipa, njegov kler dijecezanski i redovnički, sve Bogu posvećene osobe, bogoslove i sjemeništarce, redovničke kandidate i kandidatice i svekoliki Božji narod okupljen u ovoj katedrali. U zajedništvu biskupskoga reda rado pozdravljam nazočne oce biskupe. Dok svima čestitam petnaestu obljetnicu Varaždinske biskupije, zajedno s vama zahvaljujem Bogu za primljene darove i za svjedočanstvo novoga života u crkvenom zajedništvu.

2. Na početku ovoga zahvalnoga slavlja pred ulazom u katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije zaustavili smo se, kako bi Dijecezanski biskup Varaždinske biskupije blagoslovio nove likove zaštitnika ove Biskupije: svetog Marka Križevčanina i blaženog Alojzija Stepinca. Odsada oni neće samo ukrašavati pročelje ove katedrale, nego će  nas pratiti i na ulazu u crkvu majku ove dijeceze.

Ulazak kroz vrata crkve za svakoga kršćanina izraz je želje za susretom s Bogom i za susretom s braćom i sestrama u zajedničkoj nam vjeri. Prekoračiti prag crkve znači iz običnoga prijeći u neobično, iz svagdana u blagdan, iz zemaljskoga u nebesko; stati pred noge Učitelja, kako bismo slušali njegovu riječ i bili dionici otajstva vječnoga života. Kad god prelazimo prag crkve ulazimo u prostor koji je drukčiji od naših prostora u kojima svakodnevno živimo i radimo. Prelazimo preko praga i ulazimo u prostor koji nas poziva da budemo Kristova zajednica, spremna slušati Božju riječ koja je kadra preobraziti naše živote.

Ući na vrata ove katedrale znači ući u srce mjesne Crkve, jer vrata crkve govore o hodočasničkom hodu prema Isusu Kristu, koji nam otvara pristup u kuću Očevu i uvodi nas u neizrecivost božanskoga života. On je za sebe rekao: »Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se« (Iv 10, 9).

3. Braćo i sestre, danas je znakovito slavlje za Crkvu varaždinsku koja slavi svoju obljetnicu. Stoga, želim sada jednostavnim riječima progovoriti o Crkvi. U Vjerovanju ispovijedamo: Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Na što pomislimo kada čujemo izraz »Crkva«? Što misle ljudi kad čuju, ili izgovaraju tu riječ? Netko vjerojatno misli na zgradu u koju odlazi na nedjeljnu misu. Javno mnijenje pod pojmom Crkve često misli na hijerarhiju: na Papu, biskupe, svećenike. Miješa se, dakle, pojam Crkve s crkvenim autoritetom.

To nije sve. Naime, kada se pitamo: što želi Crkva, što čini Crkva, moramo priznati da mislimo na ono što čini Sveta Stolica ili Crkva kao institucija, organizacija. Mislimo da smo u pravu kada zamišljamo Crkvu kao kulturnu ili društvenu ustanovu. Iz ovoga zatim nastaju pohvale ili kritike, prihvaćanje ili odbacivanje, a ponekad i nesporazumi u odnosu na Crkvu i način njezina djelovanja.

Pitamo se kako to da nastaju toliki suprotni osjećaji i tolika nerazumijevanja? Ona su plod nedovoljnog poznavanja onoga što je Crkva. Zbog toga riječ »Crkva« na usnama pojedinaca i u javnom mnijenju, osobito u medijima, rijetko odgovara onome što doista jest: zajednica vjernika u Isusu Kristu, zajednica Kristovih učenika koji vjeruju, nadaju se, ljube. To je prije svega Crkva.

Uostalom, i kada želimo promatrati Crkvu kao zajednicu vjernika možemo ostati zadivljeni njezinom pojavnošću: slikom Crkve kao nečega što se može fotografirati, prikazati na televiziji, što se može snimiti; primjerice Misu s Papom na Zagrebačkom hipodromu za njegova prošlogodišnjeg pohoda Hrvatskoj. U opasnosti smo da tada zaključimo: evo vidljive Crkve, zajednice vjernika na najvišoj razini, s Papom, biskupima, svećenicima, đakonima, redovnicima i redovnicama, tisućama laika…. Ali, Crkva ni na taj način nije potpuno opisana, jer se ona ne može ni fotografirati, ni snimiti u svojoj punini, već samo djelomično.

