Na Svetu subotu 30.000 hodočasnika u ludbreškom svetištu Presvete Krvi
LUDBREG, 3. 9. 2016.
Mnogobrojni hodočasnici iz različitih krajeva Hrvatske i inozemstva okupili su se u svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu u subotu 3. rujna na pobožnostima i slavljima u čast Presvete Krvi.
Na Svetu subotu u ludbreško svetište već tradicionalno dolaze vjernici organizirano autobusima iz mnogobrojnih župa sa svojim župnicima, pa se ove godine okupilo oko 30.000 hodočasnika iz 140 župa i drugih molitvenih zajednica. Od ranih jutarnjih sati imali su prigodu pristupiti sakramentu ispovijedi te sudjelovati u svetim misama. Za hodočasnike iz inozemstva u zavjetnoj kapeli ujutro je proslavljena misa na slovenskom i mađarskom jeziku.
Središnje slavlje u zavjetnoj kapeli predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak uz sudjelovanje 150 svećenika za oltarom i u ispovjedaonicama. S biskupom su suslavili i Franc Režonja, generalni vikar biskupije Murska Sobota, te Istvan Morton iz Biskupije Szombathely. Misi je prethodila velika svečana hodočasnička procesija s pokaznicom Presvete Krvi od župne crkve Presvetog Trojstva do prostora slavlja.
Svim hodočasnicima pozdrav je uputio domaći župnik i čuvar svetišta mons. Josip Đurkan podsjetivši ih da se nalaze u Godini Božjeg milosrđa te da su Vrata oprosta otvorena i na ludbreškoj crkvi. Ići na proštenje znači doći kroz ta vrata po oproštenje, rekao je župnik. Upozorio je da živimo u vremenu poremećenih vrednota i odnosa koji imaju odjeka u sebičnosti, podjelama i nasilju. Jedni drugima sve više postajemo stranci i bližnjega gubimo iz vida. Rješenje ovih narušenih odnosa možemo pronaći samo u križu Isusa Krista koji nam pokazuje ljubav koja daje oproštenje, pomirenje, oslobađa i obnavlja, poručio je čuvar svetišta u pozdravnoj riječi.
Pozdrav hodočasnicima uputio je i gradonačelnik Ludbrega Dubravko Bilić koji je istaknuo kako je malen grad Ludbreg velik u mnogo toga, to je i grad čuda i raznovrsne prošlosti i sadašnjosti. Zaželio je svima da im boravak u Ludbregu napuni srca snagom, da pronađu potreban duhovni mir i da im istina bude jedini oslonac i vodič u životu jer iako je to teži, to je jedini ispravan put, te da im molitve i prošnje po svetoj Krvi Isusovoj budu uslišane.
U uvodu mise biskup Mrzljak rekao je kako su u procesiji nosili relikviju Presvete Krvi iz prošlosti, ali se u euharistiji sjedinjuju sa živim Isusom u sadašnjosti, i to u ovom svetištu kamo su po svojoj vjeri došli po Božje milosrđe i oproštenje.
U homiliji je biskup rekao:
Dragi hodočasnici, draga braćo i sestre!
Još smo uvijek u posebnoj jubilejskoj godini, Godini Božjega milosrđa koju nam je darovao Petar naših dana, papa Franjo. Ova Godina započela je na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije prošle godine, a završit će na svetkovinu Krista Kralja ove godine, 20. studenog. Papa nas je pozvao da u ovoj posebnoj Godini učvrstimo svoju vjeru i još više upoznamo Boga u kojega vjerujemo.
Tko je zapravo naš Bog i kako ga možemo bolje upoznati?! Mnogi razmišljaju kako je to neki daleki i nepoznati Bog i često ćemo čuti neke ljude koji kažu da vjeruju u Boga, ali slika i predodžba o njemu potpuno je nejasna. I zato nas papa Franjo poziva da upoznamo i prepoznamo Boga u licu Isusa Krista, da prepoznamo Boga u osobi Bogočovjeka Isusa Krista koji se rodio prije 2016 godina, hodao ovom našom Zemljom i bio nama u svemu jednak osim u grijehu. Rodio se kao dijete u Betlehemu, odrastao u Nazaretu te završio svoj zemaljski život u 33. godini nasilnom smrću na križu, ali i pobijedio tog najvećeg neprijatelja čovjeka – smrt i sada je živ. To je naš Bog. Poznajemo li ga dovoljno?!
