MARIJA BISTRICA, 3.7.2021.

---

Prvi hodočasnički dan vjernika grada Varaždina na 332. zavjetnom hodočašću Majci Božjoj Bistričkoj završio je večernjom svetom misom u 19 sati u crkvi Bl. Alojzija Stepinca na otvorenom i pobožnošću „Put svjetla“ u 21 sat uz procesiju na bistričkoj kalvariji.

Svetu misu je predslavio mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko osječki u zajedništvu sa mons. Božom Radošem, varaždinskim biskupom te petnaestak svećenika varaždinske biskupije među kojima i župnici varaždinskih župa.

Nadbiskup Hranić u svojoj je homiliji okupljenim hodočasnicima, među kojima su bili i mnogi pješaci, govorio o liku apostola Tome čiji blagdan Crkva slavi 3. srpnja. Polazeći od naviještenog evanđeoskog odlomka nadbiskup je protumačio kako su apostoli nakon otkrića praznog groba tražili Isusa, te su se  počeli okupljati tražeći odgovore, a Uskrsli dolazi k njima. Apostol Toma nije bio s njima, odlazi svojim putem tražiti Isusa. Kad mu apostoli govore da su ga vidjelo On odbija njihovo svjedočanstvo. Vjerojatno zato jer su mu se duboko urezali strašni prizori iz Kalvarije, rekao je nadbiskup Hranić i dodao: „Toma ne prihvaća svjedočanstvo, želi se sam uvjeriti, želi vidljiv i opipljiv dokaz, sigurnost koja dolazi od gledanja i dodira.“

Iako sam traži Isusa Toma uviđa da mora svoja pitanja i sumnje podijeliti s nekim tko ih razumije te se vraća u zajednicu apostola koji kao i on imaju iskustvo života s Isusom. Zajednica ga prima unatoč njegovoj sumnji, s njima otvoreno razgovara o razlozima koji ga priječe da povjeruje, on traži svjetlo u mraku. „Onaj tko ne traži odgovore na svoje sumnje i pitanja, tko se s njima ne bavi nego ih ignorira i zanemaruje, ne može niti naći odgovore na svoje sumnje. Tomi koji priznaje svoje sumnje i koji se hoće i nastoji se s njima baviti, njemu uskrsli Isus omogućuje da na kraju opipa njegove rane i bok i da se uvjeri da je to doista On. Isti onaj koji je umro na križu. I plod svega toga je Tomina vjera puna predanja. I kad mu Isus omogućuje da opipa njegove rane i njegov bok, Toma i bez pipanja i bez dodira ispovijeda prekrasnu ispovijest vjere koja je očito zahvatila čitavo njegovo biće, njegov duh, koja ga je promijenila i od tada je on, od toga trenutka, novi čovjek. Toma ispovijeda bacajući se na koljena pred uskrslog Isusa 'Gospodin moj i Bog moj'. Možda je Toma s puno više žara tražio Isusa nego ostali učenici, ali sam nije mogao doći do susreta s njime, sam nije mogao doći do odgovora na svoja pitanja i sumnje“, rekao je nadbiskup te pojasnio kako nakon uskrsnuća jedino mjesto susreta s Uskrslim postaje zajednica učenika, Isus se ne objavljuje pojedincima, ukazuje se zajednici koja ga traži ili se okuplja u molitvi.

Osvrćući se na dugu tradiciju hodočašća grada Varaždina Majci Božjoj Bistričkoj nadbiskup Hranić je rekao da dok analiziramo Tomino traženje, u Marijinu svetištu nam se nameće pitanje, a što je bilo s Isusovom majkom Marijom koja je također bila pod križem koja je vidjela kao i sveti Toma sve što se dogodilo s Isusom na Kalvariji, štoviše njegovo mrtvo tijelo primala je u krilo i sahranila ga u grob. No Ona koja je druge u njihovim poteškoćama učila „Što god vam rekne učinite“ dobro je čula Isusove riječi s križa upućene njoj i apostolu Ivanu: 'Sine evo ti majke i majko evo ti sina'.  