4. Crkva predstavlja otajstvo, otajstvo koje se ne može potpuno otkriti tjelesnim očima. Crkva je božansko otajstvo: smještena je u povijesti, ali je istodobno nadilazi, iznad nje je i izvan nje. Samo očima vjere može se Crkvu shvatiti u njezinoj vidljivoj, a istodobno i duhovnoj dimenziji. Ona je u isto vrijeme ljudska i božanska, vidljiva ali obdarena i nevidljivom stvarnošću, gorljiva u djelovanju i posvećena razmatranju, prisutna u svijetu i hodočasnica u njemu.

Radi se na prvi pogled o oprečnim značajkama, ali one pokazuju kako otajstvo Crkve ne može biti opisano na opipljiv i vidljiv način, nego u njega treba prodrijeti očima vjere, zato što je to otajstvo šire od svijeta i vidljivih stvari. Sve ono što je u Crkvi ljudsko, uređeno je i podređeno božanskom, a vidljivo nevidljivom. U Crkvi je, dakle, važnije ono što se ne vidi, od onoga što se vidi. S druge strane, ono što se vidi uređeno je i podređeno onome što se ne vidi.

Postoji, braćo i sestre, u Crkvi neka unutarnja veza između ljudskoga i božanskoga; ono što se događa na zemlji ima odjeka kod Boga, postoji simbioza, jedinstvo života između ljudskoga i božanskoga, između zemaljskoga i nebeskoga, što oblikuje otajstvo Crkve. Možemo stoga reći da Crkva posjeduje dvojaki vid: jedan vanjski i jedan unutarnji, onaj vidljivi i onaj nevidljivi.

Brojne su slike kojima Drugi vatikanski koncil opisuje Crkvu u svojim dokumentima. On Crkvu tumači riječima: sveti hram, sveti grad, kuća Božja, novi Jeruzalem, nebeski Jeruzalem, naša majka, zaručnica Jaganjčeva, tijelo Kristovo, mistično tijelo, narod Božji, stado, posjed Božji, zdanje Božje. Koncil naglašava da je Crkva tijelo Kristovo, mistično, otajstveno tijelo.

5. Što znači da je Crkva tijelo Kristovo, da smo mi tijelo Kristovo? Jednostavno je to objasniti: pomislimo samo na to što se događa kad se pričešćujemo. Hranimo se proslavljenim tijelom Kristovim: tijelom Kristovim u punini moći njegove slave i snage njegova Duha Svetoga. Krist ulazi u nas kako bi nas preobrazio u sebe, tako da postajemo samo jedno tijelo u Njemu. »Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi, ta svi smo dionici jednoga kruha« (1 Kor 10,16-17), kaže sveti Pavao.

Braćo i sestre, svatko od nas, svi mi postajemo živi udovi Kristovi, a to »mi« označava upravo Crkvu, otajstvo Crkve. Naš odnos s Kristom, koji dolazi do punine u Euharistiji, započinje već s krštenjem po kojem postajemo Crkva, jer ulazimo u tijelo Kristovo.

Crkva je uistinu nešto izvanredno, prekrasno, uzvišeno. Biti u Crkvi znači biti u osobnom, uskom, sjedinjujućem odnosu s Isusom i sa svima onima, na nebu i na zemlji, počevši od Presvete Bogorodice i svetaca, koji su u Isusu. To je, dakle, početak nebeskog Jeruzalema. Stoga nas činjenica da smo Crkva, da smo članovi Crkve, da smo u Crkvi, ispunja radošću, oduševljenjem, povjerenjem; čini da se osjećamo kod kuće, u obitelji, u domovini, u punini Božjeg zajedništva.

