U propovijedi je vlč. Zadravec kazao: „Tezno – mjesto je masovnih smaknuća pripadnika vojske Nezavisne Države Hrvatske u protutenkovskom rovu organiziranih u okviru djelovanja 1. jugoslavenske armije. Tijekom iskopavanja provedenih 1999., prilikom gradnje autoceste iz 70 m rova ekshumirano je 1179 posmrtnih ostataka. Međutim, naknadnim djelovanjem istraživači su sondiranjem 2007. ustanovili da je rov napunjen posmrtnim ostacima u dužini od čak 940 m. Približno su ocijenili broj žrtava u njemu na čak 15 000. Tako je od ukupno 600 evidentiranih lokacija prikrivenih grobišta u Sloveniji, grobište u Teznom označeno kao najmasovnije.

Neosporna je činjenica kako su nakon predaje na Bleiburškom polju pripadnici Jugoslavenske armije zarobljenu vojsku Nezavisne Države Hrvatske i civile izvrgnuli masovnim smaknućima.

U Mariboru je bio privremeni logor, tj. sabirno mjesto zarobljenih i vraćenih pripadnika vojske NDH. Takvi su centri bili u vojarni Kadetnica u Studencima, u tvornici avionskih dijelova u Teznom i u nekoliko manjih zgrada. Iz njih su zarobljenike kamionima vozili na strijeljanje na različite lokacije, najviše u protutenkovski rov u Teznom. Taj protutenkovski rov bio je dugačak više kilometara. Protezao se od rijeke Drave prema padinama Pohorja. Dokumenti, ali i veliki broj usmenih svjedočanstava, ne dopuštaju dvojbe oko počinjenja ovih masovnih zločina. Zasigurno nam je poznato da su u okviru 17. divizije 3. JA u smaknuću pripadnika oružanih snaga NDH, ali i civila, sudjelovale jedinice Majevičke brigade, 1. bataljon, 2. bataljon i dvije jedinice 3. bataljona 6. istočnobosanske brigade i njena Pionirska (inženjerska) četa. Komandant 3. JA Kosta Nađ zapovjedio je 19. svibnja štabu 17. divizije da jednu od svojih brigada što je brže moguće pošalje u Maribor, gdje će biti na raspolaganju šefu Ozne 3. armije. Majevička brigada i 1. bataljon 6. istočnobosanske brigade izvršili su smaknuća vjerojatno već 19., sasvim sigurno 20. i 21. svibnja 1945.

Nakon toga 3. bataljon 6. brigade 17. divizije, preuzima masovne likvidacije, po naređenju štaba brigade, a koje se odvijaju od 23. do 26. svibnja. Za zakopavanja leševa od 23. do 27. svibnja bila je zadužena Pionirska četa 6. proleterske brigade jer je, kako je navedeno u dokumentu, njen zadatak bio ‘ravnanje kanala’.

Osim dokumenata, pojedinačna svjedočanstva eksplicitno navode masovna ubojstva više tisuća hrvatskih vojnika i civila, dok u taj broj treba ubrojiti i počinjene likvidacije nad zarobljenicama, navodno pripadnicama hrvatskih oružanih snaga. Najčešće su zarobljenici vezani po troje, tako su ‘skidani s kamiona’ te ubijani metkom u potiljak. U likvidaciji su sudjelovale taktičke partizanske jedinice od 5 partizana, međusobno udaljenih na način ograničavanja vizualnog kontakta.

Nakon 40 dana moralo je oko 40 logoraša zasipavati slabo zakopane leševe, jer su iz zemlje virile noge i ruke, dok je grobište prikrivano još po samom počinjenju zločina. Naime, leševe se prekrivalo prilikom preleta izvidničkih savezničkih aviona.

Partizanski dokumenti ne dopuštaju dvojbe da su smaknuća zarobljenika bila brižljivo planirana. O tome kako su ih organizirali izvještavali su u godišnjem izvještaju Ozne za 1. JA.

Desetljećima je tom području bio ograničen pristup, što znači kako je grobište sustavno prikrivano. O tome govori i podatak kako je ovo područje u dokumentima Republičkoga sekretarijata za narodnu obranu iz 1984., osigurano kao područje vojnih groblja, no bez obilježja i jasnog konteksta, a s ciljem da tako i ostane“.

U završnom dijelu propovijedi vlč. Zadravec osvrnuo se na životni put vlč. Vilima Cecelje, a na kraju je okupljene vjernike pozvao da budu svjedoci Istine.

Nakon mise uslijedio je molitveni program na groblju Dobrava. U prvom dijelu položen je vijenac i zapaljene svijeće, a potom je Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta, zahvalio vlč. Zadravcu i ostalim nazočnima na očuvanju sjećanja na žrtve i stradanja poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata te naglasio da se u Republici Hrvatskoj posljednjih godina, zahvaljujući Ministarstvu hrvatskih branitelja, a i lokalnim sredinama sustavno vodi briga da se žrtve s brojnih prešućenih grobišta ekshumiraju i s dužnim poštovanjem kako to dolikuje i ljudima europskih opredjeljenja i pokopaju. Tako je 23. kolovoza bio pokop žrtava u Zagvozdu, a 25. rujna 2022. godine na groblju u Svibovcu je sisački biskup Vlado Košić predvodio obred sprovoda u kojem su pokopane 72 žrtve pogubljene 29. rujna 1943. godine nakon partizanskog zauzimanja Varaždinskih Toplica.

Susret na groblju Dobrava u Mariboru završio je molitvom koju je predvodio vlč. Marko Zadravec.