Da je Isus htio pobrinuti se samo za Mariju nakon svoje smrti bilo bi dovoljno da je rekao 'Sine evo ti majke“, međutim činjenica da Isus govori Mariji 'evo ti sina', upućuje na to da je sv. Ivan pod križem korporativna osobnost, simbolična osoba koja uosobljuje sve Isusove učenike, čitavu Crkvu kroz povijest, sve one koji od uskrsnog jutra do danas traže Isusa, rekao je nadbiskup te pojasnio, Isus je s križa sve nas povjerio njoj, svojoj Majci, Isus je želio da ona koja je čitavim svojim životom bila u njegovoj službi koja ga je začela prije vjerom nego li tijelom bude majka Crkve, majka vjere njegovih apostola. I Blažena Djevica Marija okuplja učenike, okuplja apostole, dok se oni u strahu zatvaraju, dok su zbunjeni, ona ih svojom unutarnjim mirom, svojom vjerom učvršćuje, okuplja i snaži.

Zanimljivo kako evanđelisti ne bilježe da je Marija poput učenika na uskrsno jutro trčala na grob, tražila Isusa, zdvajala, Marija je sve to vrijeme u dvorani Posljednje večere. Marija ih okuplja dok oni traže kako bi zajedno mogli susresti Isusa.

Vraćajući se na lik apostola Tome nadbiskup je aktualizirao njegovu poruku vjernicima pojašnjavajući kako u svakome od nas čući Toma, i mi imamo pitanja i sumnje kad je u pitanju vjera i povjerenje u Boga, prihvaćanje vjerskih istina i stavova Crkve. I vidjeti i opipati kao preduvjet vjere ponavlja se čitavu povijest. I mi želimo dokaze i očite znakove. Trčimo na mjesta ukazanja, čudesnih znakova, no Toma nije samo simbol ljudi koji sumnjaju, već i simbol onih koji iskreno traže: „Toma je samo kritičan duh koji se ozbiljno suočava s argumentima, koji svoje sumnje ne skriva u sebi, ali zbog njih i ne odstupa s puta traženje istine. On istodobno ostaje otvoren za čin vjere. Zato je Toma bliži ozbiljnom tražitelju nego nekom skeptiku ili nevjerniku.“

Prepoznati se u Tomi znači priznati sebi i drugima svoje sumnje biti ih svjestan, prihvatiti ih, ali i ozbiljno tražiti odgovore. Toma je nezadovoljan apostolima i zajednicom, zajednica i on se očito ne razumiju. „Tako je Tomin put i put mnogih koji nezadovoljni Crkvom ili župom kojoj pripadaju, njezinom vjerom, onim što i kako ta zajednica govorii i svjedoči  pokušavaju ići svojim putem, graditi svoju duhovnost odijeljeni od zajednice. Pritom se zaboravlja da smo prve ideje o Bogu i prvi navještaj primili od drugih u nekoj konkretnoj obitelji i župnoj zajednici, onakvoj kakva ona i njezina vjera jesu: nesavršena, ranjena grijehom, nevjerama, grijesima, nedovoljnom osjetljivošću i zauzetošću za ono što je važno. Nerazumijevanjem onoga o čemu mi govorimo i što nas muči pa onda i nesposobnoću da nam zajednica pruži zadovoljavajući odgovor na naša osobna očekivanja i pitanja. No, Toma je iskusio da biti vjernik, ne znači samo osobno vjerovati nego da biti vjernik znači osjećati se istinskim pripadnikom zajednice vjerujućih, pripadnikom Crkve. Toma je morao naučiti da je vjera dar, a taj dar uvijek je posredovan služenjem drugih i tako je Tomino traženje sigurnosti koja dolazi od gledanja i dodira zapravo bilo njegovo lutanje, uzaludno traganje.“

Toma je oličenje znanstvenika koji želi eksperimentirati Boga, dokazati Boga metodama koje su svojstvene prirodnim znanostima i našem pozitivističkom pristupu stvarnosti. Vjera ne može biti naša zasluga, i naš uspijeh „Vjera je dar, dobiva se po drugima, po onima kojima je vjera već darovana, po Crkvi, po nekoj konkretnoj župnoj zajednici i istinski vjernik zato svjestan darovanosti vjere s radošću i uvjerenjem svjedoči uvijek i u svakoj situaciji: to je moja Crkva, to je moja župa, njoj pripadam…. Pozvan sam poput apostola Tome da svojom vjerom, svojim iskustvom vjere, svojim traženjem i nalaženjem svojih odgovora obogatim zajednicu kojoj pripadam. Da ona bude bogatija  u izričajima  svoje vjere da ona bude bogatija u svjedočanstvu, snažnija u iskustvu vjere. Susret s Kristom događa se u susretu zajednice učenika prvoga dana u tjednu i vjera pojedinca rađa se u crkvenom zajedništvu učenika.“
Apostol Ivan naglašava okupljanje učenika prvoga dana u tjednu, okupljanje učenika nedjeljom na euharistijskom slavlju, tu vjernici susreću uskrslog Isusa, tu treba dolaziti sa svojim sumnjama i pitanjima. I zrela zajednica biti će sposobna primati različite bogotražitelje i pružiti svoje svjedočanstvo vjere.

 Na kraju homilije nadbiskup Hranić je potaknuo hodočasnike da ovih dana okupljeni oko Marije koja je bila u dvorani Posljednje večere, koja je bila stup vjere apostola obnove svoju vjeru kako bi postali i bili zajednica u kojoj će razni Tome, bogotražitelji pronaći prave svjedoke vjere, da budu zajednica u kojoj će svi koji sumnjaju susresti Uskrsloga. To je prije svega poziv za obitelji koje trebaju postati mjesto prvog susreta i iskustva Boga za djecu i mlade. Ustvrdio je nadbiskup kako ponekad djeca koja pohađaju vjeronauk u školi, a zatim i župnu katehezu zapravo postaju evangelizatori svojih obitelji. Time još više dolazi do izražaja važnost župne zajednice koja treba okupljati najšira i narazličitija iskustva vjere, sumnje i pitanja svih ljudi.

Završno je nadbiskup pozvao hodočasnike da ovdje: „Okupljeni oko blažene Djevice Marije ponesu u svome srcu potrebu i zadaću da naše obitelji budu zajednice vjere. Gdje se o vjeri razgovara gdje se mogu iznositi sumnje i pitanja, ali i gdje jedni drugima svjedočimo: „Vidjeli smo Gospodina!“ Dragi roditelji imajte hrabrosti posvjedočiti svojoj djeci: 'ma tu, u toj životnoj situaciji, u tim i tim okolnostima osjetio sam, primijetio, vidio to i to, nešto se promijenilo u tom i tom trenutku, ja sam duboko uvjeren da je tu Bog bio na djelu.' Iznesite svoje iskustvo vjere, prenosite svoje iskustvo vjere svojoj djeci, svojoj mladosti. I budite doista velikodušni suradnici unutar župnih zajednica i pomozite da svaka župna zajednica doista bude zajednica u kojoj ima mjesta za sve, koja je otvorena za sve, koja je u stanju primiti svakoga, svakoga razumijeti, podijeliti s njim i njegova pitanja i njegove sumnje, ali i ponuditi iskustvo vlastite vjere 'vidjeli smo Gospodina', kako bi naše župne zajednice i danas bile mjesto susreta s Gospodinom.“, a taj je svoj poziv vjernicima nadbiskup stavio pod zagovor Majke Božje Bistričke.

 

---