Crkva je sveta. Crkvu čine sveti koji žive blizu grešnika. To je Crkva u kojoj svi postojimo jedni zbog drugih. Pa i kada nismo kakvi bismo trebali biti, znamo da postoje oni koji mole za nas, kada trpimo, znamo da se naša bol dijeli. Dakle, radost jednih radost je mnogih, bol jednih  bol je i drugih. To je Crkva u kojoj jedni drugima pomažu, u kojoj smo svi, ma bili slabi i siromašni, podržani molitvama brojnih muževa i žena koji vjeruju, redovnica u klauzuri, brojnih kontemplativaca. To je, dakle, Crkva Kristovih učenika i učenica koji neprestano razmjenjuju darove svetosti.

Crkva, dakle, nije sva ni savršena, a ni grješna. Ona je zajednica nesavršenih koji žele postati boljima i dobrih koji žele postati svetima, u kojoj je svatko pozvan da bude dionik snage Duha Svetoga koji nam oprašta, pročišćuje nas i posvećuje.

Predragi vjernici, ne smijemo gledati na Crkvu jednostrano, nego očima vjere; svatko od nas treba prihvaćati sebe i druge očima vjere, kako bi u sebi i u drugima – sa zahvalnošću i radošću – mogao vidjeti Kristovu slavu koja u nama već blista. Uvijek trebamo gledati crkvenu zajednicu i one koji nam se pridruže u vjeri kao izvanredno čudo tijela Kristova koje raste u povijesti. Ne treba se bojati svetosti kao ideala za pojedince, za Crkvu i za vašu biskupijsku Crkvu. Svi smo pozvani dopustiti Isusu da nas ljubi, pročisti i privuče, ispunjajući nas svojim Duhom.

6. Svetopisamska čitanja današnje, 26. nedjelje kroz godinu, govore nam kako živjeti crkveno zajedništvo. Evanđelje započinje izjavom apostola Ivana u kojoj se osjeća sličnost s Jozuinom izjavom u Knjizi Brojeva: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama«.

Predrasuda »ne ide s nama«, ili »nije jedan od naših«, često unosi sumnjičavost u odnosu na drugu braću i sestre koja ne pripadaju našoj skupini te ih osuđujemo kao nesposobne da čine dobro.

Svi smo u opasnosti da upadnemo u takav stav ukoliko u našim skupinama i zajednicama ne znamo uočavati odsjaj lica Kristove Crkve, koja sve želi privući u jedan božanski zagrljaj.

Isus nas poziva da prijeđemo od neprijateljskoga stava »tko nije s nama, protiv nas je« na evanđeoski stav »tko nije protiv nas, za nas je« i da znamo prepoznati sjeme dobra što ga Gospodin rasipno sije u srca svih ljudi: klice kojega ne trebamo uništiti već prepoznati i pomoći im da niknu i razvijaju se u pravo poštivanje različitosti.

Evanđeoski tekst nam nudi i drugu temeljnu pouku vezanu uz potrebu izbjegavanja i sprječavanja »sablazni« u našim zajednicama. Riječ »sablazan« etimološki znači kamen spoticanja, zapreku za normalan put prema cilju. Ovdje su Isusove riječi tvrde i zahtjevne što shvaćamo po načinu na koji su izrečene: »daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more« onaj tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju.

Ništa ne treba biti važnije od istinskog dobra, koje znači zajedništvo s Bogom, život vječni, a da bi se to najveće dobro sačuvalo potrebno je biti spreman na sve, čak i na to da se odsječe ruka, noga ili iskopa oko. Naravno da Gospodin ne traži sakaćenje dijelova tijela, već odlučan i potpun prekid sa zlom i grijehom. Rez koji treba učiniti sada, u ovom trenutku i koji ne možemo odgoditi za neku bližu ili dalju budućnost.

Ukoliko stvarno želimo osobno pridonijeti izgradnji bolje ljudske i kršćanske zajednice koja je usklađena s Božjim naumom, trebamo započeti danas, sada i trebamo započeti od sebe, od vlastitog života.

Današnje evanđelje nas poziva da dopustimo Kristu da nas zahvati te prekinemo sa svime što izobličuje naše djelovanje, naš put i naše želje koje nisu u skladu s Božjim naumom.

