VARAŽDIN, 4. 4. 2025.

---

"Kako razgovaram s Bogom" bila je tema ovogodišnje korizmene duhovne obnove za klanjatelje Trajnog euharistijskog klanjanja (TEK) u Varaždinu održane u petak 4. travnja 2025. u varaždinskoj katedrali.

Duhovna obnova počela je pobožnošću Križnog puta koju je predvodio generalni vikar Varaždinske biskupije mons. Antun Perčić, a postaje su čitali klanjatelji TEK-a. Također, sudionici su imali prilike i pristupiti sakramentu svete ispovijedi. Potom je uslijedilo večernje euharistijsko slavlje koje je predslavio varaždinski biskup Bože Radoš uz koncelebraciju mons. Perčića, zatim preč. Franje Biškupa, duhovnika klanjatelja TEK-a te vlč. Mišela Kovačevića, osobnog tajnika mons. Radoša.

Uvodeći u misno slavlje, a nadovezujući se na posljednju postaju križnog puta Isusa polažu u grob, biskup Radoš je potaknuo okupljene da se spuste u nutrine svoga bića u kojima je možda Isus mrtav i u kojima vlada tišina, kao što je to u grobu, no da dopuste Božjem glasu to jest savjesti, da  progovori u njima te da Bog postane živ u njima i među njima. 

U svojoj homiliji biskup Radoš je govorio o susretu koji se događa u kapeli trajnog klanjanja između Boga i čovjeka, Onog koji je Domaćin i onih koji dolaze u kapelu, Njegov stan. Taj susret izgleda na izvana kao da se događa u tišini, ali tu je prisutan razgovor. I premda u kapeli nema govora jezikom, niti pjesme, govor koji se tamo događa je poseban govor, pojasnio je biskup Radoš te dodao da je šutnja jednako vrijedna kao i riječ.

„Šutnja ima svoju poruku, ima svoj govor. Nije to riječ koju izgovaramo, nego je to jedan stav kojega zauzimamo i komunikacija koja je tako vrijedna, važna za duboki odnos. Odnos s onim s kojim smo došli biti zajedno“, poručio je biskup Radoš te nastavio tumačiti o važnosti i vrijednosti šutnje, ali i težini riječi odnosno obećanja koje dajemo.

Na kraju potaknuo je, u ovo vrijeme korizme, staviti šutnju pred sebe.

„Da se napijemo šutnjom kako bi sve ono što je u našem životu plodno moglo imati korijene, moglo se hraniti i imati onu živu riječ, a to je riječ života, Riječ koja nam daje život - Isus Krist“, rekao je biskup.

I dok klanjatelji TEK-a u kapeli bdiju u šutnji, biskup je pozvao da na ovom susretu zajedno upute Gospodinu svoje riječi.

„Ovdje vjerujem da će riječ biti snažna, jer se (ondje u šutnji) začimala, rađala, rasla i sada može ovdje roditi zajedništvom, radosnom pjesmom i zahvalom Bogu“, zaključio je biskup svoju homiliju.

Nakon euharistijskog slavlja,  izv. prof. dr. sc. Martina s. Ana Begić, članica Kongregacije sv. Anđela čuvara sestara dominikanki, nastavnica Katedre moralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održala je katehezu u kojoj je govorila o tome kako promišljati kršćansku molitvu odnosno kako Katekizam Katoličke Crkve (KKC) govori o molitvi. Navela je kako postoje razne definicije molitve - od one koju svi znamo, da je molitva razgovor s Bogom, preko pogleda prema Nebu kako o molitvi, između ostalog, govori sv. Mala Terezija, a donosi Katekizam, zatim - šutnja - kako je tumačio i biskup u homiliji, a molitva je i susret Božje i naše žeđi. Ova definicija proizlazi iz susreta Isusa i Samaritanke za što KKC kaže da se na tom rubu Zdenca događa čudo molitve.

S. Ana tumači da je "izvor molitve u čovjekovom srcu. Prije svega, srce je mjesto odluke, mjesto istine, mjesto susreta."

KKC, kad govori o molitvi, najprije govori o objavi molitve i daje nam za primjer praoce naše vjere Abrahama i Mojsija. Potom, tumači s. Ana, važno mjesto u objavi molitve zauzimaju proroci, a zatim dolaze i Psalmi. KKC govori i o događaju molitve koja nam je u potpunosti objavljena u Riječi koja je tijelom postala odnosno u Isusu Kristu. On je obrasce molitava učio od svoje majke Blažene Djevice Marije, u svojim molitvama obraća se Ocu, što na više mjesta možemo čitati u Novom zavjetu, osobito u odlučujućim trenutcima svoga života, stoga nas Isus uči sinovskoj molitvi koja se i od nas očekuje. To je molitva potpunog predanja u volju Božju.

Nadalje, s. Ana je protumačila i različite molitvene obrasce koje mi danas baštinimo iz vremena Crkve: blagoslov i klanjanje, molitva prošnje, zagovorna molitva te molitva zahvaljivanja i molitva pohvale. Osim toga, rekla je i kako je kršćanska predaja sačuvala tri poglavita izražaja molitvenog života: usmenu molitvu, razmatranje i molitvu promatranja odnosno kontemplaciju. Zajednička im je oznaka sabranost srca.
 
„Najvažnije je da srcem budemo uz onoga kome se molitvom obraćamo. Da bi naša molitva bila uslišana ne ovisi o količini riječi, nego o gorljivosti duše. Valja moliti cijelim svojim bićem. Potpuno biti u molitvi. Potpuno predan u molitvi“, istaknula je s. Ana.

No, u molitvi se događa borba, rekla je nadalje s. Ana i dodala: "Molitva je milosrdni dar i ona je odlučan odgovor s naše strane. U molitvi nema mlakosti. Molitva podrazumijeva napor. Čovjek moli onako kako živi, jer zapravo čovjek živi onako kako moli. I to se vidi po našim dijelima."
Navela je i redovite teškoće odnosno kušnje u molitvi, a to su rastresenost, suhoća, duhovna lijenost i manjak vjere. Upravo ovo potonje je razlog zapravo svih drugih kušnji.

Na kraju, s. Ana je navela „tri jasne i životvorne vjerske spoznaje: moliti je uvijek moguće, moliti je životna potreba, molitva i kršćanski život su neodvojivi“ te je potaknula klanjatelje da uvijek imaju na pameti misao seljaka iz Arsa: 'ja gledam Njega i On gleda mene'.

"To je nekad najpotrebnije u životu znati. Znamo li mi gledati u Gospodina, znamo li se prepustiti?“, poručila je na kraju svoje kateheze tijekom duhovne obnove klanjateljima TEK-a s. Ana Begić.

 

---