Danas smo ovdje kao veliko mnoštvo okupljeno sa svih strana naše Domovine i šire. Većinom se međusobno ne poznajemo. Svaki od nas ima svoje ime, potječe iz svoje obitelji, iz svoje ulice, iz svojega sela, iz svoje župe. Svaki od nas bavi se nekim poslom, ima određenu naobrazbu, ima broj godina koji je proživio i doživio. I kad bismo se htjeli bolje upoznati morali bismo prići jedni drugima, pojedinac pojedincu, pružiti ruku, reći svoje ime i možda nekoliko podataka o sebi te izreći možda već otrcanu frazu: „Drago mi je da smo se upoznali.“
Kakav je naš susret s Bogom?! Moramo kazati kako je Bog uvijek prvi i on dolazi ususret čovjeku. On dolazi i predstavlja se, predstavio se već u Starom zavjetu kao što smo čuli u današnjem prvom čitanju: „Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ‘Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« 14»Ja sam koji jesam«, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama.« 15Dalje je Bog Mojsiju rekao: »Kaži Izraelcima ovako: ‘Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.«“ (Izl 3, 13-15) Moramo priznati da nam je to Božje predstavljanje još uvijek prilično daleko i prilično nejasno. Ali on onda dolazi k nama bliže u osobi Isusa Krista i više nam govori o sebi. Mogli bismo sažeti njegovo predstavljanje u nekoliko kratkih izričaja: „Ja sam tvoj brat, ja te volim, ja ti želim dobro, ja te želim poučiti o životu, želim ti pokazati put, želim te poučiti o istini i želim te voditi kroz vremeniti život prema vječnom životu, za koji si stvoren. Želim ti pomagati da se u ovom zemaljskom životu ne izgubiš, da ne nastradaš. Na taj način Bog u Isusu Kristu prvi pruža ruku čovjeku.
Što se događa kada čovjek čovjeku pruža ruku u znak pozdrava i upoznavanja?! Čovjek obično prihvaća pruženu ruku. Taj pozdrav može biti kurtoazni pozdrav, pozdrav iz pristojnosti, može biti hladan ili znatiželjan, može biti srdačan i čak prerasti u zagrljaj. No, čovjek može i odbiti pruženu ruku, ne želi se s tim čovjekom rukovati. Možda se ne želi rukovati i upoznati jer mu je čovjek nepoznat ili ga se boji.
Slično možemo postupiti i prema Bogu. Možemo ignorirati pruženu ruku, možemo se praviti kao da je ne vidimo. No, možemo izričito reći: „Ne, hvala, ne želim biti s tobom. Ne trebam te ni u svojem osobnom životu, ni u životu moje obitelji, niti, koliko je do mene, u mojem narodu i društvu u kojem živim i koje želim graditi bez tebe.“ Nećemo to možda izreći riječima, nego pokazati životom. Živjet ćemo kao da Boga nema. Možda čak nećemo ni postavljati pitanje o njegovoj opstojnosti. I upravo zato nam se Bog približio u Isusu Kristu i nitko pametan i dobronamjeran ne može nijekati povijesnu osobu Isusa Krista. To danas nije pitanje nego je pitanje hoćemo li odgovoriti ovako na pruženu ruku: „Isuse, drago mi je da smo se upoznali.“ Kad bismo to mogli reći pri kraju ove jubilejske godine, puno smo postigli. Ja bih to nazvao velikim korakom naprijed, jednim velikim progresom za svakoga čovjeka, ali i za cjelokupno društvo. Na ovu moju tvrdnju, moje uvjerenje, i moju vjeru, već čujem i prigovore: „Nije vam to nikakav napredak, nikakav progres, to je vraćanje unatrag, vraćanje u prošlost. Progres ili napredak je u znanosti, u tehnologiji, napredak je u ljudskom umu i njegovim dostignućima na bilo kojem području i novim spoznajama o čovjeku, o obitelji i uređenju društva.“
