Prognanih slovenskih svećenika, koji su tijekom Drugog svjetskog rata i poraća svoje utočište našli u župama Varaždinske županije, ali i ostalim krajevima Zagrebačke nadbiskupije i diljem Hrvatske, spomenulo se na svetoj misi u Varaždinu u petak 7. prosinca.

Misno slavlje predvodio je u katedrali Uznesenja BDM varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak u zajedništvu s mons. Peterom Štumfom, biskupom iz Murske Sobote iz susjedne Slovenije.

Isti dan u galeriji “Klarić“ otvorena je izložba “Prognani slovenski svećenici u župama Varaždinske županije (1941.-1945.)“ u organizaciji Vijeća slovenske nacionalne manjine Varaždinske županije, Slovenskog kulturnog društva “Nagelj“ iz Varaždina i Hrvatsko-slovenskog društva prijateljstva Varaždin, čiji su predstavnici nazočili svetoj misi zajedno s potpredsjednicom slovenske Vlade i ministricom za Slovence u inozemstvu Ljudmilom Novak, koja je otvorila izložbu.

Pozdravljajući na početku mise biskupa Štumfa iz Murske Sobote, organizatore izložbe i ostale nazočne, biskup Mrzljak istaknuo je kako se u euharistiji želi na poseban način moliti za mnogobrojne svećenike iz Slovenije koji su početkom II. svjetskog rata bili protjerani iz Slovenije te su došli u Hrvatsku, gdje su bili raspoređeni po raznim župama. “Neki su ovdje bili kraće, a neki duže; neki su ovdje i umrli, a danas su svi oni pokojni. Želimo za njih moliti jer su oni s nama u euharistiji“, rekao je biskup poručivši da se ne želi zaboraviti ni njih, a niti sva ona dobročinstva koja su se tada događala. “Potrebno je biti Bogu zahvalan za dobrotu i ljubav mnogih koji su ih tada pokazali, kao i za sve one koji i danas njeguju zajedništvo i prijateljstvo između dvaju susjednih naroda koji su povezani i Katoličkom Crkvom i vjerom“, naglasio je biskup u uvodu mise.

Predvodeći misu na blagdan sv. Ambrozija biskupa, koji je ostavio dubok trag svoje pastirske službe, biskup Mrzljak u homiliji je rekao kako u Crkvi ima mnogo takvih svetih pastira koji su ostavili duboke tragove u životu Crkve. “Jedan od takvih je i naš blaženik Alojzije Stepinac kojeg se danas spominjemo u prigodi sjećanja svećenika iz Slovenije, posebno iz Mariborske biskupije, koji su bili protjerani, došli u Hrvatsku te bili primljeni dobrotom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca“, rekao je biskup te napomenuo kako je rat uvijek jedno veliko zlo, ali kad god se pojavi veliko zlo, pojavi se i veliko dobro. “To smo iskusili i za našeg Domovinskog rata“, kazao je biskup Mrzljak.

U nastavku je okupljene podsjetio na ta događanja izvacima iz knjige sluge Božjega Alekse Benigara “Stepinac“: “Kad su Hitlerove čete srušile Jugoslaviju, odmah su okupirale sjevernu Sloveniju. Zloglasni Gestapo, tajna državna policija, zagrižena protivnica Katoličke Crkve i Slavena, dala se na posao da iz zaposjednute zemlje odstrani katoličke svećenike, redovnike i redovnice. Iz Mariborske biskupije bili su izagnani gotovo svi svećenici. Ostao je samo biskup s nekolicinom starijih svećenika. Kamo da krenu? Nadbiskup Stepinac spremno je primio u svoju nadbiskupiju slovenske svećenike izbjeglice. Najprije je stupio u dodir sa svjetovnom vlašću koja je spremno izašla ususret i dopustila da se ti svećenici razmjeste po Zagrebačkoj nadbiskupiji i po nekim drugim biskupijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Već 12. svibnja 1941. nadbiskup je Stepinac župnicima svoje nadbiskupije upravio pismo u kojem im javlja dolazak različitih većih skupina istjeranih slovenskih svećenika. 'Mole nas' – piše on ganutljivo – 'za komad kruha i za krov. Stavljaju nam na raspolaganje svoje dragocjene svećeničke snage ... Ako za ikoga, to za njih vrijedi, da nam preko njih Isus u prilici skrajnjega siromaha kuca na vrata i srce. Mi smo skloni da u njihovu dolasku gledamo osobiti pohod Božji.' ... Nadbiskup je uspio smjestiti oko 300 slovenskih svećenika u svojoj nadbiskupiji. ...

Kad se Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja na temelju kakve tužbe obratilo nadbiskupu sa žalbom da neki slovenski svećenici rade u protudržavnom duhu, on je dao ispitati pojedine slučajeve i, kad je ustanovio da su optuženi svećenici nedužni, branio ih je pred Ministarstvom. Bolno je osjećao hapšenje sedmorice slovenskih svećenika i njihovo zatočenje u jasenovačkom logoru gdje su bili strijeljani. ... Kada se Stepinac osvjedočio da su ovi svećenici doista ubijeni, napisao je 24. veljače 1943. Paveliću pismo u kojemu pita: 'Zašto ih se nije zvalo na sud? ... Ovo je sramotna ljaga i zločin koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku....'

