ČAKOVEC, 2. 8. 2020.

---

U župi sv. Nikole, biskupa, u nedjelju, 2. kolovoza, svečanu svetu misu povodom franjevačke svetkovine Gospe od Anđela u dvorištu samostana slavio je bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak u zajedništvu sa generalnim vikarom varaždinske biskupije Antunom Perčićem, gvardijanom i župnikom fra Željkom Železnjakom, fra Josipom Županom i fra Markom Pustišekom.  

Predslavitelj mons. Vjekoslav Huzjak osvrćući se na prvo čitanje u kojem prorok Izaija  poziva narod da dođe k Gospodinu, napominje kako je riječ Božju već tada, u Starom zavjetu, bila poziv čovjeku: „Dođi. Dođi bliže Bogu. Ne radi Boga, nego radi nas. Bogu nije potrebna naša slava, naše čašćenje, naša molitva, naše hodočašćenje, nego nama. Jer nama se Bog u toj stvarnosti daruje za naš život da ga živimo dostojanstveno, onako kako nas je Krist Gospodin podučio i onako kako je to Stvoritelj zamislio od početka.“

Nastavljajući dalje, na odlomak iz Matejeva evanđelja u kojem čitamo o Isusu koji u osami moli, narodu koji u potrebi hrli k njemu, Isusu koji vidi njihove potrebe, okuplja ih i na kraju i hrani, mons. Huzjak pojašnjava: „Kad treba otpustiti taj narod, Isus hrani taj narod i fizički, ali narod nije pošao za njim radi kruha, narod je pošao za njim radi Riječi.“

I sv. Franjo, slijedeći Isusov primjer i priželjkujući susret s Gospodinom želi ići u osamu. “Tražio je mjesto koje će biti skrovito, skromno, koje će  biti negdje gdje ga nitko ne može naći, da on može u miru, s Bogom svojim, svoj život prikazivati njemu da bi onda darom Božje milosti, Božjeg milosrđa mogao svijetu svjedočiti Istinu evanđelja. To samotno mjesto našao je u malenoj crkvici. Naime, porcijunkula na latinskom jeziku bi značilo malo mjesto, po strani, nešto maleno. Tu je on tražio susret s Gospodinom.“ kazao je mons. Huzjak Upravo to malo mjesto, po strani bilo je idealno „da ga ništa okolo njega ne rastresa nego da se može usredotočiti na ono što je za njega bilo važno, najbitnije: susresti se s Bogom.“ Upravo u tim trenucima predanja, jedinstva s Bogom, naglašava mons. Huzjak, sv. Franjo je doživljavao „duboko iskustvo Božje ljubavi i milosrđa. Svjestan svoje slabosti i svoje malenosti, on je dolazio Bogu da ga ispuni, da bude snaga njegova života jer je bio svjestan da ljudske sile su slabe, nepouzdane, da jedina snaga koja čovjeka može voditi jest Bog.“

Zahvaljujući tom iskustvu, po kojem je pronašao puninu svoga života, sv. Franjo u toj skromnoj crkvici okuplja svoju braću koji s njim nastoje doživjeti to isto iskustvo: „Ta malena crkvica koja je bila posvećena Majci Božjoj od Anđela, postala je simbolom“,  a to je „iskustvo Božje ljubavi i njegovog neizmjernog milosrđa.“ rekao je mons. Huzjak i dodao kako je i sv. Franjo vidio potrebe ljudi „gledao je što im je najpotrebnije, što je najvažnije u njihovom životu. Nije to bilo nešto materijalno, nego iskustvo vjere i iskustvo milosti Božje koje se čovjeku daje da bi mogao živjeti dostojanstveno ljudskoga i kršćanskoga poziva u svijetu. To je bilo ono što je on i što njegova subraća prenose u svijet, što nastoje čovjeku približiti, čovjeku današnjice.“
 
Ta crkvica, danas je okružena velebnom bazilikom „kada dođete u tu veliku crkvu i kad vidite onu malu skromnu crkvicu, onda vam se čini, kad to promatrate očima sv. Franje, kao da se ovo ogromna, velika crkva klanja, maloj. Jer tu u toj maloj je sv. Franjo doživio iskustvo milosti i milosrđa Božjega. Zapravo mi danas doživljavamo i sebe i svijet koji se klanja Bogu na tom mjestu: malom, neznatnom, skrivenom. Jer tu je progovorio Bog jednom svetom čovjeku, koji je i danas nama primjer, koji i danas nas poziva, da i mi dođemo, kao što je već i Izaija pozivao: Dođite k meni. Sada i Franjo poziva: Dođite.“ naglasio je mons. Huzjak prisjećajući se hodočašća u Asiz i dodao kako porciunkulski oprost koji se može zadobiti nije matematika, ni trgovina „milosrđe Božje je trajna prisutnog Božja u nama i zove nas da u tom oprostu doživimo njegovu blizinu i da mijenjamo svoje živote, da ih mijenjamo u onome u čemu su slabi, a da ih jačamo u onome u čemu su slični životu Kristovu, životu svetih, sv. Franje i mnogih svetaca koje poznajemo.“ Radi se o trajnom stanju u kojem nas Bog zove, u kojem nam oprašta ako dođemo k njemu i ako ga zamolimo da nam oprosti. No, to je i ljudsko iskustvo „jer kao što Bog nama oprašta tako i nas zove da opraštamo jedni drugima, da oprostimo najprije sebi. To je smisao Porcijunkule: nama Bog oprašta vremenite stvari koje nas tište u skrušenoj ispovijedi, u molitvi, u poklonu njemu, ali nas zove da tu ne stanemo, nego da idemo naprijed u svojoj pobožnosti, iskrenosti, i da idemo naprijed u građenju odnosa prema ljudima.“ Osvrćući se na trenutnu situaciju biskup Huzjak je rekao:  „Kao što nas bolest corone zatvara, tako nas Bog u isto vrijeme zove da se otvorimo milosti jer milost Božja nije opasna. Ona je zarazna, ali nije opasna. Ona je zapravo sigurnost života. I zato po nama i po našim životima, milost Božja i milosrđe i oprost trebaju ući u svijet.“ dodao je mons. Huzjak i na kraju pozvao vjernike da ne odgađaju: „Sveti Franjo je u maloj, neznatnoj crkvici Gospe od Anđela gledajući Marijin primjer doživio snagu milosrđa Božjega. To milosrđe Božje na koje nas Gospodin neprestano poziva je stalno među nama, i stalno je s nama, ono nas zove da ga iskusimo, nemojmo odgađati, nemojmo puštati Gospodina da čeka, nego mi dođimo k njemu i iskusimo njegovu ljubav i milosrđe i tim darom obdareni onda izgrađujemo svijet oko sebe koji će biti ljepši, bolji i pravedniji, onakav svijet kakvoga želimo.“ zaključio je mons. Huzjak.

---