VATIKAN, 13. 9. 2023.

Biblijsko čitanje: 1 Tim 2, 1-4

Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U našim katehezama nastavljamo susretati strastvene svjedoke naviještanja evanđelja. Prisjetimo se da je ovo niz kateheza o apostolskom žaru, o spremnosti kao i unutarnjem žaru za pronošenjem evanđelja. Danas odlazimo u Latinsku Ameriku, točnije u Venezuelu, kako bismo upoznali lik jednog laika, blaženog Joséa Gregorija Hernándeza Cisnerosa. Rođen je 1864., a vjeri ga je prije svega poučavala majka: „Majka me je - govorio je - od kolijevke učila kreposnosti, dala mi je da rastem u spoznaji Boga i dala mi ljubav kao putokaz“. Pazite: majke su te koje prenose vjeru! Vjera se prenosi jezikom i to jezikom mama, onim jezikom kojim majke znaju razgovarati s djecom. A vama majkama poručujem: budite pažljive u prenošenju vjere na tom jeziku majke.

Ljubav je, doista, bila zvijezda vodilja koja je vodila u životu blaženog Joséa Gregorija: dobričinu i veseljaka po naravi, urešena istaknutom umnošću; postao je liječnik, sveučilišni profesor i znanstvenik. Ali on je prije svega bio liječnik blizak najslabijima, toliko da je u svojoj domovini bio poznat kao „liječnik siromahâ“. Uvijek se brinuo na siromahe. Od bogatstva novca više je volio bogatstvo evanđelja, utrošivši svoj život u pomaganje potrebitima. U siromasima, bolesnima, migrantima, patnicima, José Gregorio je vidio Isusa. Uspjeh koji nikada nije tražio u svijetu dobio je, i nastavlja i dalje dobivati, od ljudi koji ga nazivaju „svecem iz naroda“, „apostolom ljubavi“, „misionarom nade“. Lijepa imena: „svetac iz naroda“, „apostol ljubavi“, „misionar nade“.

José Gregorio bio je skroman, ljubazan i uslužan čovjek. Pokretao ga je, istodobno, unutarnji žar, želja da u životu služi Bogu i bližnjemu. Nošen tim žarom nekoliko je puta pokušao postati redovnik i svećenik, ali su ga u tome spriječile razne zdravstvene teškoće. No, njegova ga tjelesna slabost nije navela da se povuče u samoga sebe, nego da postane liječnik još osjetljiviji na potrebe drugih; prionuo je uz Providnost i, ojačan u duši, usmjerio se više na ono bitno. To je apostolska revnost: ona ne slijedi vlastite težnje, nego raspoloživost za Božje planove. I tako je taj blaženik shvatio da će, brigom za bolesne, provoditi Božju volju u djelo, pomagati one koji trpe, dajući nadu siromasima, svjedočeći vjeru ne riječima nego primjerom. Tako je - tim duhovnim putem - prispio do toga da je medicinu prihvatio kao neku vrstu svećeništva: „svećeništvo ljudske boli“ (M. YABER, José Gregorio Hernández: Médico de los Pobres, Apóstol de la Justicia Social, Misionero de las Esperanzas, 2004., 107). Kako je samo važno stvari ne podnositi pasivno, nego, kako kaže Sveto pismo, sve činiti zdušno, kako bi se služilo Gospodinu (usp. Kol 3, 23)!

Zapitajmo se, međutim, odakle José Gregoriju sav taj zanos, sav taj žar? On dolazi iz jedne sigurnosti i jedne snage. Ta sigurnost je bila milost Božja. Pisao je da „to što na svijetu ima dobrih i loših, loši su tu zato što su oni sami postali loši, ali dobri su to što jesu samo s pomoću Božjom“ (27. svibnja 1914.). A on sam se prvi osjećao kao onaj kojem je potrebna milost, koji je prosio na ulicama i koji je imao silnu potrebu za ljubavlju. A evo odakle je crpio snagu: iz prisnosti s Bogom. Bio je čovjek molitve - imamo ovdje Božju milost i prisnost s Gospodinom - bio je čovjek molitve koji išao na misu i molio krunicu.

A u doticaju s Isusom, koji se za sve prinosi na oltaru, José Gregorio osjetio je poziv da prinese svoj život za mir. Bio je u tijeku Prvi svjetski rat. Tako dolazimo do 29. lipnja 1919.: posjećuje ga jedan prijatelj i nalazi ga vrlo radosnog. José Gregorio je, naime, bio upravo doznao da je potpisan sporazum kojim se završava rat. Njegov je prinos bio prihvaćen i kao da je predosjetio da je time njegov zadatak na zemlji završen. Tog je jutra, kao i obično, bio na misi, a potom izašao na ulicu da odnese lijek jednom bolesniku. Ali dok je prelazio cestu, udarilo ga je vozilo; nakon što je odvezen u bolnicu, ondje umire s Gospinim imenom na usnama. Njegov ovozemaljski put završava tako, na ulici dok je činio jedno djelo milosrđa i u bolnici, gdje je svoje djelo učinio remek-djelom dobra.

Braćo i sestre, zapitajmo se pred ovim svjedokom: kako ja reagiram pred Bogom prisutnim u siromasima u mojoj blizini i pred onima koji najviše trpe u svijetu, kako reagiram? Kako se primjer José Gregoria dotiče mene? On nas potiče da se predano posvećujemo današnjim velikim društvenim, ekonomskim i političkim pitanjima. Mnogi o njima govore, mnogi ogovaraju, mnogi kritiziraju i govore da je sve loše. Ali kršćanin nije pozvan to činiti, nego se njima baviti, zasukati rukave, a nadasve, kako nas uči sveti Pavao, moliti (usp. 1 Tim 2, 1-4), a zatim se zalagati ne u naklapanju - naklapanje je jedna kuga - nego u promicanju dobra, izgradnji mira i pravde u istini. I to je također apostolski žar, to je naviještanje evanđelja, to je kršćansko blaženstvo: „blago mirotvorcima“ (Mt 5, 9). Idimo naprijed kroz život putem blaženog Gregorija: laika, liječnika, čovjeka svakodnevnog rada kojeg je apostolski žar tjerao da cio svoj život provodi u djelo milosrđe.

IZVOR: Informativna katolička agencija