Danas nas Evanđelje poziva da budemo proročka zajednica, koja sve prihvaća, koja se na ozbiljnom putu trajnoga obraćenja zalaže u nasljedovanju Krista i koja je raspoložena odazvati se pozivu na svetost.

7. Braćo i sestre, često živimo u napasti da naše crkvene zajednice trebaju više težiti za efikasnošću u djelima, negoli  rastu u svetosti. Cilj Godine vjere, što će je papa Benedikt XVI. otvoriti 11. listopada ove godine, o pedesetoj obljetnici početka Drugog vatikanskog koncila i dvadesetoj obljetnici Katekizma Katoličke Crkve, poziv je na »autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta« (Porta fidei, 6), u zajedništvu njegove Crkve.

 U Crkvi smo neprestano pozvani na promjenu, na obraćenje. Crkvu treba gledati evanđeoskim pogledom. Mogli bismo jednostavno reći da je potrebno promatrati Crkvu kao stvarnost koja pripada više Kristu nego nama, a shodno tome gledati na našu pripadnost njoj kao na dar, koji takvim mora ostati, kako bismo u svakoj zajednici biskupijske Crkve u mnogostrukosti darova i služba pokazali jedinstvo i zajedništvo u vjeri i ljubavi. To zajedništvo trebamo živjeti prema Crkvi Rima, prema svim drugim mjesnim Crkvama, prema punini katolištva koje će se ostvariti u nebeskom Jeruzalemu. Pozvani smo živjeti autentičnu apostolsku Crkvu koja se hrani poslanicama apostola, riječima Pape i biskupa, te njeguje ispravan nauk prema najuzvišenijoj apostolskoj tradiciji, jer prava se novost u Crkvi rađa iz apostolskih korijena.

Sluga Božji papa Pavao VI. zapisao je u svojoj Duhovnoj oporuci: »Želio bih razumjeti Crkvu u njezinoj povijesti, u njezinom božanskom nacrtu, u njezinom konačnom određenju, u njezinom složenom, cjelovitom i sjedinjujućem ustroju, u njezinoj ljudskoj i nesavršenoj konzistenciji, u njezinim nevoljama i patnjama, u slabostima i bijedi brojnih njezinih sinova i kćeri, u njezinim manje lijepim vidovima i neprestanom nastojanju u vjernosti, ljubavi, savršenstvu i samilosti, kao mistično Tijelo Kristovo«.

8. Gospodine, daruj nam da uz nebesku pomoć naših biskupijskih zaštitnika, svetog Marka Križevčanina i blaženog Alojzija Stepinca, živimo novu evangelizaciju kao veliki polet jedinstva u ljubavi, u otkriću darova svakog pojedinog i sviju zajedno, u jednodušnom i složnom vrjednovanju različitih karizmi kako bismo vjerodostojno svjedočili tvoje Evanđelje. Učini da crkveno zajedništvo koje se temelji na vjeri i ljubavi preraste u jedinstvo pastorala, u sveopći i zajednički izbor konkretnih ciljeva i djelotvornih sredstava potrebnih da bi se ono postiglo.

Pošalji svoga Duha Svetoga na nas, kao što si ga poslao jednog dana u dvoranu Posljednje večere, gdje je bila Marija zajedno s apostolima. Učini od svake naše crkvene zajednice cenakul molitve, ispuni nas apostolskim žarom, gorljivošću i radošću za Evanđelje, obdari nas željom da se žrtvujemo kako bismo prema molitvi tvoga Sina Isusa, svi mi doista postali jedno i svijet povjerovao u Tebe, Oče, i u tvoga Sina Isusa, koga si nam Ti poslao.

Marijo, na nebo Uznesena, tebi preporučujemo narod ove Varaždinske biskupije koji zahvaljuje za uspostavu ove mjesne Crkve. Ti, Majko Crkve, pomozi nam da još više i bolje upoznamo Crkvu i postanemo Crkva tvoga Sina Isusa Krista koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.