Nadbiskup se brinuo i za protjerane redovnike. Iz Rajhenburga na Savi bili su istjerani trapisti. Za njih se Stepinac zauzeo kod samoga Pavelića, moleći ga da tim protjeranim redovnicima dodijeli kakvo mjesto, neku kuću i nešto zemljišta da bi mogli urediti svoj vlastiti samostan. ... Čim je Stepinac doznao za Slovence u logoru u Banjoj Luci, među kojima je bilo staraca i starica, majki s djecom...  odmah im je poslao putem Caritasa... svotu od 50.000 kuna... U svojoj kršćanskoj ljubavi prema bližnjemu nadbiskup je daleko premašio ono što mu je njegova natpastirska dužnost nalagala“, iznio je biskup Mrzljak iz Benigarove knjige.

Podsjetio je kako je značajan broj tih slovenskih svećenika bio razmješten u župe varaždinskoga kraja gdje su za vrijeme rata i poraća pomagali u pastoralnom radu. “Potrebno se danas prisjetiti i sve dobrote onih koji su pomagali svima u nevolji, kao što je to činio blaženi Alojzije Stepinac i prema ovoj braći Slovencima i drugima ugroženima, koje je državna vlast na neki način ugnjetavala, neprestano ponavljajući kako smo pred Bogom svi jednaki, te da je potrebno neprestano braniti čast i dostojanstvo čovjeka. Zato u ovoj misi želimo moliti za pokojne svećenike i za sve nas da uvijek možemo nastojati činiti dobro i stati u obranu dostojanstva svakog čovjeka. Neka nam Bog osobito za to dadne snage u Godini vjere kako bismo učvrstili svoju vjeru koja nas potiče da uvijek činimo dobro prema braći ljudima“, poručio je biskup Mrzljak.

Na kraju mise obratio se biskup Štumf, koji je kao izaslanik Slovenske biskupske konferencije zahvalio biskupu na prijemu i susretu kojim se potvrđuje povezanost dviju mjesnih Crkava, ali i Crkava na državnoj razini, te je prenio srdačne pozdrave svih slovenskih biskupa. Zahvalio je organizatorima na njegovanju spomena na slovenske svećenike koji su u Hrvatskoj uistinu bili “kao doma“ i primljeni kao braća. Biskupu Mrzljaku zahvalio je na bratskoj blizini sa željom da ih ovaj spomen na dalje učvršćuje u međusobnoj povezanosti, solidarnosti i ljubavi te vjernosti svetoj katoličkoj vjeri.

Biskup Mrzljak u završnoj riječi zahvalio je na susretu koji je potvrdio da dva susjedna naroda žele njegovati bratske i dobrosusjedske odnose pomažući jedni drugima u onome u čemu je to moguće.

Okupljeni su zatim sudjelovali na prijemu u županijskoj vijećnici gdje su se susreli s predstavnicima Varaždinske županije i Grada Varaždina. Nakon prijema priređeno je otvorenje izložbe, pri čemu se okupljenima obratila Barbara Antolić Vupora, predsjednica Vijeća, koja je podsjetila da se s ovim projektom počelo prije dvije godine te je svima zahvalila na podršci i suradnji. Naglasila je kako nije riječ o stručnom projektu, nego mu je prvenstveno bila namjera da pokrene i usmjeri pozornost znanstvenih krugova na ovo područje koje je potrebno stručno istraživati i vrednovati.

Organizatori su tom prigodom podsjetili kako su u župama na području današnje Varaždinske županije pastoralno djelovala 44-orica od 193 slovenska svećenika koji su od 1941. do 1945. godine djelovali na području Zagrebačke nadbiskupije. To je više od polovice od ukupno 367 slovenskih svećenika i redovnika koje su zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac te ljubljanski i mariborski biskupi Gregorij Rožman i Ivan Jožef Tomažič uspjeli izbaviti iz ruku okupatora.

Naime, u prvom dijelu 1941. godine nacistička vojska okupirala je Sloveniju, a Gestapo je počeo s progonom intelektualaca i iz redova slovenskog svećenstva. Velikom broju svećenika i redovnika prijetili su zloglasni njemački logori, mučenje i smrt. Na traženje slovenskih biskupa okupatorske vlasti uputile su spomenute svećenike i redovnike u Hrvatsku, a nadbiskup Stepinac uspio je od nadležnih hrvatskih vlasti dobiti odobrenje da slovenski svećenici budu na slobodi te da im se omogući pastoralni rad.

Izložbom, koja obuhvaća 70-tak eksponata – foto-zapisa, faksimila i preslika te osobnih predmeta slovenskih svećenika, željelo se zahvaliti duhovnicima koji su svojim predanim djelovanjem ostavili duboki trag u vjerskom i kulturnom životu Varaždinske županije. Većini njih povjerene su najodgovornije zadaće u župama, a oni su ih obavljali na način koji je vjernicima uvelike pomogao u prevladavanju sveprisutnih posljedica rata.

Dio eksponata konceptualno je objedinjen kao spomen-soba koja će se tijekom vremena moći urediti kao samostalni trajni postav. Prikupljeni eksponati i njihovo koncipiranje u izložbu plod je nastojanja organizatora da pridonesu očuvanju uspomene na slovenske svećenike čija su imena trajno utkana u povijest varaždinskoga kraja.

Otvorenju izložbe nazočili su i pojedini župnici sa šireg varaždinskog područja koji su pomogli njezino ostvarenje eksponatima i podacima iz župnih arhiva.

Jasminka Bakoš-Kocijan