Papina kateheza srijedom: Kateheze o razlučivanju. Utjeha
VATIKAN, 23. 11. 2022.
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 23. studenoga 2022.
Nastavljamo kateheze o razlučivanju duha: kako razabrati ono što se događa u našem srcu, u našoj duši. Nakon što smo razmotrili neke vidove duhovne suhoće – onu tamu duše – danas ćemo govorit o utjesi, što bi bila svjetlost duše, i koja je još jedan važan element za razlučivanje, koji ne treba uzimati zdravo za gotovo, jer može stvoriti nesporazume. Moramo shvatiti što je utjeha, jednako kao što smo pokušali shvatiti što je duhovna suhoća.
Što je duhovna utjeha? To je iskustvo nutarnje radosti, koje omogućuje vidjeti Božju prisutnost u svemu; ona jača vjeru i nadu, kao i sposobnost činiti dobro. Osoba koja ima utjehu u svome životu ne predaje se pred teškoćama, jer doživljava mir koji je jači od kušnje. Riječ je, dakle, o velikom daru za duhovni život i za život u cjelini. Treba živjeti tu nutarnju radost.
Utjeha je pokret duše, koji dotiče dubinu nas samih. Nije blještava, nego nježna, osjetljiva, poput kapi vode na spužvi (vidi sv. Ignacije L., Duhovne vježbe, 335): osoba se osjeća obavijena Božjom prisutnošću, na način koji uvijek poštuje nečiju slobodu. To nikada nije nešto nepodudarno, što pokušava prisiliti našu volju, a nije ni prolazan ushit: naprotiv, kao što smo vidjeli, čak i bol – na primjer zbog vlastitih grijeha – može postati razlogom za utjehu.
Sjetimo se iskustva koje je doživio sveti Augustin kad je sa svojom majkom Monikom razgovarao o ljepoti vječnog života; ili savršenog veselja svetoga Franje – čak povezanog s vrlo teškim situacijama koje je trebalo podnijeti – i sjetimo se brojnih svetaca koji su bili u stanju činiti velike stvari, ne zato što su se smatrali dobrima i sposobnima, nego zato što su bili osvojeni umirujućom milinom Božje ljubavi. To je mir koji je sveti Ignacije s udivljenjem zamjećivao u samom sebi čitajući životopise svetaca. Biti utješen znači biti u miru s Bogom, osjećati kako je sve na svome mjestu, kako je u nama sve u skladu. To je mir koji Edith Stein osjeća nakon obraćenja; godinu dana nakon što je primila krštenje, napisala je: „Dok se prepuštam tom osjećaju, malo po malo počinje me ispunjavati novi život i – bez ikakva napetosti moje volje – vodi me prema novim spoznajama. Čini se da ovaj životni vrutak izvire iz aktivnosti i iz sile koja nije moja i koja, ne čineći mi nikakvo nasilje, postaje djelatna u meni“ (Psicologia e scienze dello spirito [Psihologija i duhovne znanosti], Città Nuova, 1996, 116). Drugim riječima, istinski mir je mir koji daje da u nama poniknu dobri osjećaji.
Utjeha se tiče prije svega nade, okrenuta je budućnosti, potiče nas da se pokrenemo, omogućuje nam da poduzmemo inicijative koje su do tog trenutka uvijek bile odgađane, ili nam čak nisu padale na pamet, kao što je krštenje za Edith Stein.
