VATIKAN, 24. 1. 2024.

Čitanje: 1 Tim 6, 8-10

Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time. Jer oni koji se hoće bogatiti, upadaju u napast, zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zator i propast. Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima.

U tekstu koji slijedi uključeni su i nepročitani dijelovi koje se također donosi kao da su izgovoreni:

Mane i vrline 4. Škrtost

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nastavljamo kateheze o manama i vrlinama. Danas ćemo govoriti o škrtosti, odnosno onom obliku navezanosti na novac koji čovjeka sprječava da bude velikodušan.

Nije riječ o grijehu koji pogađa samo one koji imaju veliku imovinu, nego o transverzalnom poroku, koji često nema veze sa stanjem na bankovnom računu. To je bolest srca, a ne novčanikâ.

Analize koje su pustinjski oci proveli o tom zlu pokazale su kako je škrtost zahvaćala i monahe koji su se, nakon što su se odrekli golemih imutaka, u samoći svoje ćelije vezali za predmete male vrijednosti: nisu ih posuđivali, nisu ih dijelili s drugima, a još manje su bili spremni nekome ih pokloniti. Ti su predmeti za njih postali svojevrsni fetiši od kojih se nisu mogli odvojiti. To je svojevrsna regresija u dječju dob kad djeca drže čvrsto igračku i ponavljaju: „To je moje! To je moje!“. U to se traženje uvukao bolestan odnos prema stvarnosti, koji može dovesti do oblika kompulzivnog kupovanja ili patološkog gomilanja.

U cilju ozdravljenja od te bolesti, monasi su predlagali drastičnu, ali vrlo djelotvornu metodu: razmišljanje o smrti. Ma koliko neki čovjek za života nagomilao dobara na ovome svijetu, u jedno smo potpuno sigurni: neće ih sa sobom ponijeti u grob. Ne možemo sa sobom ponijeti ta dobra! Tu se otkriva sva besmislenost ovog poroka. Veza posjedovanja koju gradimo sa stvarima samo je prividna, zato što mi nismo gospodari ovoga svijeta: ova zemlja koju volimo zapravo nije naša, i mi smo na njoj kao gosti i putnici (usp. Lev 25, 23).

Ova jednostavna razmišljanja pomažu nam shvatiti ludost škrtosti, ali i njezin najskriveniji razlog: time se pokušava odagnati strah od smrti, tražiti sigurnosti koje se zapravo sruše kao kula od karata kad posegnemo za njima. Sjetite se prispodobe o onom bezumnom čovjeku, čije je polje obećavalo vrlo obilnu žetvu te je stao razmišljati o tome kako povećati svoje žitnice da u njih skupi čitavu ljetinu. Taj je čovjek sve proračunao, isplanirao budućnost. Nije, međutim, uzeo u obzir najsigurniju varijablu života, a to je smrt. „Bezumniče! - kaže se u Evanđelju - Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?“ (Lk 12, 20).

U nekim slučajevima, opet, taj posao „odrade“ kradljivci. I u evanđeljima ih se spominje na dosta mjesta i, premda je ono što čine kažnjivo, oni mogu postati spasonosna opomena. Ovako Isus propovijeda u Govoru na gori: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6, 19-20). U besjedama pustinjskih otaca stalno se prepričava ona zgoda o nekom lopovu koji iznenadi monaha na spavanju i pokrade mu ono malo stvari koje je držao u svojoj ćeliji. Nakon što se probudio, nimalo uznemiren onim što se dogodilo, monah kreće u potragu za kradljivcem i, nakon što ga pronađe, umjesto da traži ukradene stvari, daje mu ono malo preostalih stvari govoreći: „Zaboravio si uzeti ovo!“

Mi, braćo i sestre, možemo biti gospodari dobara koja posjedujemo, ali često se događa suprotno: ona na kraju posjeduju nas. Neki bogataši više nisu slobodni, nemaju više ni vremena za odmor, moraju stalno biti na oprezu jer gomilanje dobara za sobom povlači i njihovo čuvanje. Uvijek su tjeskobni jer za steći imetak treba proliti mnogo znoja, no može nestati u tren oka. Zaboravljaju evanđeosku besjedu, u kojoj se kaže da bogatstva sama po sebi nisu grijeh, ali su svakako odgovornost. Bog nije siromašan: on je Gospodar svega, ali - piše sveti Pavao - „premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite“ (2 Kor 8, 9).

I to je ono što škrtac nikako da shvati. Mogao je biti izvorom blagoslova za mnoge, no, umjesto toga, završio je u slijepoj ulici nesreće. Život škrtca je baš ružan. Sjećam se jednog gospodina kojega sam upoznao u drugoj biskupiji. Bio je jako bogat i imao je bolesnu mamu. Bio je oženjen. Braća su se izmjenjivala u njegovanju mame koja bi ujutro pojela jogurt. Da bi uštedio, taj joj je gospodin davao pola jogurta ujutro a pola popodne. To je škrtost, navezanost na dobra. Kasnije je taj gospodin umro i oni koji su dolazili do odra ovako su komentirali: „Evo, vidi se da ovaj čovjek sad nema ništa, sve je ostavio“, i pomalo podrugljivo su govorili: „Nisu mogli zatvoriti lijes jer je želio sve ponijeti sa sobom.“ Škrtost izaziva podsmijeh kod drugih, jer na kraju svoje tijelo i dušu moramo izručiti Gospodinu te moramo sve ostaviti. Čuvajmo se toga! I budimo velikodušni sa svima i širokogrudni s onima koji su u većoj potrebi od nas. Hvala.

IZVOR: Informativna katolička agencija