Postavimo si sada temeljno pitanje: „Je li današnji čovjek bolji čovjek od onoga koji je živio prije tisuću ili sto godina?“ Današnji čovjek je u mnogočemu napredovao kroz nova znanstvena otkrića, mnoge pronalaske, koji pomažu čovjeku u njegovu životu. Medicina toliko napreduje iz dana u dan i pronalazi nove lijekove za sve bolesti da ljudi već sanjaju o velikom produženju ljudskog života, ako ne i o vječnom životu ovdje na zemlji. Tehnologija pronalazi uvijek nova iznašašća i stvara robote koji će čovjeka zamijeniti gotovo na svim područjima života. A s druge strane, toliko je nezaposlenih i siromašnih koji žive na rubu egzistencije. Napreduje li čovjek u dobroti, u ljubavi, u istini, u poštenju? Napreduje li u prepoznavanju čovjeka kao svojega brata?! Nije li današnji čovjek uvijek spreman i ubiti drugog čovjeka kada brani neke svoje interese?! Nismo li svjedoci vremena kada ograđujemo neke svoje teritorije i mislimo kako je to samo za nas, za moj narod?! Nismo li svjedoci današnjih ratova i velikih migracija ljudi koji bježe iz nevolje, bježe od smrti, bježe od gladi, bježe od raznih nevolja, a netko će im zatvoriti prolaz i postaviti žicu jer ih ne želi prepoznati kao braću koja su jednaka pred Bogom i imaju ista prava života na zemlji?!
Mogao bih nabrajati mnoge nevolje današnjega čovjeka i postavljati mnoga pitanja. Možda i pitanje o našoj domovini Hrvatskoj upravo sada, kada trebamo izabrati nove narodne zastupnike u Hrvatski sabor. Nalazimo se upravo u Zavjetnoj kapeli Hrvatskog sabora i mislim da je ovo pravo mjesto postavljanja mnogih pitanja. Glavno je pitanje: zašto se ne možemo složiti oko temeljnih vrijednosti kao što je život, kao što je obitelj, goruće demografsko pitanje o kojem govorimo desetljećima, ali ne samo o brojkama, nego o svetosti života. Zašto naši mladi odlaze iz Domovine? Postoje neke temeljne vrijednosti oko kojih bi trebalo naći konsenzus bez obzira na stranačku, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Tko nam u tome može pomoći?! U svojoj poruci uoči parlamentarnih izbora, mi hrvatski biskupi podsjetili smo na biblijsko iskustvo kako to mogu učiniti samo oni koji su mudri, pošteni i nesebični i koji nesebično mogu pomoći da društvo raste i napreduje. Potrebno je uspostaviti kulturu dijaloga kao preduvjet i polazište jačanja nacionalnog zajedništva. Pozvali smo također sve kandidate da u predizbornom nadmetanju sačuvaju osobno dostojanstvo te snagom argumenata nastoje pridobiti povjerenje ljudi.
Mi smo danas ovdje kao hodočasnici, kao oni koji su došli razmišljati i učvrstiti svoju vjeru. Došli smo moliti, a euharistija u kojoj sudjelujemo je najizvrsnija molitva. U današnjem odlomku evanđelja čuli smo Isusa koji ulazi u Maslinski vrt. Pred njim je najteži dio života, pred njim je muka i smrt, a on opominje učenike: „Molite se da ne padnete u napast. (…) A kad bi u smrtnoj muci, usrdnije se moljaše. I bi znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju.“(Lk 22, 39-44)
Postoje trenuci kada nam nakon svih drugih aktivnosti preostaje samo molitva. Nije li upravo zavjet Hrvatskog sabora, donesen u Varaždinu 15. prosinca 1739. godine, bila molitva?! Zastupnici u Saboru vidjeli su kako kuga hara i da su ljudi nemoćni i zato pozivaju na molitvu. Često se i mi nalazimo u sličnim životnim prilikama i neprilikama kada vidimo nemoć i neuspjeh, ali ne smije nas savladati beznađe. Tu je Onaj koji sve vidi, tu je Onaj koji je za nas, za čovjeka, za čovječanstvo umro na križu i čija jedna kap može spasiti čovjeka. Stojimo pred velikim Misterijem, pred velikim Otajstvom naše vjere i sa sv. Tomom Akvinskim možemo pjevati i moliti:
Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš. (…)
Pelikane nježni, Spasitelju moj, blatna me u Krvi peri presvetoj;
I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čisti i bijel.
Isuse, kog sad mi krije veo taj, žarku želju molim Ti mi uslišaj:
Daj da otkrito Ti lice ugledam i u slavi Tvojoj blažen uživam. Amen.
Na kraju mise, tijekom koje je liturgijsko pjevanje predvodio župni zbor pod ravnanjem Antuna Kranjčeca, riječi zahvale svim sudionicima hodočašća, te svim svojim suradnicima koji uz veliko zalaganje, požrtvovnost i darivanje svojih talenata pomažu u provedbi središnjih godišnjih hodočasničkih dana, uputio je mons. Đurkan.
Biskup Mrzljak istaknuo je kako na kraju mise zazivamo Božji blagoslov da bismo ono što ovdje slavimo ponijeli u naš svagdanji život. Mi nismo kršćani samo ovdje oko oltara na svetoj misi, nego smo kršćani u svakom trenutku našeg života, u našim obiteljima, školama, radnim mjestima i kamo god idemo nosimo sa sobom vrijednosti o kojima ovdje razmišljamo, nosimo vjeru koju ovdje učvršćujemo i nosimo milost koja nam je potrebna u svakodnevnom kršćanskom životu.
Molitveni program u svetištu je nastavljen tijekom cijeloga dana, a tako će biti i na Svetu nedjelju 4. rujna kada središnje euharistijsko slavlje u 11 sati u zavjetnoj kapeli predvodi mons. Vlado Košić, sisački biskup, u zajedništvu s domaćinom mons. Josipom Mrzljakom, varaždinskim biskupom, čuvarom svetišta mons. Josipom Đurkanom i drugim svećenicima. Misi će prethoditi svečana procesija s relikvijom Presvete Krvi od župne crkve Presvetog Trojstva u 10.15 sati.
Na Svetu subotu u ludbreško svetište već tradicionalno dolaze vjernici organizirano autobusima iz mnogobrojnih župa sa svojim župnicima, pa se ove godine okupilo oko 30.000 hodočasnika iz 140 župa i drugih molitvenih zajednica. Od ranih jutarnjih sati imali su prigodu pristupiti sakramentu ispovijedi te sudjelovati u svetim misama. Za hodočasnike iz inozemstva u zavjetnoj kapeli ujutro je proslavljena misa na slovenskom i mađarskom jeziku.
Središnje slavlje u zavjetnoj kapeli predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak uz sudjelovanje 150 svećenika za oltarom i u ispovjedaonicama. S biskupom su suslavili i Franc Režonja, generalni vikar biskupije Murska Sobota, te Istvan Morton iz Biskupije Szombathely. Misi je prethodila velika svečana hodočasnička procesija s pokaznicom Presvete Krvi od župne crkve Presvetog Trojstva do prostora slavlja.
Svim hodočasnicima pozdrav je uputio domaći župnik i čuvar svetišta mons. Josip Đurkan podsjetivši ih da se nalaze u Godini Božjeg milosrđa te da su Vrata oprosta otvorena i na ludbreškoj crkvi. Ići na proštenje znači doći kroz ta vrata po oproštenje, rekao je župnik. Upozorio je da živimo u vremenu poremećenih vrednota i odnosa koji imaju odjeka u sebičnosti, podjelama i nasilju. Jedni drugima sve više postajemo stranci i bližnjega gubimo iz vida. Rješenje ovih narušenih odnosa možemo pronaći samo u križu Isusa Krista koji nam pokazuje ljubav koja daje oproštenje, pomirenje, oslobađa i obnavlja, poručio je čuvar svetišta u pozdravnoj riječi.
Pozdrav hodočasnicima uputio je i gradonačelnik Ludbrega Dubravko Bilić koji je istaknuo kako je malen grad Ludbreg velik u mnogo toga, to je i grad čuda i raznovrsne prošlosti i sadašnjosti. Zaželio je svima da im boravak u Ludbregu napuni srca snagom, da pronađu potreban duhovni mir i da im istina bude jedini oslonac i vodič u životu jer iako je to teži, to je jedini ispravan put, te da im molitve i prošnje po svetoj Krvi Isusovoj budu uslišane.
U uvodu mise biskup Mrzljak rekao je kako su u procesiji nosili relikviju Presvete Krvi iz prošlosti, ali se u euharistiji sjedinjuju sa živim Isusom u sadašnjosti, i to u ovom svetištu kamo su po svojoj vjeri došli po Božje milosrđe i oproštenje.
U homiliji je biskup rekao:
Dragi hodočasnici, draga braćo i sestre!
Još smo uvijek u posebnoj jubilejskoj godini, Godini Božjega milosrđa koju nam je darovao Petar naših dana, papa Franjo. Ova Godina započela je na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije prošle godine, a završit će na svetkovinu Krista Kralja ove godine, 20. studenog. Papa nas je pozvao da u ovoj posebnoj Godini učvrstimo svoju vjeru i još više upoznamo Boga u kojega vjerujemo.
Tko je zapravo naš Bog i kako ga možemo bolje upoznati?! Mnogi razmišljaju kako je to neki daleki i nepoznati Bog i često ćemo čuti neke ljude koji kažu da vjeruju u Boga, ali slika i predodžba o njemu potpuno je nejasna. I zato nas papa Franjo poziva da upoznamo i prepoznamo Boga u licu Isusa Krista, da prepoznamo Boga u osobi Bogočovjeka Isusa Krista koji se rodio prije 2016 godina, hodao ovom našom Zemljom i bio nama u svemu jednak osim u grijehu. Rodio se kao dijete u Betlehemu, odrastao u Nazaretu te završio svoj zemaljski život u 33. godini nasilnom smrću na križu, ali i pobijedio tog najvećeg neprijatelja čovjeka – smrt i sada je živ. To je naš Bog. Poznajemo li ga dovoljno?!
Danas smo ovdje kao veliko mnoštvo okupljeno sa svih strana naše Domovine i šire. Većinom se međusobno ne poznajemo. Svaki od nas ima svoje ime, potječe iz svoje obitelji, iz svoje ulice, iz svojega sela, iz svoje župe. Svaki od nas bavi se nekim poslom, ima određenu naobrazbu, ima broj godina koji je proživio i doživio. I kad bismo se htjeli bolje upoznati morali bismo prići jedni drugima, pojedinac pojedincu, pružiti ruku, reći svoje ime i možda nekoliko podataka o sebi te izreći možda već otrcanu frazu: „Drago mi je da smo se upoznali.“
Kakav je naš susret s Bogom?! Moramo kazati kako je Bog uvijek prvi i on dolazi ususret čovjeku. On dolazi i predstavlja se, predstavio se već u Starom zavjetu kao što smo čuli u današnjem prvom čitanju: „Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ‘Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« 14»Ja sam koji jesam«, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama.« 15Dalje je Bog Mojsiju rekao: »Kaži Izraelcima ovako: ‘Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.«“ (Izl 3, 13-15) Moramo priznati da nam je to Božje predstavljanje još uvijek prilično daleko i prilično nejasno. Ali on onda dolazi k nama bliže u osobi Isusa Krista i više nam govori o sebi. Mogli bismo sažeti njegovo predstavljanje u nekoliko kratkih izričaja: „Ja sam tvoj brat, ja te volim, ja ti želim dobro, ja te želim poučiti o životu, želim ti pokazati put, želim te poučiti o istini i želim te voditi kroz vremeniti život prema vječnom životu, za koji si stvoren. Želim ti pomagati da se u ovom zemaljskom životu ne izgubiš, da ne nastradaš. Na taj način Bog u Isusu Kristu prvi pruža ruku čovjeku.
Što se događa kada čovjek čovjeku pruža ruku u znak pozdrava i upoznavanja?! Čovjek obično prihvaća pruženu ruku. Taj pozdrav može biti kurtoazni pozdrav, pozdrav iz pristojnosti, može biti hladan ili znatiželjan, može biti srdačan i čak prerasti u zagrljaj. No, čovjek može i odbiti pruženu ruku, ne želi se s tim čovjekom rukovati. Možda se ne želi rukovati i upoznati jer mu je čovjek nepoznat ili ga se boji.
Slično možemo postupiti i prema Bogu. Možemo ignorirati pruženu ruku, možemo se praviti kao da je ne vidimo. No, možemo izričito reći: „Ne, hvala, ne želim biti s tobom. Ne trebam te ni u svojem osobnom životu, ni u životu moje obitelji, niti, koliko je do mene, u mojem narodu i društvu u kojem živim i koje želim graditi bez tebe.“ Nećemo to možda izreći riječima, nego pokazati životom. Živjet ćemo kao da Boga nema. Možda čak nećemo ni postavljati pitanje o njegovoj opstojnosti. I upravo zato nam se Bog približio u Isusu Kristu i nitko pametan i dobronamjeran ne može nijekati povijesnu osobu Isusa Krista. To danas nije pitanje nego je pitanje hoćemo li odgovoriti ovako na pruženu ruku: „Isuse, drago mi je da smo se upoznali.“ Kad bismo to mogli reći pri kraju ove jubilejske godine, puno smo postigli. Ja bih to nazvao velikim korakom naprijed, jednim velikim progresom za svakoga čovjeka, ali i za cjelokupno društvo. Na ovu moju tvrdnju, moje uvjerenje, i moju vjeru, već čujem i prigovore: „Nije vam to nikakav napredak, nikakav progres, to je vraćanje unatrag, vraćanje u prošlost. Progres ili napredak je u znanosti, u tehnologiji, napredak je u ljudskom umu i njegovim dostignućima na bilo kojem području i novim spoznajama o čovjeku, o obitelji i uređenju društva.“
Postavimo si sada temeljno pitanje: „Je li današnji čovjek bolji čovjek od onoga koji je živio prije tisuću ili sto godina?“ Današnji čovjek je u mnogočemu napredovao kroz nova znanstvena otkrića, mnoge pronalaske, koji pomažu čovjeku u njegovu životu. Medicina toliko napreduje iz dana u dan i pronalazi nove lijekove za sve bolesti da ljudi već sanjaju o velikom produženju ljudskog života, ako ne i o vječnom životu ovdje na zemlji. Tehnologija pronalazi uvijek nova iznašašća i stvara robote koji će čovjeka zamijeniti gotovo na svim područjima života. A s druge strane, toliko je nezaposlenih i siromašnih koji žive na rubu egzistencije. Napreduje li čovjek u dobroti, u ljubavi, u istini, u poštenju? Napreduje li u prepoznavanju čovjeka kao svojega brata?! Nije li današnji čovjek uvijek spreman i ubiti drugog čovjeka kada brani neke svoje interese?! Nismo li svjedoci vremena kada ograđujemo neke svoje teritorije i mislimo kako je to samo za nas, za moj narod?! Nismo li svjedoci današnjih ratova i velikih migracija ljudi koji bježe iz nevolje, bježe od smrti, bježe od gladi, bježe od raznih nevolja, a netko će im zatvoriti prolaz i postaviti žicu jer ih ne želi prepoznati kao braću koja su jednaka pred Bogom i imaju ista prava života na zemlji?!