Utjeha je takav mir, ali ne mir u kojem sjedimo prekriženih ruku i uživamo u njemu, to ne, daje ti mir i privlači te prema Gospodinu i potiče te da kreneš na put i činiš mnoge stvari, da činiš dobre stvari. U vrijeme utjehe, kad smo utješeni, osjećamo želju da činimo toliko dobra, uvijek. Naprotiv, kad nadođe čas suhoće, osjećamo želju da se povučemo u same sebe i ne činimo ništa. Utjeha te tjera naprijed, u služenje drugima, društvu, ljudima. Duhovnom se utjehom ne može „upravljati“ kao što se upravlja zrakoplovom – ne možeš sada reći utjesi da dođe, ne, njome se ne može „pilotirati“ – nju se ne može programirati kako se kome svidi, ona je dar Duha Svetoga: omogućuje prisnost s Bogom koja kao da poništava udaljenosti. Sveta Terezija od Djeteta Isusa, posjetivši u dobi od četrnaest godina baziliku Santa Croce in Gerusalemme u Rimu, pokušala je dodirnuti čavao koji se ondje časti, jedan od onih kojima je Isus bio raspet na križ. Tereza tu svoju smionost doživljava kao zanos ljubavi i povjerenja. Kasnije će napisati: „Bila sam stvarno odviše smiona. Ali Gospodin vidi dubinu srca, on zna da je moja nakana bila čista […]. Prema njemu sam se ponijela kao djevojčica koja misli da joj je sve dopušteno i Očeva blaga smatra svojim vlastitima“ (Autobiografski rukopis, 183). Utjeha je spontana, vodi te tome da sve činiš spontano, kao da smo djeca. Djeca su spontana i utjeha te vodi do toga da budeš spontan s umilnošću, s vrlo velikim mirom. Jedna četrnaestogodišnja djevojčica daje nam sjajan opis duhovne utjehe: obuzima te osjećaj nježnosti prema Bogu, koji nas čini odvažnima u želji da sudjelujemo u samom njegovom životu, da činimo ono što je njemu milo, tako da se osjećamo prisnima s njim, da osjećamo da je njegov dom i naš dom, da se osjećamo prihvaćenima, voljenima, okrjepljenima. S tom se utjehom ne posustaje pred teškoćama: istom će odvažnošću Terezija od pape tražiti dopuštenje da uđe u Karmel, iako je bila premlada, i njezinoj će se molbi udovoljiti. Što to znači? To znači da nas utjeha čini hrabrima: kada smo u vremenu tame, suhoće i mislimo: „Ja to ne mogu učiniti“. Duhovna suhoća te obori s nogu, sve vidiš mračno: „Ne, ja to ne mogu, neću to učiniti“. U trenucima utjehe, naprotiv, na iste stvari gledaš drugačije i kažeš: „Ne, ja idem naprijed, učinit ću to“. „Ali jesi li siguran?“ „Osjećam Božju snagu i idem naprijed“. I tako te utjeha tjera naprijed i da činiš stvari za koje u vremenima suhoće ne bi bio sposoban; potiče te da učiniš prvi korak. U tome se krije draž utjehe.
Ali tu valja biti na oprezu. Moramo dobro razlikovati utjehu koja je od Boga, od lažnih utjeha. U duhovnome životu događa se nešto slično onome što se događa u proizvodima koji su djelo ljudskih ruku: postoje originali i postoje imitacije. Ako je autentična utjeha poput kapi na spužvi, blaga i intimna, njezine su imitacije bučnije i blještavije, one su čisti entuzijazam, slama koja brzo plane ali brzo i izgori, nema postojanosti, one vode do prignutosti nad samim sobom i nebrige za druge. Lažna utjeha na kraju nas ostavlja praznima, daleko od središta našeg postojanja. Zato kad se osjećamo sretnima, u miru, sposobni smo učiniti bilo što. Ali ne smijemo brkati taj mir s prolaznim oduševljenjem, jer to oduševljenje danas jest, a sutra nije i nema ga više.
Zato treba vršiti razlučivanje, pa i kad se osjećamo utješenima. Jer lažna utjeha može postati opasnost, ako je tražimo kao svrhu samoj sebi, na opsesivan način, zaboravljajući Gospodina. Kao što bi rekao sveti Bernard, traže se Božje utjehe, a ne traži se Boga utjehe. Mi moramo tražiti Gospodina i Gospodin nas, svojom prisutnošću, tješi, daje nam ići naprijed kroz život. To je dinamika djeteta o kojemu smo govorili prošli put, koje traži roditelje samo da bi nešto dobilo od njih, ali ne i zbog njih samih, vodi se interesom. „Tata, mama“, i djeca znaju to činiti, znaju odigrati i kad je obitelj podijeljena i imaju tu naviku moljakati sad ovog sad onog, to nije dobro, to nije utjeha, to je interes. I mi se izlažemo opasnosti da svoj odnos s Bogom živimo na djetinjast način, tražeći svoj interes, nastojeći svesti Boga na predmet koji ćemo upotrijebiti i potrošiti, izgubivši najljepši dar koji je On sam. Tako idemo naprijed u našemu životu, koji se odvija između Božjih utjeha i razočaranja grijehom svijeta, ali znajući kako razlikovati kad je neka utjeha od Boga, koji ti daje mir u dubini tvoje duše, od tog kad je to prolazno oduševljenje što samo po sebi nije loše, ali nije Božja utjeha.
IZVOR: Informativna katolička agencija
