VATIKAN, 27. 9. 2023.

Čitanje: Mt 4, 12-16

[Isus] povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska - narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku.

Draga braćo i sestre!

Krajem prošlog tjedna posjetio sam Marseille kako bih sudjelovao na zaključenju Mediteranskih susreta (Rencontres Méditerranéennes), koji su okupili biskupe i gradonačelnike mediteranskog područja, zajedno s brojnim mladima, kako bi pogled bio usmjeren prema budućnosti. Doista, događaj u Marseilleu bio je naslovljen „Mozaik nade“. To je san, to je izazov: da Mediteran ponovno vrati svoj poziv - biti laboratorij civilizacije i mira.

Mediteran je - znamo to - kolijevka civilizacije, a kolijevka je za život! Neprihvatljivo je da postane grobnica, a ni mjesto sukoba. Sredozemno more je sušta suprotnost sukobu civilizacija, ratu, trgovini ljudima. Baš suprotno tome: Mediteran povezuje Afriku, Aziju i Europu; sjever i jug, istok i zapad; ljude i kulture, narode i jezike, filozofije i religije. Naravno, more je uvijek na neki način bezdan koji valja prijeći i može postati i opasno. Ali njegove vode čuvaju blago života, njegovi valovi i njegovi vjetrovi nose plovila svih vrsta.

S njegove istočne obale prije dvije tisuće godina krenulo je Evanđelje Isusa Krista. [Njegov navještaj] se, naravno, ne događa nekom čarolijom i nije realiziran jednom zasvagda. To je plod putovanja na kojemu je svaka generacija pozvana prijeći jednu dionicu, čitajući znakove vremena u kojem živi.

Susret u Marseilleu uslijedio je nakon sličnih susreta održanih u Bariju 2020. i u Firenci prošle godine. To nije bio izoliran događaj, već korak naprijed na jednome putu, koji ima svoje početke u „Mediteranskim razgovorima“ (“Colloqui Mediterranei”) koje je organizirao gradonačelnik Giorgio La Pira u Firenci krajem 50-ih godina prošlog stoljeća. Bio je to korak naprijed kako bi se danas odgovorilo na poziv koji je uputio sveti Pavao VI. u svojoj enciklici Populorum progressio: promicati „humaniji svijet u kojem bi svi imali od čega davati i primati, i to tako da progres jednih ne bude zaprekom razvoju drugih“ (br. 44).

Što je proizišlo iz tog događaja u Marseilleu? Proizišao je pogled na Mediteran koji bih nazvao jednostavno čovjekoljubivim, ne ideološkim, ne strateškim, ne politički korektnim niti instrumentalnim, već čovjekoljubivim, to jest kadrim povezati sve s primarnom vrijednošću ljudske osobe i njezinim nepovredivim dostojanstvom. Istodobno je proizišao pogled pun nade. To je danas vrlo iznenađujuće: kad slušaš svjedoke koji su prošli kroz neljudske situacije ili su ih dijelili s drugima, i upravo od njih primiš „ispovijed nade“. To je ujedno pogled bratstva.

Braćo i sestre, ta nada, to bratstvo se ne smije „rasplinuti“, ne, naprotiv mora se organizirati, konkretizirati u dugoročnim, srednjoročnim i kratkoročnim djelovanjima. Kako bi osobe, s punim dostojanstvom, mogle izabrati hoće li emigrirati ili ne emigrirati. Mediteran mora biti poruka nade.

Ali postoji još jedan komplementaran aspekt: potrebno je vratiti nadu našim europskim društvima, posebno novim naraštajima. Kako, naime, možemo prihvaćati druge ako mi prvi nemamo otvoren horizont prema budućnosti? Kako se mladi bez nade, zatvoreni u svoje privatne živote, zaokupljeni samima sobom i svojom nestalnošću, mogu otvoriti susretu i dijeljenju? Naša društva, često bolesna od individualizma, konzumerizma i ispraznih bjegova trebaju se otvoriti, dati svojoj duši i duhu da prodišu i tada će krizu moći vidjeti kao priliku i pristupiti joj na pozitivan način.

IZVOR: Informativna katolička agencija