Mogao bih nabrajati mnoge nevolje današnjega čovjeka i postavljati mnoga pitanja. Možda i pitanje o našoj domovini Hrvatskoj upravo sada, kada trebamo izabrati nove narodne zastupnike u Hrvatski sabor. Nalazimo se upravo u Zavjetnoj kapeli Hrvatskog sabora i mislim da je ovo pravo mjesto postavljanja mnogih pitanja. Glavno je pitanje: zašto se ne možemo složiti oko temeljnih vrijednosti kao što je život, kao što je obitelj, goruće demografsko pitanje o kojem govorimo desetljećima, ali ne samo o brojkama, nego o svetosti života. Zašto naši mladi odlaze iz Domovine? Postoje neke temeljne vrijednosti oko kojih bi trebalo naći konsenzus bez obzira na stranačku, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Tko nam u tome može pomoći?! U svojoj poruci uoči parlamentarnih izbora, mi hrvatski biskupi podsjetili smo na biblijsko iskustvo kako to mogu učiniti samo oni koji su mudri, pošteni i nesebični i koji nesebično mogu pomoći da društvo raste i napreduje. Potrebno je uspostaviti kulturu dijaloga kao preduvjet i polazište jačanja nacionalnog zajedništva. Pozvali smo također sve kandidate da u predizbornom nadmetanju sačuvaju osobno dostojanstvo te snagom argumenata nastoje pridobiti povjerenje ljudi.
Mi smo danas ovdje kao hodočasnici, kao oni koji su došli razmišljati i učvrstiti svoju vjeru. Došli smo moliti, a euharistija u kojoj sudjelujemo je najizvrsnija molitva. U današnjem odlomku evanđelja čuli smo Isusa koji ulazi u Maslinski vrt. Pred njim je najteži dio života, pred njim je muka i smrt, a on opominje učenike: „Molite se da ne padnete u napast. (…) A kad bi u smrtnoj muci, usrdnije se moljaše. I bi znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju.“(Lk 22, 39-44)
Postoje trenuci kada nam nakon svih drugih aktivnosti preostaje samo molitva. Nije li upravo zavjet Hrvatskog sabora, donesen u Varaždinu 15. prosinca 1739. godine, bila molitva?! Zastupnici u Saboru vidjeli su kako kuga hara i da su ljudi nemoćni i zato pozivaju na molitvu. Često se i mi nalazimo u sličnim životnim prilikama i neprilikama kada vidimo nemoć i neuspjeh, ali ne smije nas savladati beznađe. Tu je Onaj koji sve vidi, tu je Onaj koji je za nas, za čovjeka, za čovječanstvo umro na križu i čija jedna kap može spasiti čovjeka. Stojimo pred velikim Misterijem, pred velikim Otajstvom naše vjere i sa sv. Tomom Akvinskim možemo pjevati i moliti:
Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš. (…)
Pelikane nježni, Spasitelju moj, blatna me u Krvi peri presvetoj;
I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čisti i bijel.
Isuse, kog sad mi krije veo taj, žarku želju molim Ti mi uslišaj:
Daj da otkrito Ti lice ugledam i u slavi Tvojoj blažen uživam. Amen.
Na kraju mise, tijekom koje je liturgijsko pjevanje predvodio župni zbor pod ravnanjem Antuna Kranjčeca, riječi zahvale svim sudionicima hodočašća, te svim svojim suradnicima koji uz veliko zalaganje, požrtvovnost i darivanje svojih talenata pomažu u provedbi središnjih godišnjih hodočasničkih dana, uputio je mons. Đurkan.
Biskup Mrzljak istaknuo je kako na kraju mise zazivamo Božji blagoslov da bismo ono što ovdje slavimo ponijeli u naš svagdanji život. Mi nismo kršćani samo ovdje oko oltara na svetoj misi, nego smo kršćani u svakom trenutku našeg života, u našim obiteljima, školama, radnim mjestima i kamo god idemo nosimo sa sobom vrijednosti o kojima ovdje razmišljamo, nosimo vjeru koju ovdje učvršćujemo i nosimo milost koja nam je potrebna u svakodnevnom kršćanskom životu.
Molitveni program u svetištu je nastavljen tijekom cijeloga dana, a tako će biti i na Svetu nedjelju 4. rujna kada središnje euharistijsko slavlje u 11 sati u zavjetnoj kapeli predvodi mons. Vlado Košić, sisački biskup, u zajedništvu s domaćinom mons. Josipom Mrzljakom, varaždinskim biskupom, čuvarom svetišta mons. Josipom Đurkanom i drugim svećenicima. Misi će prethoditi svečana procesija s relikvijom Presvete Krvi od župne crkve Presvetog Trojstva u 10.15 sati.
Jasminka Bakoš-Kocijan
