VATIKAN, 14.10. 2018.

---

Papa Franjo proglasio je na svečanosti kanonizacije na 28. nedjelju kroz godinu, 14. listopada, tijekom svečanog misnog slavlja koje je održano na prostoru ispred bazilike Sv. Petra u Vatikanu sedmero novih svetaca Katoličke crkve.

Sveti otac Franjo je svetima proglasio papu Pavla VI. (1897. - 1978.), Oscara Arnulfa Romera Galdámeza (1917. - 1980.), Francesca Spinellija (1853. - 1913.), Vincenza Romana (1751. - 1831.), Mariju Katharinu Kasper (1820. - 1898.), Nazariu Ignaziu od Svete Terezije od Isusa March Mesu (1889. - 1943.) i Nunzija Sulprizija (1817. - 1836.)

Prije samog svečanog čina kanonizacije prefekt Kongregacije za kauze svetaca kardinal Giovanni Angelo Becciu u pratnji postulatorâ prišao je Svetome Ocu i zamolio ga da pristupi kanonizaciji sedmero blaženika. Pročitavši njihova imena kardinal Becciu predstavio je njihove kratke životopise. Potom je Papa pročitao obrazac kanonizacije.

“U čast Presvetog Trojstva, radi uzvišenja katoličke vjere i jačanja kršćanskog života, vlašću našega Gospodina Isusa Krista, svetih apostola Petra, Pavla i Našom, nakon dugog razmišljanja, zazvavši više puta Božju pomoć i saslušavši mišljenje mnoge naše braće u biskupstvu, proglašavamo i definiramo svetima blažene Pavla VI., Oscara Arnulfa Romera Galdámeza, Francesca Spinellija, Vincenza Romana, Mariju Katharinu Kasper, Nazariu Ignaziu od Svete Terezije od Isusa March Mesu i Nunzija Sulprizija i upisujemo ih u popis svetaca, određujući da ih se u čitavoj Crkvi pobožno časti kao svece. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”, glasio je obrazac kanonizacije koji je pročitao Papa.

Uoči kanonizacije papa Franjo posjetio je u subotu 14. listopada navečer u samostanu Mater Ecclesiae, u Vatikanskim vrtovima, papu emeritusa Benedikta XVI. kojeg je imenovao kardinalom upravo Pavao VI.

Papa Pavao VI.



Giovanni Battista Montini rođen je u Concesio (Brescia) 1897. Zaređen je za svećenika 1920. godine i nastavio studij u Rimu obavljajući diplomatske poslove Svete Stolice. Imenovan je zamjenikom državnog tajnika tijekom 1937. Tijekom Drugog svjetskog rata posvetio se traženju nestalih i pružanju pomoći progonjenima. Godine 1952. imenovan je zamjenikom državnog tajnika (Pro-Segretario di Stato) a 1955. godine milanskim nadbiskupom. U biskupiji kojom je upravljao posvetio se posebno onima koji su se udaljili od Crkve i marginaliziranima. Godine 1958. tadašnji papa Ivan XXIII. imenovao ga je kardinalom. Izabran je za papu 21. lipnja 1963. uzevši ime Pavao VI. Nakon smrti Ivana XXIII. nastavio je i zaključio Drugi vatikanski koncil.

Vodio je Crkvu prema dijalogu sa suvremenim svijetom i očuvao njezino jedinstvom tijekom pokoncilske krize. Objavio je sedam enciklika i nekoliko apostolskih pobudnica. Sav je svoj životu utrošio u naviještanju evanđelja, snažno svjedočeći ljubav prema Gospodinu i Crkvi. Umro je u papinskoj rezidenciji u Castelgandolfu 6. kolovoza 1978. Papinsku je službu vršio 15 godina. Blaženim ga je proglasio papa Franjo 19. listopada 2014. godine. Za proglašenje svetim Pavla VI. bilo je presudno čudo koje se po njegovu zagovoru dogodilo 2014. kada je nerođeno dijete na neobjašnjiv način ozdravilo u utrobi majke.

Oscar Arnulf Romero Galdámez



Oscar Romero rođen je na Veliku Gospu, 15 kolovoza, 1917. godine u gradu Ciudad Barrios u salvadorskoj provinciji u siromašnoj obitelji s osmero braće i sestara. Za svećenika je zaređen 1942. u Rimu. Kada je imenovan za nadbiskupa 1977. mnogi su ga smatrali konzervativcem, no tolike nepravde u Salvadoru učinili su ga velikim borcem za pravdu. Zanimljivo je da je neko vrijeme radio kao župnik na Kubi gdje je osnovao razne apostolske grupe i pomogao sagraditi te posvetiti katedralu u San Miguelu gdje je služio više od 20 godina. Tijekom njegove kratke nadbiskupske službe u San Salvadoru ubijeno je 6 svećenika.  

Romero je trpio udarce i s desna i s lijeva, od bogate manjine, također, na žalost, iz crkvenih krugova. Siromahe je rado susretao i s njima razgovarao ne samo o njihovim problemima, nego kako da i sam što bolje vrši svoju službu. Na sve optužbe davno je odgovorio: Crkvu se progoni zato što uistinu želi biti Crkva Isusa Krista. Ali ako ostane vjerna svom poslanju i ukaže na grijeh, koji toliki broj ljudi baca u bijedu, ako naviješta nadu u pravedniji i ljudskiji svijet, Crkvu se progoni i kleveće, optužuje da je subverzivna i komunistička. Izdavačka kuća ‘Kršćanska sadašnjost’ objavila je 2005. godine knjigu ‘Oscar Romwero – učitelj duhovnosti’ autora Martina Maiera, a njegov liturgijski spomendan obilježava se 23. svibnja. U San Salvadoru je dovoljno reći ‘Monseñor’i svi znaju da je to njihov Oscar Arnulfo Romero.

Nadbiskup San Salvadora Oscar Romero ubijen je 24. ožujka 1980. za vrijeme mise. Tijekom svoje trogodišnje nadbiskupske službe bio je glasom najsiromašnijih u svojoj zemlji, koji su najteže bili pogođeni sukobom između vladinih snaga i gerilskih skupina u kojem su život izgubile tisuće ljudi.

Francesco Spinelli



Katolički svećenik Francesco Spinelli rođen je 1853. godine u Milanu. Već kao dječak pridruživao bi se svojoj majci u posjećivanju i pomaganju siromašnih i potrebitih u svom rodnom gradu.

Za svećenika je zaređen 1875. godine, a iste te godine je imao viziju žena koje se neprekidno klanjaju Presvetom sakramentu. Sedam godina nakon toga pomogao je u osnivanju reda posvećenog euharistiji i euharistijskom klanjanju, ali taj se pothvat na kraju pokazao neuspješnim.

Nakon toga se preselio u Cremonu i tamo 1892. utemeljio Sestre klanjateljice Presvetog sakramenta, koje su posvećene molitvi pred euharistijom. Ovaj red postoji i danas, i prisutan je u cijelome svijetu.

Vincenzo Romano



Vincenzo Romano proveo je čitavu svoju svećeničku službu u gradiću Torre del Greco, koji je značajno oštetila erupcija vulkana Vezuva 1874. Godine. Nastala šteta potaknula je Vincenza da ponovno izgradi svoju župnu crkvu Svetoga križa, vlastitim rukama.

Vincenzo je volio i vodio svoju zajednicu, brinući se i za njezine siromašne i bolesne, ne bježeći od društvenih problema koji su se odvijali tijekom njegova života. Posebnu je pažnju pokazivao siročadi i kandidatima za svećenstvo. Talijanski svetac proglašen je zaštitnikom napuljskih svećenika, svoga rodnog grada Torre del Greca, siročadi, mornara, kao i osoba koje boluju od raka grla.

Marija Katharina Kasper



Marija Katarina Kasper, njemačka redovnica, utemeljiteljica kongregacije Siromašnih službenica Isusa Krista, rođena je 26. svibnja 1820. u selu Dernbachu (okrug Westerwald, Rheinland-Pfalz). Već u djetinjstvu osjetila je poziv Krista Gospodina. Provodila je dane radeći na obiteljskim poljima ili kao nadničarka, ali je uz to uvijek našla vremena ne samo za molitvu već i za služenje bolesnicima i starcima te poučavanje djece vjeronauku.

Njezina velika pobožnost i ljubav prema bližnjima privukla je i druge djevojke koje su bile spremne na djela milosrđa. Katharina je već 1848. u svojem rodnom selu s još četiri djevojke osnovala pobožnu udrugu za njegu bolesnika. Iz te udruge s dopuštenjem biskupa iz Limburga, Petera Josepha Bluma, nastala je nova redovnička družba, Kongregacija siromašnih službenica Isusa Krista (Arme Dienstmägde Jesu Christi). Na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1851, Katharina i njezine četiri družice položile su redovničke zavjete i obukle odjeću Siromašnih službenica Isusa Krista. Katharina je tada dobila i novo redovničko ime, Marija. Prva redovnička kuća izgrađena je u Katharininom rodnom selu, Dernbachu. Tamo su sestre živjele, prihvaćale siročad i druge nevoljnike i činile dobra djela.

Skromna i jednostavna osoba, svoje sestre vodila je dobrotom i odlučnošću. Cijeli njezin život protekao je u službi Krista i bližnjega. Preminula je na Svijećnicu, 2. veljače 1898., u rodnom Dernbachu. Kada je umirala, njezina družba brojala je 193 samostana i oko 2000 sestara, a do 1938. taj se broj popeo na 4000 sestara. Siromašne službenice Isusa Krista, poznate i kao Dernbachske sestre (Dernbacher Schwestern), dvore bolesnike, odgajaju siromašnu i zapuštenu djecu, brinu se za starce i sve zanemarene i ostavljene osobe. Diljem svijeta (Europa, Azija, Afrika, Sjeverna i Latinska Amerika) danas djeluje oko 600 sestara.

Nazaria Ignazia od Svete Terezije od Isusa March Mesa



Nazaria je rođena kao četvrto od osamnaestero djece. Na svojoj prvoj svetoj pričesti dala je osobni zavjet Bogu da će živjeti posvećenim životom, iako njezina obitelj nije bila osobito pobožna te su joj čak povremeno zabranjivali odlaske na misu.

Kada je imala 15 godina, njezina se obitelj preselila iz Španjolske u Meksiko, gdje se upoznala s Malim sestrama napuštenih starijih osoba. Osjetivši poziv, Nazaria se s 26 godina pridružila navedenim sestrama te položivši vječne zavjete otišla služiti u Boliviju. Nakon pet godina odlučila je osnovati novu kongregaciju koja će se više posvetiti misijskom djelovanju i evangelizaciji, te je 1925. godine uz još šest sestara utemeljila Kongregaciju misionarki križarica Crkve, čije je djelovanje posvećeno davanju vjerskog obrazovanja djeci i odraslima. Njezin ju je rad odveo do Buenos Airesa, te je pomogla širenju reda kroz čitavu Južnu Ameriku, kao i dijelove Europe.

Nunzio Sulprizio



Nunzio Sulprizio rođen je 13. travnja 1817. u Pescosansonescu u Abruzzu. Ostavši rano siroče, brigu je za njega preuzela baka. Ona ga je naučila moliti i poučila ga dubokim istinama vjere. S devet godina ponovno je ostao sam. Brigu za Nunzija ovaj put preuzima ujak, kovač po zanimanju, nagao i nasilan čovjek. U kovačnici, pored ujakovih zlostavljanja, počele su i fizičke patnje: teško se razbolio od osteosarkoma te je upućen u bolnicu u Napulju za neizlječive bolesnike. Jedan od stričeva je povjerio brigu za Nunzija pukovniku Feliksu Wochingeru koji ga je primio u svoj dom i brinuo se o njemu kao pravi otac. Oporavak je trajao 21 mjesec.

Premda i sam mučen patnjama, donosio je utjehu i pomagao drugima koji su patili. Proglašen je neizlječivim bolesnikom. Stanje mu se pogoršalo i bolest ga je prikovala za krevet. Umro je 5. svibnja 1836. u dobi od 19 godina. Život ovog mladog čovjeka, sav posvećen Bogu, bio je obilježen s dvije velike ljubavi: euharistijom i Majkom Božjom.

---