Bicikl se može promatrati tek kao prijevozno sredstvo; nekada viđeno kao sredstvo kojim se voze siromašni, danas istaknuto kao poželjno, zbog brige za stvoreni svijet, prirodu, kao odražaj 'ekološke svijesti'. Bicikl se brzo nametnuo kao sredstvo za športska natjecanja. S raznih se vidika može hvaliti njegovo postojanje i zahvaljivati za one koji su ga oblikovali.

No, upravo njegov izgled može pomoći posvijestiti nam neke vidike naše kršćanske vjere i pomoći nam da – dok promatramo bicikl – vidimo više od prijevoznoga sredstva. Time nam, vjerujem, postaje draži.

Ime mu dolazi od dva najuočljivija dijela, dva kotača (grč. kýklos - krug, bi-cikl: dva kruga, dva kola, dvokolica). Starija hrvatska riječ zove ga kotur, od čega dolaze i nazivi raznih mjesta koje sadrže pridjev 'koturaški' ili pak predmeta kao što su koturaljke.

Dva kotača lako misao vode prema dvije sastavnice koje su u kršćanstvu spojene u cjelinu, ne brišući svoje posebnosti: vječnost i vrijeme, nebesko i zemaljsko, božansko i ljudsko, Stari i Novi zavjet, dvije ploče Dekaloga… Dva su kotača, osim nosivom konstrukcijom (okvirom) i mehanizmom za pokretanje, povezana ljudskim tijelom.

Dva kotača na biciklu mogu biti viđena kao slika vremena, odnosno čovjeka između prošlosti i budućnosti. Obično je na biciklima pogonski zadnji kotač i njegova je osovina i zupčanik povezana s većim zupčanikom, pokretanim pedaliranjem. Ta je poveznica lančana, kako i priliči kontinuitetu povijesnih zbivanja. Prošlost je ta koju povlačimo za sobom i ona mora biti pokrenuta, premda privlači budućnost. Prošlost se ne može jednostavno zanemariti, niti je korisno biti na nju sasvim usredotočen, jer dovodi u opasnost cilj prema kojemu se vozi.

Prošlost je dio života i zavrjeđuje važno mjesto u tome gibanju; iznad nje se 'sjedi', ona je u podnožju i daje sigurnost, ali ona je i najsloženija; traži najveću brižnost i njegu. Njezini zupčanici imaju raznu veličinu i pokretačku sposobnost; mogu se istrošiti; mogu preskakati ili se zablokirati. Glava kotača prošlosti je slojevita i što je zupčanik koji se koristi manji i što ga je teže vidjeti, teže je i pokrenuti bicikl, dok – s druge strane – pri većim brzinama on lakše brzinu povećava.

Biciklist svoju energiju nogama ulaže u središnji dio koji označuje sadašnjost. Prošlost je zadana vrijednost te tako zadnji kotač ima zadani smjer, dok prednji kotač (kao slika budućega) može mijenjati smjer. Tako je naša prošlost uvijek naša, ali je naša odluka prema čemu ju upućujemo u budućnosti i kamo ju želimo smjestiti. Pritom je upravljač potrebno ne samo usmjeriti, nego i čvrsto držati, jer bi okretanje prednjega kotača (budućnosti) prema stražnjemu (prošlost) neizbježno prouzročilo pad. Ta nepostojanost budućega traži oprez i osjećaj za podlogu (zemlju).

Sam je biciklist postavljen jednim dijelom unutar, a drugim iznad okvira (njem. Rahmen, rama) bicikla. Čovjek živi zadanost, djelomice je uokviren, ali ne sasvim zatvoren. I – neka se ne previdi – da je čovjek na biciklu uzdignut i premda mu sljubljenost s ramom (okvirom) omogućuje veću brzinu, podignutost na biciklu mu daje mogućnost užitka u vožnji, promatranja i razmatranja, susretanja i planiranja. Bicikl omogućuje čovjeku oponašati uspravan, uzdignut hod, potpomognut kotačima.

Svojim rukama, svojim djelovanjem možemo mijenjati smjer, ali je stvarni pokretač srce i um. Oni određuju što netko želi vidjeti, što osjetiti, koga susresti; treba li se žuriti ili prikočiti.

Vožnja biciklom je umijeće ravnoteže i usklađenosti tijela i duha, vremenitosti i vječnosti, pogleda i volje. To ravnovjesje omogućeno je s pomoću guma kojima su uobičajeni oblik pneumatici. Bicikl gubi udobnost, ako obloge kotača nisu primjereno ispunjene zrakom (ili drugim materijalom). Ta ispunjenost prostora između zemlje i čvrstih dijelova bicikla slika je Duha koji se na grčkome zove pneuma. Ta 'tampon-zona' nije bijeg od zemlje, nego pokazatelj da čovjekov hod nije sasvim pripadan zemlji, da Duh Sveti daje hitrost i radost putovanju; da brani od oporosti, grubosti i udaraca zemlje, da toj ispunjenosti prijeti praznina kojom prestaje vožnja.

Valjalo bi pronaći poveznice i duhovna značenja i u drugim dijelovima bicikla, ali već i navedeno govori da svaka stvorena stvarnost otkriva mudrost življenja. Ako je tako sa stvarima, koliko je to istinitije za ljude, jer svaki je čovjek stvoren na Božju sliku. Ako pak ne vidimo Boga, tada nam Duh Sveti treba pročistiti pogled. A to je razlog da se vozeći biciklom vidimo više lice zemlje i vlastito lice duše.
 

Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački