Misli pomoćnog zagrebačkog biskupa mons. Ivana Šaška uz biskupski grb i geslo mons. Bože Radoša
VARAŽDIN, 21. 11. 2019.
Grb novoga varaždinskoga biskupa mons. Bože Radoša osmišljen je prema uobičajenim pravilima koja se odnose na oblikovanje biskupskoga grba, kako se to prema vjekovnoj tradiciji i danas čini diljem Katoličke Crkve.
Grb je sastavljen od nekoliko temeljnih elemenata: štita, ispod kojeg je ispisano biskupovo geslo “Služiti radosno Gospodinu” (Servire Domino gaudenter), štapa, sa završetkom u obliku križa, te šešira s dvanaest ukrasnih kićenki zelene boje. Elementi grba stilizirani su u djelomice jednostavnijem obliku, u duhu „plemenite jednostavnosti“, koju općenito, a osobito u liturgiji, sugerira Drugi vatikanski koncil.
Podrobnije tumačenje izbora biskupskog grba mons. Bože Radoša izradio je pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško. Biskupski je grb znakovni sažetak, odraz identiteta osobe i službe, ali je i poruka, poziv, molitva i poslanje, ističe mons. Šaško.
Nadalje mons. Ivan Šaško naglašava kako je na lijevo crveno polje smještena kruna, oblikovno stilizirana tako da upućuje na krunu iz grba Tomislavgrada, odnosno na kraj za koji se predajom veže krunidba kralja Tomislava. Tu se spaja slika zemaljskoga kraljevstva, ali i rana povijest hrvatskog naroda te kraj u kojemu je rođen biskup Radoš. Rodno mjesto biskupa Bože zove se Crvenice čime je još istaknutija vrijednost crvene boje. Poveznica s Varaždinom leži i u činjenici da je i Varaždin 'kraljevski grad', važno središte i sjedište u očuvanju opstanka hrvatske državnosti tijekom turskih osvajanja, a u 18. stoljeću nakratko i glavni grad Hrvatske. No, taj unutar povijesni sloj dobiva svoj puniji smisao u duhovnoj interpretaciji koja ističe Božje gospodstvo i vladavinu, te naročito Krista, Kralja svega stvorenoga, čija je vladavina u služenju, u poniznosti i poslušnosti Očevoj volji, sve do pobjede nad grijehom i smrću križem i uskrsnućem. To je kruna Božjega kraljevanja koje se očituje u konkretnoj povijesnoj zbilji. Znakovito je i to da je biskupsko ređenje varaždinskog biskupa slavljeno na svetkovinu Krista Kralja.
Na desnom plavom polju nalazi se monogram - znakovna kratica imena naše nebeske Majke 'Maria', onako kako se često pojavljuje u razdoblju baroka, odnosno, u vremenu koje je ostavilo svoj dragocjeni, prepoznatljiv i njegovan katolički kulturalni pečat u Varaždinu i cijeloj biskupiji. Otajstvo Utjelovljenja i Marijina udjela u Otkupljenju duboko prožima hrvatski vjernički puk, tako da se nalazimo u lijepoj podudarnosti naslova crkava: katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i biskupove rodne župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Seonice.
Na donjemu, zelenom polju upisane su dvije valovite crte. Na razini tumačenja koje gleda zemaljske vrijednosti, taj znak upućuje na krajobraznu i zemljopisnu odrednicu ljepote dijelova Varaždinske biskupije, u uzvisinama Ivanščice i Kalničkoga gorja, u bregovima i brežuljcima Međimurja i Zagorja, u ravnici Podravine, u prirodnim ljepotama jezera, potoka i rijeka, pri čemu su najdojmljivije i za život važne Mura i Drava.
U povijesti spasenja Kristov križ je povezao i pomirio nebo i zemlju, božansko i ljudsko. Nakon trpljenja i smrti, Križ je uzdignut kao proslava i sjaji kao znak pobjede Uskrsloga. U grbu je kao poveznica i pomirnica, ali i kao otvorenost novog obzora. Za prikaz u grbu uzet je oblik križa s osam vrhova (s po dva na svakom kraku) koji podrijetlom seže još u VI. stoljeće, ali je najviše korišten od XI. stoljeća, povezan naročito s viteškim redovima. Takav ga oblik približava osmokrakoj zvijezdi. U simbolici osam vrhova lako se čita bogatstvo simbolike broja osam u Bibliji, koji redovito označuje preobraženost, život onkraj kategorija prolaznosti, novost koje smo dionici po Kristovoj prisutnosti među nama i u nama.
Trag kršćanstva na području Varaždinske biskupije može se pratiti od prvih stoljeća do danas. Uz već spomenuto barokno razdoblje, dragocjena je baština koja je preživjela stoljećima iz vremena vitezova reda sv. Ivana (ivanovaca, hospitalaca), u čijemu je grbu upravo takav križ. On je ovdje više od reminiscencije prošlosti srednjega vijeka. On govori o kršćanskoj kulturi građenoj na ljubavi prema bližnjima, na milosrđu i nesebičnosti prema najpotrebitijima, kao što su bolesni i na razne načine isključeni.
